KOLUMNA, PILSEL: 80. rođendan čudnog pape, mog profesora Franje

"Ponekad se osjećam kao golman. Gledam loptu s jedne strane i mislim da je imam pod kontrolom, a onda netko silovito zapuca s drugoga kuta i ja se moram baciti na drugu stranu da mi ne zabiju gol", rekao je Franjo

Moja me supruga s vremena na vrijeme bocka i zeza, jer je Papa Argentinac kao i ja: "Ti možda sada imaš jaku vezu u Vatikanu ali ja sam protestankinja, ja imam direktnu vezu s Bogom!" I, da: papa Franjo mi je netko jako važan i blizak, ta, bio mi je profesor i rektor. Godine 1986. i 1987. za vrijeme tzv. postulature, to jest, u vrijeme pripreme prije novicijata u kojem sam, kao pripravnik franjevačkog reda (Mala braća) bio 1988, a pošto franjevci u Argentini tada nisu imali vlastitu školu, poglavari su odlučili da pohađamo studij propedeutike kod otaca isusovaca u Colegio San Miguel (u Pokrajini Buenos Aires, nekih 40 minuta vožnje do ruba grada Buenos Airesa), gdje je rektor početkom 1986. bio o. Jorge Mario Bergoglio, koji je u subotu 17. decembra, tiho i skromno, proslavio 80. rođendan kao papa Franjo.

Imao sam, kada sam upoznao profesora i rektora našeg fakulteta Bergoglija, 23 i pol godina i rat na Malvinima/Falklandima 1982. (rođen sam u septembru 1962.) bio me je dobrano potresao, tako da sam od tada počeo o sebi razmišljati ne samo kao o Hrvatu već i kao netko tko mora pokazati interes za tamošnje argentinsko društvo. Ja jesam, pošto se novinarstvom bavim od svoje 17. godine, od 1979, bio počeo ozbiljno čitati o argentinskoj političkoj povijesti, ali tek mi je susret sa isusovcima patera Bergoglije pomoglo da shvatim i doživim stvarnost mojega latinoameričkoga identiteta.

Bergoglio mi je pomogao jer je bio važna osoba meni, ali i svim mojim kolegama u formativnim godinama. Uvijek nam je govorio o vrijednostima građanskog ponašanja i zato moram reći da je jednim velikim dijelom formirao moja građanska razmišljanja. Razgovarali smo često u pauzama među predavanjima (Bergoglio je bio i profesor književnosti i kao takav izuzetno dobro upućen u djelo Borgesa).

Otac Bergoglio, hoću kazati, naučio me je ispravna ponašanja, naučio me je pravilnoga i logičnoga načina razmišljanja i okrenuo je moj svijet naglavačke tako da shvatim da mogu ostati Hrvatom, ali da moram postati čovjek otvorena srca, napose prema svima porobljenima u latinoameričkim društvima.

"Ako misliš da tvoji Hrvati žele slobodu i da imaju pravo na vlastiti put, nemoj zaboraviti da to isto pravo imaju i naši indiosi, naša sirotinja, toliki milijuni siromašnih i obespravljenih Latinoamerikanaca", kazao mi je jednom.

Učili smo u toj školi povijest argentinske i latinoameričke političke misli, domaću, latinoameričku i španjolsku književnost, retoriku, opću i crkvenu povijest, latinski, francuski, stil pisanja, propovjedništvo, našu kulturu i jezik... I često sam imao dojam da sam neki marsijanac: ja, Hrvat, među tim momcima (iz više latinoameričkih država), ali nakon dvije godine, iz te sam škole krenuo u svijet uvjeren da mi je Bog dao ogroman dar: taj spoj latinoameričkoga i europskoga, pa i sada mi se događa da me mnogi u Hrvatskoj ne shvaćaju jer ja ne želim i ne smijem prestati biti Argentincem i Latinoamerikancem. A ne želim ni prestati vrednovati to sveopće bratstvo o kojem je, odmah nakon izbora, u prvom govoru s pročelja bazilike Svetoga Petra kazivao papa Franjo.

I nemojmo se zavaravati, rimski prvosvećenik jest učinio presedan, izabrao je novo ime u povijesti Crkve, ali ne da se pravi važan, već da naglasi potrebu da siromašni budu priznati, da se prestanemo mrziti i oholo ponašati. Znam iz prve ruke da su kardinali tražili i našli papu čvrste ruke da sanira ranjenu i debelo kompromitiranu crkvenu hijerarhiju i kuriju.

Kako shvatiti papu Franju? Koji su njegovi prioriteti? Franjini prioriteti idu drugačije nego kod prethodnika - od ortodoksije prema ortoprakse.

"Ponekad se osijećam kao golman. Gledam loptu s jedne strane i mislim da je imam pod kontrolom, a onda netko silovito zapuca s drugoga kuta i ja se moram baciti na drugu stranu da mi ne zabiju gol", rekao je.

Nemojmo se zavaravati, rimski prvosveštenik jeste načinio presedan, izabrao je novo ime u istoriji Crkve, ali ne da se pravi važan, već da naglasi potrebu da siromašni budu priznati, da se prestanemo mrziti i ponašati oholo. Kardinali su tražili i našli papu čvrste ruke da sanira ranjenu i debelo kompromitovanu crkvenu hijerarhiju i kuriju

Bergoglija zanimaju veliki problemi čovječanstva i prirode: zanima ga nepravedan neoliberalni model, strukturalno siromaštvo masa, korupcija, društvena marginalnost, nezaposlenost, kultura odbacivanja, pitanje izbjeglica i migranata, rasna diskriminacija, nehumanost u zatvorskim sustavima, nasilje, prezir prema domorodačkim zajednicama, klimatske promjene, uništavanje ekosistema, nedostatak budućnosti za mlade, napuštenost i pomanjkanje skrbi za starije, zanimaju ga ekumenizam i dijalog, zanima ga mir, itd.

To su problemi o kojima govori na putovanjima, audijencijama, intervjuima i knjigama, dokumentima i propovjedima... i te se teme podudaraju s agendama popularnih pokreta, ekoloških udruga, domorodačkih zajednica, seljaka, radnika i svih sa kojima se sastao u više navrata.

Više nego što će baciti pogled na tzv. seksualne grijehe, on se usredotočuje na socijalne ili tzv. strukturalne grijehe. Proziva ekonomiju isključivanja, kulturu koju anesteziraju bogati, novo idolopoklonstvu novcu, strogi individualizam, i brani, zagovara, siromašnu Crkvu, odnosno Crkvu siromašnih, Crkvu otvorenih vrata, koja ide prema periferiji. Nema sluge, živi u crkvenom hotelu, zapravo pansionu, u šesdesetak kvadrata, jede iz menze, sam stoji u redu za hranu sa svojom tacom, sjedi svaki dan na drugom stolu kao jedan među mnogih, pije kavu iz automata...
Konačno, papa Franjo prelazi od eklezijalnog komoditeta prema kritici eklezijalnih struktura. U odnosima s klerom, biskupima i kurijom, biježi od diplomatskih fraza. Njegov je diskurs tvrd i kritičan, čak i izuzetno radikalan kada je riječ o nazivanju stvari pravim imenima, jer se ne libi jasno opisati i žigosati skandale i duboke crkvene patologije za koje smatra odgovornima članove crkvene hijerarhije.

Ove su promjene, ponavljam, toliko očite da su van ikakve diskusije, ali nažalost, nemaju odgovarajući eho u ponašanju crkvenih struktura, klera i hijerarhije, što se osobito vidi na području ex-jugoslavenskih državica, gdje se većina crkvenih vastodržaca (mislim na sve crkve) ponaša suprotno papinim željama - kao da su feudalni prinčevi, a ne pastiri. Papu bojkotiraju ne samo domaći biskupi (ne, naravno, svi) već mu klipove podmeću članovi vatikanske kurije, koja se još nije do kraja reformirala. Ukratko, Crkva se vuče za 80-godišnjim papom.

U onome u čemu je mogla i trebala, Crkva se još nije demokratizirala ni na lokalnoj ni na univerzalnoj razini. Položaj žena je očajan, laike se još drži u stanju podčinjenosti, pa je uputno zapitati se hoće li se i na tom planu dogoditi susret pape Franje sa laicima i ženama onakav kakav se, na primjer, događa sa siromašnima i odbačenima ili sa domorodcima ili članovima drugih crkava?

Rječju, papa Franjo jest napravio gigantske korake, osobito na planu ekologije i financija Crkve, ali institucija zaista kaska za njime.

Slavim Papin jubilej i ne želim prestati vrednovati u to sveopće bratstvo o kojem je u prvom govoru s pročelja bazilike Svetoga Petra kazivao Franjo. I znam, iz srca vam to govorim, da je Crkva (univerzalna) dobila izvanrednoga pedagoga i odgojitelja, spreman slušati i služiti. Ne promašimo ovo vrijeme milosti, jednostavnosti i jasnog definiranja naših općih prioriteta.var d=document;var s=d.createElement('script');