SLUČAJ STEPINAC: Vreme je da progovore dokumenti i da zaćute političari!

Pogotovo u Jugoslaviji, Stepinčeva slika stvorena ovim procesom je odredila kardinalovu javnu sliku u narednim decenijama; za i protiv te slike su se vodile polemike i na taj način nije u javnosti nikada stvoren izbalansiran istorijski sud o Stepincu. Poništenje nije Stepinca proglasilo nevinim nego je utvrdilo da je u procesu došlo do bitnih proceduralnih grešaka

Umesto da se opet histerično dovikujemo preko granice, predlažem da se trezveno pozabavimo novom spornom situacijom u predmetu "Stepinac" koji, nema sumnje, opterećuje srpsko-hrvatske odnose. Vanraspravno veće zagrebačkog Županijskog suda, pod vođstvom sudije Ivana Turudića (inače predsednika toga suda), u celosti je u petak 22. jula poništilo presudu zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Alojziju Stepincu, kog su komunističke vlasti osudile na 16 godina zatvora i prisilnog rada i petogodišnji gubitak političkih i građanskih prava. Nadbiskupov nećak Boris Stepinac, koji je zatražio reviziju presude, zahvalio je hrvatskom pravosuđu na tome što se učinilo.

Nadbiskupa Stepinca je u septembru 1946. tadašnje Javno tužilaštvo NR Hrvatske na osnovu Zakona o krivičnim delima protiv naroda i države optužilo da je sarađivao s italijanskim i nemačkim okupatorom i ustaškim režimom u NDH, za nasilno pokatoličavanje pravoslavaca, za pomaganje ustaškom režimu, ali i neprijateljsku propagandu nakon rata. Presudu je 11. oktobra 1946. doneo Vrhovni sud NRH koji ga je proglasio krivim po svim tačkama optužnice.

Suđenje Stepincu još je 1992. osudio Hrvatski sabor koji je doneo "Deklaraciju o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr Alojziju Stepincu". U tekstu koji je sastavio HDZ-ov veteran Vladimir Šeks nakon dogovora predsednika Franje Tuđmana i tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića (koji je ovom novinaru rekao da se protivi reviziji procesa Alojziju Stepincu), između ostalog, ističe se da je na "montiranom političkom sudskom procesu" nadbiskup Stepinac "nevino osuđen" jer je "odbio po nalogu komunističkih vlastodržaca da sprovede crkveni raskol i odvoji Katoličku crkvu u Hrvatskoj od Rima i Vatikana, s dalekosežnim ciljem uništenja Katoličke crkve kao vekovnog čuvara i zaštitnika očuvanja identiteta i slobode hrvatskog naroda".
"Premda hrvatski narod i Katolička crkva nikada nisu priznali presudu nadbiskupu Stepincu, Hrvatski sabor izricanjem jasnog stava prema nepravednoj osudi Stepinca ispravlja jednu istorijsku nepravdu i uvredu hrvatskom narodu", stoji u saborskoj deklaraciji.

Nekoliko pitanja možemo odmah da postavimo - šta tačno znači poništenje presude Stepincu? Je li to mudar potez? Hoće li to izazvati seriju poništavanja drugih političkih procesa vođenih u Jugoslaviji? Utiče li to ili će uticati na rad mešovite vatikanske komisije o Stepincu? Šta je, na kraju, Stepinac Hrvatima, a šta Srbima?

Krenimo redom. Odlukom Županijskog suda u Zagrebu (nakon što su se pred sudom složili i naslednik stranke i državno tužilaštvo) želi da se poruči, najkraće rečeno, da nadbiskup Stepinac nije imao pravedno suđenje i to u narednim aspektima: prekršeno je načelo zakonitosti, konstatovano je da se sudilo iako je postojala zabrana retroaktivnog delovanja kaznenog zakona, da je postojala zabrana analogije, da nije bilo zakonski opisano kazneno delo, da nije ustanovljena krivica, da Stepinac nije dobio pravo na poštenu odbranu ni pravo na žalbu, pa ni pravo na obrazloženje sudske odluke. U ovom kratkom osvrtu nema mesta da sve ovo obrazložimo ali ćemo samo navesti jednu nepobitnu činjenicu koja govori o tome da je Stepinac imao nefer suđenje: njegovi advokati imenovani po službenoj dužnosti (ali uz saglasnost crkvenih vlasti) Ivo Politeo i Natko Katičić dobili su svega sat vremena da se nađu s klijentom, optuženim Stepincem, kako bi pripremili odbranu!

Je li ova odluka Županijskog suda mudra? Kako za koga - sudija Ivan Turudić (inače simpatizer HDZ-a) i pomenuti Vladimir Šeks (koji se sada opet nalazi u situaciji da mu treba svaki PR jer je savetnik novog šefa HDZ-a Andreja Plenkovića), a Šeks je inicijator i izmene Zakona o kaznenom pravu iz 2009. kojim je omogućeno da se ti politički procesi iz vremena Jugoslavije revidiraju, sebi nedvosmisleno dižu spomenike za života i upisuju se u istoriju. Naime, nacionalistički mainstream želi da izjednači Alojzija Stepinca sa celom Katoličkom crkvom (naravno, postoji jedna apsolutno, iz temeljne ekleziologije, neprihvatljiva sintagma koju kao hrišćanski teolog ne mogu da prihvatim, a to je "Stepinčeva crkva"). Izjednačavanje Katoličke crkve s hrvatskim narodom je notorno nacionalističko preterivanje (nisu ni neki Srbi nevini kada poistovećuju srpstvo i pravoslavlje, što ne znači da kao teolog negiram ulogu katoličanstva ili pravoslavlja u oblikovanju identiteta pojedinog naroda!) te iz toga rakursa, nažalost, treba konstatovati da su se pravo i sudstvo zloupotrebili kako bi se bildovali "mišići nacije".

Odluka nije mudra iz još nekoliko razloga. "Od istorijske drame pravimo sudsku farsu" (procedura na Županijskom sudu je trajala ravno 15 minuta!! op. D. P.), rekao je Dražen Budiša, penzionisani političar i lider omladine u doba "hrvatskog proleća", koji je na montiranom političkom procesu osuđen na četiri godine zatvora i četiri godine gubitka građanskih prava, dodajući da ta odluka "nije bila potrebna ni Stepincu ni Hrvatskoj". Ističe da je bio i protiv zakona koji je omogućio ovakvu reviziju. Iako je poništenjem presude protiv Stepinca otvoren put da se i neka druga politička suđenja proglase nevažećim, Budiša kaže da se išlo "dokazivati u kvazisudskom postupku kojim se ništa ne istražuje ono što je samo po sebi razumljivo" jer, smatra Budiša, "šta smo radili poslednjih četvrt veka kad moramo sudskim putem da dokazujemo kakav je bio komunistički režim"? Da nije Budiša jedini koji tako razmišlja znam iz prve ruke jer sam u februaru ove godine vodio razgovor s vladikom Jovanom Ćulibrkom za zagrebački "Jutarnji list", u kojem je episkop pakračko-slavonski jasno rekao da "komunistička optužnica ne može biti polazna tačka razgovora o Stepincu".

Iz pisma koje sam objavio u nekim hrvatskim i srpskim medijima, a napisao ga je papi Franji patrijarh srpski gospodin Irinej 30. aprila 2014. (Broj 1684) u ime Svetog arhijerejskog sinoda Srpske pravoslavne crkve, vidimo takođe da vođstvo SPC u ključnom trenutku (nakon toga pisma papa Franjo je odlučio da obustavi proces Stepinčeve kanonizacije i predloži formiranje mešovite komisije o Stepincu) ističe da "kardinalu Stepincu treba posvetiti trezveno i mudro razmatranje njegovog mesta u istoriji" te da je "kontroverzi" oko Stepinca na najgori mogući način doprinela krvava komunistička strahovlada posle Drugog svetskog rata, kao i proces koji se protiv kardinala Stepinca vodio pred komunističkim sudom 1946. godine, a koji je rezultirao njegovim dugogodišnjim zatvorom i konfinacijom". Naime, piše patrijarh Irinej papi Franji: "Na procesu je kardinal Stepinac prikazan kao inicijator i naredbodavac stravičnih zločina koji su se desili u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj za vreme njenog postojanja od 1941. do 1945. godine. Pogotovo u Jugoslaviji, Stepinčeva slika stvorena ovim procesom je odredila kardinalovu javnu sliku u narednim decenijama; za i protiv te slike su se vodile polemike i na taj način nije u javnosti nikada stvoren izbalansiran istorijski sud o Stepincu." Poništenje nije Stepinca proglasilo nevinim nego je utvrdilo da je u procesu došlo do bitnih proceduralnih grešaka.
Konačno, ne smatram ovaj potez Županijskog suda u Zagrebu mudrim jer izbegava da se ustanovi, a što bi se pravom revizijom procesa sigurno uspelo, šta jeste a šta nije objektivna Stepinčeva krivica u merodavnom postupku. Na primer, a toga ima na vagone, je li Stepinac pomagao ustašama (tzv. križarima) da nakon kapitulacije snaga Trećeg rajka i satelitske NDH u maju 1945. nastave ratovanje protiv nove partizanske vlasti ili nije?

Iz ostavštine Stepinčevog advokata Politea (Hrvatski državni arhiv, OP. Politeo, str. 131) saznajemo da je kao deo građe kojom se pripremala odbrana Stepinca iskorišćen izveštaj lista "Vjesnik" od 11. januara 1946. u kojem je "ispravno navedena izjava nadbiskupa Stepinca o dolasku Erika Lisaka u Nadbiskupski dvor" (u prilog pismo/okružnica A. S, 8976 od 17. decembra 1945). Nadbiskup Stepinac priznaje da su Erih Lisak (suđeno mu je zajedno sa Stepincem) i druge ustaše "dolazile u dvor" i "bile primane očinski" i nadbiskup "ne opovrgava (istakao D. P.) činjenicu da je Kaptol bio žarište i kanal koji je od ustaša iz inostranstva vodio u zemlju, ali da to nije bilo s njegovim znanjem i odobrenjem", odnosno da je njemu (što će više puta ponoviti na sudu) savest "čista i mira" (vidi u "Proces Alojziju Stepincu - dokumenti", Hrišćanska sadašnjost, Zagreb, 1997. str. 175). Hoću reći, sud je, ako je mogao, propustio da utvrdi istinu pa taj zadatak ostati kao obaveza mešovite vatikanske komisije o Stepincu.
Kada je već spominjemo, što ova sudska odluka znači za tu vatikansku komisiju? Ne puno. Komisija će se baviti, nakon uvodnog susreta nedavno održanog u Vatikanu, predratnim Stepincem, na već najavljenom sastanku u oktobru 2016. u Zagrebu, zatim ratnim Stepincem na planiranim susretima u Novom Sadu, Požegi i Podgorici, te posleratnim Stepincem, najmanje spornim, na završnom skupu opet u Vatikanu. Poništenje procesa Stepincu praktično ništa neće promeniti u razgovorima između predstavnika SPC i Katoličke crkve, pa ni u običnoj javnosti. Oni koji su smatrali Stepinca svetim to će činiti i dalje, a oni koji su ga smatrali krivim nastaviće to da misle. Ako smem da budem ličan i dam zaključak, rekao bih da je važno suočavanje s prošlošću koje je u osnovi problema jer je ono jako važno i treba se temeljiti na hladnom naučnom ispitivanju, a ne "javnom politizovanju". Slika o Stepincu, slažu se katolici i pravoslavni članovi komisije, "bila je radikalizovana i nerealna: ne samo da nadbiskup Stepinac nije imao moć da naređuje i rukovodi političkim, vojnim i policijskim aparatom Nezavisne Države Hrvatske, nego iz vrlo ranih izvora saznajemo o slučajevima gde se Stepinac zauzimao za pojedine progonjene Srbe i Jevreje", napisao je patrijarh Irinej papi Franji. Ali je napisano i to da je Stepinčeva uloga opterećena ćutanjem, da je ulazio u teške kompromise s ustašama i činjenicom da je bio vojni vikar snagama NDH. Sada je vreme da progovore dokumenti, a da zaćute političari.