JOŠ JEDAN RAT U KOJEM SU GINULI SRBI...
Višestruko odlikovani đeneral Krsto Smiljanić učestvovao je u malo poznatom ratu Slovenaca i Austrijanaca oko Koruške, i to posle Prvog svetskog rata. Ipak, žrtve su bile uzaludne jer je teritorija na kraju pripala Austrijancima
Po završetku Prvog svetskog rata počeo je kratkotrajni austroslovenački rat u kojem su se etnički Slovenci i etnički Nemci (Austrijanci) borili za kontrolu jezičkog mešovitog regiona između Štajerske i Koruške. A rat na Balkanu ne bi bio rat da u njemu ne učestvuju i Srbi.
Slovenci su bili odani novoformiranoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Jugoslaviji), ali u prekrajanju granica sporna teritorija pripala je novoj republici nemačkoj - Austriji. U središtu sukoba bio je položaj granice koja ih je razdvojila, te je u istoriografiji slovenačkog jezika konflikt poznat baš kao Boj za severno mejo (granicu), dok ga Nemci nazivaju „Karnner Abvehrkampf“ (Koruška odbrambena borba) .
Novembra 1918. slovenački oficir Rudolf Majster okupio je i naoružao Slovence kako bi krenuli u borbu za prisajedinjenje delova teritorije koju su smatrali svojom. Problem je bio taj što su je svojom smatrali i Austrijanci. Slovenački dobrovoljci nosili su šajkače u tim borbama, a priključili su im se i srpski vojnici na povratku kućama iz nemačkog zarobljeništva. Ako se pitate otkud deo srpske narodne nošnje na glavama Janeza, reč je o kapi tada pobedničke savezničke vojske koju su Austrijanci i Nemci morali po odredbama primirja da poštuju kao komandnu vlast pobednika. Majster je shvatio taj zna čaj šajkače te je ona odjednom osvanula i na njegovim dobrovoljcima. Borbe su trajale sve do proleća 1919, ali ratna sre ća je ipak bila na strani još uvek jake i organizovane austrijske vojske. Međutim, prema nekim mišljenjima, na slici nisu Slovenci sa šajkačama, nego Srbi koje je Majster oslobodio iz austrougarskog logora.
Maja 1919. godine, kralj Aleksandar Karađorđević u tu borbu kao pomoć šalje đenerala srpske vojske, komandanta čuvene Drinske divizije, osvaja ča Kajmakčalana, Krstu Smiljanića. Slavom ovenčani ratni komandant predvodio je 10.000 srpskih vojnika, veterana Solunskog fronta, koje je pratio slovenački odred generala Majstera.
Već 6. maja su u Sloveniju počele da pristižu srpske jedinice koje su stavljene pod komandu srpskog đenerala Krste Smiljanića. Srpske trupe potpomognute slovenačkim jedinicama krenule su u ofanzivu 28. maja i već do 1. juna potpuno slomile otpor austrijskih snaga anga žovanih u Koruškoj. Austrijanci su napustili čak i Celovac (Klagenfurt), koji su 6. juna zaposele srpske trupe, a istog dana su obustavljene dalje borbe“, piše publicista Danko Borojević u knjizi „Orlovi sa Vrbasa“.
Zanimljivo je da su Smiljaniću u pozadini stajali Vijetnamci, francuski vojnici koji su sa Srbima došli od Soluna 1916. godine sve do Ljubljane, gde su se nalazili u vreme rata u Koruškoj. Ovaj „rat posle rata“ naneo je izvesne žrtve među srpskim vojnicima, koji su prethodno preživeli golgotu, od Cera preko Albanije, ali i slovenačkim borcima, koji su ratovali za novu granicu svoje prve države. Sve žrtve su bile uzaludne jer je stanovništvo Koruške već 1920. odlu čilo referendumski da ostane u sastavu Austrije. Danas u jednom od mesta u Koruškoj i dalje stoji kamen koji označava dokle je 1919. u svojoj ofanzivi stigao srpski vojnik.
Dugo su Slovenci zataškavali učešće Srba u toj akciji te ni danas nema nikakvog obeležja niti spomenika Smiljaniću i njegovim vojnicima. S druge strane, Nemci, odnosno Austrijanci, Krsti Smiljaniću ovu ofanzivu nisu zaboravili: kada je Treći rajh okupirao Jugoslaviju, 1941. godine, starog ratnika su odveli iz rodnog sela Ljubiš na Zlatiboru u kućni pritvor u Beogradu, gde su ga držali godinama. On nije izdržao loše uslove utamničenja i preminuo je svega nekoliko meseci pre nacističkog isterivanja iz Srbije, 15. maja 1944. godine