KOLUMNA, PILSEL: Srbi, idealan neprijatelj

KOLUMNA, PILSEL: Srbi, idealan neprijatelj


Ostaje i dalje istina da je Stepinac Hrvatima i „njihovoj crkvi” (s obzirom na to da nacionalisti govore o „Stepinčevoj crkvi”) – nacionalni svetac. A rad Komisije ipak pokazuje da je Stepinac instrumentalizovan za nacionalnu religiju, pa i s ciljem da Hrvati ulepšaju nedostojnu prošlost. Prošlost u kojoj su Hrvati nad Srbima poveli genocid uz blagoslov crkvenih prvaka

Ma koliko se dužnosnici Katoličke crkve u Hrvatskoj trudili širiti propagandu koja govori da je za trajanja NDH blistala ljubav prema pravoslavnima, dio izvještaja Informativne katoličke agencije (IKA) iz Zagreba (Kaptol 4), koji se tiče treće runde razgovora Mješovite komisije Hrvatske biskupske konferencije (HBK), pokazuje podsvjesni refleks nepoštovanja drugog: vladiku zapadnoslavonskog i pakračkog Jovana Ćulibrka pretvara u „episkopa Ivana”. Sitna je to stvar, reći ćete, lapsus lingve, nebitan… Ja ne mislim tako. Tvrdim da je to ne samo znak neprofesionalizma te medijske institucije HBK već i pokazatelj prezira prema suprotnoj strani.

A da je prezir u pitanju, govore riječi sisačkog biskupa Vlade Košića, koji je u petak, 10. februara, kad su se širom Hrvatske i BiH slavile mise na 57. godišnjici smrti zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, te puštale salve kanonada nacionalističke ekstaze i nipodaštavanja Srba, u župi Budaševo (prigradskome naselju Siska – gdje je 1998. izgrađena prva crkva posvećena kardinalu Alojziju Stepincu u Hrvatskoj), rekao baš ovako: „No, mi se pitamo zašto ne uključe u to traženje oproštenja i pomirenja upravo nepravedne optužbe i nastavljanje laži koje su desetljećima širili komunistički vlastodršci, a sada ih preuzeli vodeći ljudi SPC-a u odnosu na našeg svetog blaženika. Veoma smo otvoreni za opraštanje i pomirenje prema onima koji se pokaju zbog sijanja neistina o našem blaženiku, ako dakako to oni prihvaćaju.”

Košić je samo jedan u nizu onih koji su držali lekcije Srbima i SPC-u pa je tako nastavio i u nedjelju, 12. februara, u župi Kutinska Slatina kazavši: „Nažalost, te komunističke laži produciraju se do dana današnjeg. Zato i Mješovita komisija Katoličke i Srpske pravoslavne crkve, koja ima ovih dana nastavak svog rada, a gdje se trebaju staviti na stol argumenti, a ne laži. Posebno nas boli što sestrinska pravoslavna crkva nastavlja s lažima koje je komunistički sustav izmislio i koje oni i dalje ponavljaju, a nisu utemeljene ni u kakvim argumentima, nego na mitovima i pričama.”

Košić i gomila drugih propagandista koriste situaciju u kojoj ne postoji objektivna slika o ponašanju Alojzija Stepinca u Drugome svjetskome ratu. A ona, između ostalog, ne postoji ne samo zbog obostrana optuživanja već i zbog namjere Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj da bude ekskluzivni tumač i branitelj tzv. hrvatskih nacionalnih interesa, pri čemu postoji stalna potreba za neprijateljem koji tu državnost, navodno, ugrožava i ne priznaje.

Idealni neprijatelj su, naravno, Srbi. Pitanje kanonizacije kardinala Stepinca se pokazalo kao novi povod za oživljavanje takvih stavova, a ne kao povod za sagledavanje svih relevantnih činjenica i istinski akademski dijalog

Srbi se terete da kriminaliziraju sam pojam hrvatske države. Stepinac je suđen, kažu katolici propagandisti, prvenstveno zato što je na kraju rata rekao da Hrvati zaslužuju imati svoju državu. Prozivanja Srba da su po definiciji protivnici hrvatske državnosti skandalozan je udarac ispod pojasa ekumenizmu, odnosno dokaz da hrvatski katolici ne vjeruju Srbima pravoslavnima, iliti dokaz da je Vatikan u pravu kad zaustavlja Stepinčevu kanonizaciju jer su odnosi zatrovani i jer bi brza kanonizacija egzaltirala već ionako nabrijane hrvatske katoličke hipernacionaliste, a pravoslavne na dugo vremena onemogućila u procesima normalizacije odnosa s Hrvatima.

Citirajmo još jednom patrijarha Irineja iz prvoga pisma papi Franji: „Stepinčeva kanonizacija bi, na našu veliku žalost, pravoslavno-katoličke odnose, kao i odnose Srba i Hrvata, susednih i geografski izmešanih hrišćanskih naroda, bez sumnje vratila duboko u tragičnu i našega hrišćanskoga prizvanja nedostojnu prošlost.” Dakle, nije samo u pitanju sporni Stepinac, već i to što je Vatikanu i pravoslavnima bitan proces „zalječenja râna između kršćanskog Istoka i Zapada i u vremenu kad se otvaramo jedni prema drugima” (patrijarh Irinej papi Franji, Broj 1684 od 30. aprila 2014. godine).

Dati ću još jedan primjer. Pogledajte vi ovu nekorektnost. Pozvao je prof. Željko Tanjić, rektor Katoličkog sveučilišta u Zagrebu, srpske povjesničare dr Radmilu Radić i dr Milana Koljanina da govore na skupu „Kardinal Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu Drugog svjetskog rata i poraća”, koji je održan u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu 24. novembra 2015.

Oni su ocijenili da povijesna ocjena Stepinca ne može biti pozitivna, a Tanjić je novinarima, ne dozvoljavajući da Radić i Koljanin to čuju i da se onda i odmah očituju, dakle manipulirajući skupom, rekao sljedeće: „Ono što vidim kao problem jest da je kolegama srpskim povjesničarima bilo koja ideja okvira hrvatske državnosti sama po sebi problematična i onda se logikom današnjega vremena čitaju događanja prije 50-60 godina bez ikakva razumijevanja konteksta” („Jutarnji list”, 26. novembra 2015).

Komentar koji je on dao o predavanju dr Radmile Radić i dr Milana Koljanina je nekorektan: istraživanje vremena NDH i uloge nadbiskupa Stepinca, koje ne može biti ocijenjeno kao povijesno pozitivno, doživljava se, odnosno prikazuje kao osporavanje bilo kakve hrvatske državnosti i primjena današnjih mjerila na događaje iz ranijeg vremena. To, naravno, nije slučaj i događaji i uloga Stepinca se promatraju u tadašnjim povijesnim okolnostima, odnosno u okviru stvarnosti „Novog evropskog poretka” i politike NDH (i Rimokatoličke crkve), koja je imala mjesto u tom poretku.

Iza navedenog stava g. Tanjića krije se stara namjera Katoličke crkve u Hrvatskoj da bude ekskluzivni tumač i branitelj tzv. hrvatskih nacionalnih interesa, pri čemu postoji stalna potreba za neprijateljem koji tu državnost navodno ugrožava i ne priznaje.

Idealni neprijatelj su, naravno, Srbi. Pitanje kanonizacije kardinala Stepinca se pokazalo kao novi povod za oživljavanje takvih stavova, a ne kao povod za sagledavanje svih relevantnih činjenica i istinski akademski dijalog. Histerija koja se razvija prema Srbima i Srpskoj pravoslavnoj crkvi sasvim sigurno nije pametna strategija, ali dokazuje da su Patrijaršija i Sveta stolica na vrlo dobrome putu. Mislim da je ovdje mjesto da se kaže kako podizanje tenzija od ministra inostranih poslova Ivice Dačića, ili ministra Vulina ili, štoviše, predsjednika Tomislava Nikolića u recentnoj prošlosti uopće ne pomaže stvaranju klime dijaloga i međusobnog poštovanja. Pak, ruše iskrene dijaloške namjere srpskih vladika i samoga patrijarha. Dapače, ne jednom sam rekao i napisao da je vrijeme da političari zašute kako bi progovorili dokumenti.

Zato je bilo od velike važnosti kako će Komisija krenuti u najkompliciraniji dio procesa, u razgovor o ratnome Stepincu, što se dogodilo na susretu održanom u Vladičanskome dvoru Eparhije bačke u Novom Sadu 13. i 14. februara. U ime Svete stolice, sastanku na temu „Odnos nadbiskupa Stepinca prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i teroru od 1941. do 1945. godine” predsjedao je predsjednik Papinskog odbora za povijesne znanosti o. Bernard Ardura (moderator Komisije), koji je zajamčio srpskim članovima da će uskoro dobiti pristup onim djelovima arhivu Svete stolice, čak i nepoznatima, koji su važni za ovu temu. Kao predstavnici HBK sudjelovali su: zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, biskup mostarsko-duvanjski mons. Ratko Perić, biskup požeški mons. Antun Škvorčević, te dr Jure Krišto i dr Mario Jareb, znanstveni savjetnici s Hrvatskog instituta za povijest. Kao predstavnici SPC-a sudjelovali su: mitropolit zagrebačko-ljubljanski dr Porfirije Perić, mitropolit crnogorsko-primorski dr Amfilohije Radović, episkop bački dr Irinej Bulović, episkop slavonski i pakrački Jovan Ćulibrk, prof. dr Darko Tanasković, veleposlanik, stalni predstavnik Republike Srbije pri Unesku i za ovu priliku pozvani stručnjaci: prof. dr Ljubodrag Dimić, profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu, i dr Milan Koljanin, viši znanstveni suradnik na Institutu za suvremenu povijest u Beogradu.

Kako sam uspio saznati, atmosfera, izuzetno akademska, bila je najozbiljnija do sada, a predstavljeni tekstovi veoma ozbiljni. Osobito su se istakli profesor Dimić i dr Koljanin. Jedini slab, odnosno „manje ozbiljan” trenutak susreta bio je pokušaj katoličke strane da se predloži apologetski i neintelektualan tekst židovske povjesničarke, Sarajke sa američkom adresom dr Esther Gitman (koja se već osramotila prilikom gostovanja na jednoj konferenciji u jeruzalemskom Jad Vašemu). Sve drugo je bilo na odgovarajućoj razini jer su se očito katolički članovi Komisije prepali i sabrali nakon što im je na drugom susretu, u Zagrebu (17. i 18. novembra 2016), održana lekcija o Stepinčevom odgoju kadrova tridesetih godina (iz redova Katoličke akcije) za ustaški pokret i njenu vlast.

Ovaj izvještaj ne bi bio potpun da ne navedemo, barem lapidarno, neke ključne teze u vezi s temom trećeg susreta. Inače, četvrti susret održat će se u Požegi 21. i 22. aprila 2017. godine, na temu „Odnos nadbiskupa Stepinca prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi od 1941. do 1945. godine”.

Nesporno je da je nadbiskup Stepinac imao vrlo naglašen moralni autoritet i da je to bio jedan od razloga zašto mu je Pavelić uoči povlačenja iz zemlje ponudio da od njega preuzme prerogative vlasti, što je Stepinac odbio. To, istovremeno, govori o položaju koji je Stepinac imao kao prvi čovjek hijerarhije RKC u NDH i o položaju same crkve u državi koja je sebe poistovjetila kao katoličku državu. Drugim rječima, RKC i njeni prvosvećenici su bili jedan od autoriteta na koje se vlast oslanjala i koji su imali svoje mjesto u sistemu vlasti.

„Osnovni razlog za podršku hijerarhije i organizacije RKC i samog hrvatskog metropolite nadbiskupa Stepinca novouspostavljenoj velikoj hrvatskoj državi bilo je uništenje temeljnog načela liberalne jugoslovenske države, slobode veroispovesti za ‘šizmatičku’ Srpsku pravoslavnu crkvu i podrška države pastoralnoj misiji crkve, odnosno konverziji njenih pripadnika na rimokatoličku veru”, piše dr Koljanin u ranijem radu. Do punog izražaja je došla simbioza hrvatskog ekstremnog nacionalizma i nastojanja RKC da, pokazalo se po svaku cijenu, proširi svoju organizaciju i uveća svoje stado stotinama hiljada novih vjernika. Takav odnos crkve i države jasno je definiran već prilikom prve posjete nadbiskupa Stepinca Paveliću, odmah po njegovom dolasku u Zagreb 16. aprila 1941, o čemu je ostala bilješka u nadbiskupovom dnevniku. Pavelić je odgovorio „da želi u svemu ići naruku Katoličkoj crkvi”, rekao je da će istrijebiti starokatoličku sektu koja nije drugo nego društvo za rastavu žena. Rekao je, nadalje, da neće biti tolerantan prema srpsko-pravoslavnoj crkvi jer to za njega nije crkva, nego politička organizacija. Iz svega je nadbiskup dobio dojam da je poglavnik iskreni katolik i da će crkva imati slobodu u svom djelovanju iako se nadbiskup ne podaje iluziji da bi sve moglo ići bez poteškoća.

Ostaje i dalje istina da je Stepinac Hrvatima i „njihovoj crkvi” (s obzirom na to da nacionalisti govore o „Stepinčevoj crkvi”) nacionalni svetac. A rad Komisije ipak pokazuje da je Stepinac instrumentaliziran za nacionalnu religiju, pa i s ciljem da Hrvati uljepšaju nedostojnu prošlost. Prošlost u kojoj su Hrvati nad Srbima poveli genocid uz blagoslov crkvenih prvaka.

+ Trenutno nema komentara

Dodajte Vaš komentar