KOLUMNA, DRAGO PILSEL: Od zločinca do filmske ikone

U filmu o Gotovini izbjeći će se sve ono što bi Hrvate moglo uzrujati, kao što je uloga generala Gotovine kod masakriranja srpskih vojnika i civila u oktobru 1995. kod Mrkonjić Grada (Gotovina je zapovjedao cijelom akcijom iz Šipova)

Na dan kada je ondašnja haška tužiteljica Karla del Ponte u Zagreb donijela tadašnjem premijeru Ivici Račanu optužnicu i uhidbeni nalog protiv generala Ante Gotovine, 26. juna 2001, sjedio sam u kineskom restoranu u hotelu „Astoria" u Petrinjskoj ulici u Zagrebu s kolegom novinarom iz Austrije, kojeg su baš zanimala tada već jaka šuškanja da Del Ponte ide žestoko u akciji „provjetravanja" Domovinskog rata.

Naime, 8. juna je prvobitna zapečaćena optužnica protiv Ante Gotovine, odnosno zahtjev za njegovim uhićenjem poslan tadašnjoj koalicijskoj vladi, koja je poslala sudu službenu pritužbu da zbog teških kvalifikacija ne može prihvatiti optužnicu koja je tada još bila čuvana u tajnosti. Gotovinu su haški istražitelji htjeli ispitati još 1998. u statusu osumnjičenika, ali je tadašnja hrvatska vlast (čitaj Franjo Tuđman) to odbila.

Kolega nije mogao vjerovati kad je nedugo nakon što smo naručili hranu za stol do nas sjeo glavom i bradom Ante Gotovina s grupom prijatelja, među kojima sam prepoznao i vojna lica. Gotovina je bio dobro raspoložen iako je već imao informaciju o namjerama Karle del Ponte u Zagrebu (ja ju toga posljepodneva još nisam imao, premda se o optužnici već nekoliko tjedana govorkalo), nije se na njemu vidjela ikakva nervoza ili napetost. Da budem precizniji, lice mu je bilo otprilike onako kako je izgledalo trenutak prije nego što će, 7. decembra 2005, biti uhićen na Kanarskim otocima od španjolske policije (snimka uhićenja se nalazi na Youtube-u). Račan je pred kamerama primio kovertu koju mu je uručila Karla del Ponte, a uskoro će cijela javnost saznati zašto je stigla u Banske dvore. Ali tada, u doba emitiranja središnjeg Dnevnika HTV-a, te nekoliko sati nakon našega „susreta" u tom kineskom restoranu, Gotovina je već bio nestao i dao petama vjetru.

Elem, tog 26. juna, Karla del Ponte je dala Račanu ovlasti da objavi optužnicu protiv Gotovine. Tužiteljica je tom prilikom optužila hrvatsku vladu da nije reagirala na vrijeme i uhitila Gotovinu. Iz vlade su pak odgovarali da nisu ništa mogli učiniti da spriječe Gotovinin bijeg te su odbacivali odgovornost za to. Ako me pitate, uvjeren sam da je Račan signalizirao tajnim službama i policiji da zažmire i da dopuste Gotovini da pobjegne. I ja bih se komotno šetao Zagrebom toga dana da znam da me Račan ipak štiti i da imam pripremljen plan o bijegu i dogovorenu strategiju skrivanja.

Puno je verzija oko samoga bijega i skrivanja, a zanimljiva je ova: francuski bivši obavještajac Philippe Rondott ustvrdio je 2007. godine da je Gotovinu od progona 2000-ih godina pa do uhićenja na Kanarskim otocima skrivala francuska vojna tajna služba DGSE, uz znanje najvišeg vrha francuske države, te u koordinaciji sa Zagrebom. Tako su se plaćale usluge Gotovini, koji je dao Francuskoj pet godina života u Legiji stranaca i nakon ratovanja u Čadu.

Ostalo je manje-više poznato: premijer Ivo Sanader je morao otkucati Gotovinu kao dio cijene ulaska u Europsku uniju, pa iz toga razdoblja pamtimo glasovitu rečenicu Vladimira Šeksa, tadašnjeg HDZ-ovog predsjednika parlamenta, na HTV-u: „Identificirati, locirati, uhititi, transferirati." Iako se HDZ, dok je na vlasti bio Ivica Račan, zaklinjao u ljubav prema generalu, uz obećanje da će se, kad dođe na vlast, drugačije ponašati, general je uhićen baš u vrijeme vlasti HDZ-a.

Vrdoljak će zaraditi velike pare, a Hrvati koji se, kao Kolinda Grabar Kitarović, pale na vojnike i rat, doživjet će orgazme uzbuđenja i ponosa u kinodvoranama i pred televizorima

Gotovina je u Hagu naučio slikati na platnu, kažu da je to činio prilično dobro i bio je dobar kolega ostalim pritvorenicima. Suđenje je počelo 11. marta 2008. Dana 15. aprila 2011, tri godine nakon početka suđenja, Raspravno vijeće pod predsjedanjem suca Alphonsea Orieja izriče presudu generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku po optužnici za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja. Gotovina je proglašen krivim kao sudionik udruženog zločinačkog pothvata, kriv za djela progona, deportacije, pljačke, razaranja, ubojstva, nečovječna djela i okrutno postupanje, a sud ga je oslobodio odgovornosti za prisilno premještanje. Određena mu je kazna od 24 godine zatvora. Nacija pada u očaj, ali se „domoljubi" ufaju u „Božju pravdu". Čak i Hrvatska biskupska konferencija u više navrata poziva vjernike katolike da mole za „pravednu presudu" Apelacionog suda - za oslobađanje.

Dana 16. novembra 2012, general Gotovina je drugostupanjskom (pravomoćnom) presudom (tri suca za, dva protiv), nakon što je odbačena teza o udruženom zločinačkom pothvatu i kad je pala optužba za prekomjerno granatiranje, oslobođen svih optužbi i pušten na slobodu. Još istoga popodneva stiže u Zagreb i ogromna masa ga očekuje na glavnom trgu. Na zaprepaštenje desnice, koja ga je željela gurnuti protiv Milanovića i predsjednika Josipovića, dakle, od njega napraviti veliku političku figuru, Gotovina kaže da se Hrvati moraju okrenuti boljem životu, oprostiti neprijateljima, a Srbe izbjegle u „Oluji" zove da se vrate u svoje domove. Od tada Gotovina je velika zvjerka i svi bi ga rado željeli imati za partnera. Premda ga je njegov ratni kolega, general Damir Krstičević (zapovjednik 4. Gardijske brigade) uspio nagovoriti da statira kao savjetnik Ministarstva obrane, na čijem je Krstičević čelu sada, čini se da je jedini koji je uspio utržiti Gotovininu naklonost redatelj Antun Vrdoljak.

Kod Svetoga Roka, u blizini Lovinca, u ponedjeljak, 20. februara, pala je prva klapa HRT-ova igranoga filma i televizijske serije „General", priče o životnome i ratnome putu hrvatskoga generala Ante Gotovine, koji za Hrvatsku radio-televiziju (HRT) snima produkcijska tvrtka „Kiklop film". Snimanje je počelo na obližnjoj planini u zimskim uvjetima kako bi se dočarao proboj Hrvatske vojske (HV) i inženjerije preko Dinare, što je bio preduvjet za operaciju oslobađanja Knina u vojno-redarstvenoj akciji „Oluja" 1995. godine. U naslovnoj je ulozi Goran Višnjić, koji se na setu kroz snijeg i blato u terenskome vozilu HV-a probija uskim i strmim planinskim putom koji su upravo prokrčili bageri i ostala mehanizacija.

Na ideju o filmu, kaže stari lisac Vrdoljak, došao je kad je general uhićen jer je naivno vjerovao da mu se tako može pomoći. Film, ipak, nema političke dimenzije „da se raspravlja o tome tko ga je izručio i slično. Govorimo o životu jednog čovjeka koji je vrlo zanimljiv", kaže Vrdoljak. I, naravno, ne bi on dobio zeleno svjetlo od HDZ-a, niti velike novce za film da bi se čačkalo o tome zašto je general uopće spriječen da 1998. progovori pred haškim istražiteljima. Istina je, svaka godina njegova života posebna je priča. Ali Vrdoljak diže sebi spomenik kad kaže da „nema američkih dramaturga koji bi mogli smisliti prizore iz života Ante Gotovine". Njemu je stalo da se konačno napravi i pravi film o Domovinskom ratu. Zbog toga će jedan od glavnih likova u filmu biti general Janko Bobetko.

General Gotovina upućen je u scenarij, ali nije imao zamjerki i nije želio uzeti ikakav honorar za autorska prava. Najbolji izbor za ulogu Gotovine bio je Goran Višnjić, jer je izvrsno upućen u njegov život i jer je Vrdoljakov zet (šalim se!). S generalom je Višnjić puno puta razgovarao, a bio je i na suđenju u Hagu. Pomalo i sliči na njega, jedino što je viši od generala. Vrdoljak, opet, skromno o sebi: „Ovdje snimamo jedno od remek-djela o Domovinskome ratu. Ante Gotovina je došao na zamisao da se Knin mora osloboditi, no general Bobetko ga je upozorio da bi krenuti odozdo prema Kninu, kako su išli partizani tijekom Dugoga svjetskog rata, donijelo strahovito mnogo mrtvih. I onda je Gotovina došao na nemoguću zamisao da se prema Kninu krene preko Dinare. Gradnjom ceste do samoga vrha Dinare počeo je navedeni pothvat." Biti će to biografski film. Grandiozni. Premda ne i bulajićevski veliki. Izbjeći će se sve ono što bi Hrvate moglo uzrujati, kao što je uloga generala Gotovine kod masakriranja srpskih vojnika i civila u oktobru 1995. kod Mrkonjić Grada (Gotovina je zapovjedao cijelom akcijom iz Šipova). Vrdoljak će zaraditi velike pare, a Hrvati koji se, kao Kolinda Grabar Kitarović, pale na vojnike i rat doživjet će orgazme uzbuđenja i ponosa u kinodvoranama i pred televizorima (od ljeta 2018. nadalje).

Zaključno, bojim se da taj film neću pogledati. Priču poznajem, dapače, bio sam i sudionik (jednom ću vam ispripovjedati zašto nisam pristao svjedočiti protiv Gotovine u Hagu). Hagiografija me kao žanr ne zanima. Ubijene Srbe nakon „Oluje" još imam u mojim prečestim i preteškim noćnim morama.