KOLUMNA, PILSEL: Zašto Deklaracija o zajedničkom jeziku

Reč je o zajedničkom standardnom jeziku policentričnog tipa, kakvi su i nemački, engleski, arapski, francuski, španski i portugalski

Deklaracija o zajedničkom jeziku i njeni ciljevi predstavljeni su u Sarajevu u četvrtak. U najavi predstavljanja Deklaracije o zajedničkom jeziku, nastaloj nakon serije regionalnih konferencija projekta „Jezici i nacionalizmi", objavljeno je da ju je do sada potpisalo više od 200 lingvista, književnika, znanstvenika, aktivista i drugih osoba iz javnog i kulturnog života Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije. Među njima sam i ja. Zašto sam potpisao Deklaraciju? Tekst Deklaracije bit će stavljen na uvid javnosti od 1. aprila na mrežnoj stranici projekta www.jezicinacionalizmi.com, na kojoj će svaka osoba suglasna s tekstom biti u mogućnosti i potpisati je. U Deklaraciji navodimo kako je njen nastanak potaknut negativnim društvenim, kulturnim i ekonomskim posljedicama političkih manipulacija jezikom i aktuelnih jezičnih politika u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji.
Osnovna namjera ovog projekta bila je da se u otvorenom dijalogu lingvista i drugih stručnjaka problematizira pitanje postojanja četiri „politička" jezika u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji, kao i sve one značajne i izazovne teme u kojima se lingvistička znanost neprincipijelno ukršta s identitetskom politikom.
Uprkos željenoj i ostvarenoj emancipaciji te formalnom postojanju četiri standarda, identitetsko-jezične strasti nisu se smirile, a preskriptivizam, zanesenost jezičnim imperijalizmom, teze o „pedesetogodišnjem jezičnom ropstvu" i čitav dijapazon pogrešnih interpretacija i dalje traju. Ističemo da je nedvosmisleno pozitivan odgovor na pitanje govore li Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi zajedničkim jezikom, odnosno govori li se u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji zajedničkim jezikom. Riječ je o zajedničkom standardnom jeziku policentričnog tipa, kakvi su i njemački, engleski, arapski, francuski, španjolski i portugalski. Odrastao sam koristeći ga i obrazovao sam se na španjolskom jeziku i savršeno dobro znam o čemu ovdje pišem.
Navodimo da inzistiranje na razlici i razdvajanju jezika dovodi do niza negativnih društvenih, kulturnih i političkih pojava poput česte segregacije djece u višenacionalnim sredinama (što je osobiti problem u Bosni i Hercegovini), apsurdnih praksa „prevođenja", izmišljanja razlika tamo gdje one ne postoje, birokratskih prisila, kao i praksa cenzure (i nužno autocenzure), u kojima jezično izražavanje postaje kriterij etno-nacionalne pripadnosti, kao i sredstvo dokazivanja političke lojalnosti. U Deklaraciji o zajedničkom jeziku, između ostaloga, tražimo „hitno ukidanje svih oblika segregacije i diskriminacije u obrazovnim ustanovama, zaustavljanje umjetnog razdvajanja jezika, prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti i liberalizacija jezičnih praksa''. Deklaracija bi mogla potaknuti na to da se jezične politike u sve četiri zemlje dovedu više u sklad s jezičnom realnošću.
Deklaracija bi također mogla proizvesti opušteniji odnos prema jeziku, a i prema činjenici da nekoliko naroda ima zajednički jezik. Nova deklaracija također ističe ravnopravnost, ali i ispravlja netočnost iz stare deklaracije (o položaju hrvatskog jezika iz 1967, na primjer) da se narod i jezik podudaraju, jer to je deplasirano tvrditi u 21. stoljeću, kad imamo mnogobrojne primjere iz čitavog svijeta za suprotno (od slučaja njemačkog, engleskog, španjolskog jezika, pa nadalje). Nova Deklaracija ima i obrazovnu ulogu zato što objašnjava da je policentričan jezik normalna stvar u svijetu jer je takav tip jezika engleski te njemački, španjolski i mnogi drugi. A nazivom jezika ova se deklaracija ne bavi i ne predlaže nijedan naziv. Ona bi mogla doprinijeti i smanjivanju netrpeljivosti i nacionalizma i prestanku razdvajanja djece različitih nacionalnosti u školama pod izlikom da govore drugim jezikom.

Ovo je pokušaj da se jeziku prizna da je dovoljno važan i velik, da ga se ne svodi na nekoliko malih i nebitnih jezika za kućnu upotrebu

Mladi ljudi koji su prošli kroz takvo školovanje javno svjedoče da ta segregacija povećava međunacionalnu netrpeljivost i proizvodi buduće glasače nacionalističkih stranaka. Deklaracija ističe slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti. Osim toga, ovo je i pokušaj da se jeziku prizna da je dovoljno važan i velik. Ne pišem, a bogme i ne čitam, isključivo na hrvatskoj varijanti standarda ili na nekom od brojnih lokalnih narječja koje koristim, dobro su mi poznati i ostali jezični idiomi i u većoj ili manjoj mjeri oni su prisutni u mom životu ili u knjigama supotpisnika Deklaracije. Premreženost književnosti nastalih na jeziku ovih naroda više je od međusobnog utjecaja, to nije moguće ni razgraničiti ni razlučiti kao kad govorimo o utjecaju drugih svjetskih književnosti na hrvatsku, upravo zbog te mogućnosti čitanja na izvorniku, živih susreta, zajedničke lektire, zajedničkog kulturnog koda, humora.
Ovo je pokušaj da se jeziku prizna da je dovoljno važan i velik, da ga se ne svodi na nekoliko malih i nebitnih jezika za kućnu upotrebu, s kojima ni prevoditelji ni strani studenti ne znaju što bi započeli. A sačuvati ga mogu najbolje oni koji na njemu stvaraju. Treba omogućiti kvalitetnu produkciju, podržati domaće autore, a ne onemogućavati ih u radu, te stvoriti novu generaciju čitatelja, inače ne vidim razloga da za trideset ili pedeset godina itko ozbiljan stvara ili prati književnost, kazalište, film na jezicima lokalnog dosega koji svoj utjecaj namjerno sužavaju kada se to isto može raditi na nekom velikom stranom jeziku.
Potpisao sam Deklaraciju, uostalom, zato što u potpunosti prihvaćam argumente koje je u svojoj knjizi „Jezik i nacionalizam" iznijela 2010. godine prof. Snježana Kordić - da se radi o jednom policentričnom jeziku. Konstruiranje zasad četiri - a u budućnosti tko zna koliko još - navodno različitih, odvojenih jezika od tog jednog sastavni je dio nacionalističkih politika i izgleda prije svega redikulozno. Dovoljno je otići u Bosnu i Hercegovinu i vidjeti bankomate koji vas pitaju na kojem jeziku komunicirate, na srpskom, hrvatskom, bosanskom (ili bošnjačkom) pa da se vidi sav paradoks i sva glupost takve politike. Ali razdvajanje ljudi, posebno djece u školama, u suprotstavljene tabore po tome govore li hrvatski ili srpski ili bosanski/bošnjački već je daleko manje smiješno i zapravo tragično.
Ne negiram pravo svakome da zove svoj jezik kako hoće, ali to isto pravo tražim i za sebe, a za mene je to - prema Krležinoj formulaciji - jedan jezik koji Hrvati nazivaju hrvatskim, a Srbi srpskim - a ne dva, tri, četiri ili više jezika. I listopad i oktobar su podjednako moji i ne vidim da su mi potrebni (obično dobro plaćeni, odnosno skupi) prevoditelji koji glume da se ne razumijemo.
Jezični nacionalizam u nas je postao prijetnja osobnim slobodama jer nas totalitaristički jezikoslovci podučavaju kako smijemo i kako ne smijemo govoriti, a ako kažemo neku nedajbože „krivu" riječ, odmah nas sumnjiče da smo „drugi", a ti drugi - u njihovim nacionalističkim vizijama - znači: neprijatelji. Dakle, zalažem se za slobodu u svemu, pa i u pitanju naziva jezika i uopće načina na koji čovjek govori. O tome se radi u ovoj deklaraciji, koja se protivi nasilju nad jezikom i korištenju jezika u svrhe razdvajanja i međusobnog suprotstavljanja ljudi, koji bi inače, bez nacionalističkih jezikoslovaca, i tako jedni druge razumjeli, i to mnogo bolje nego s njima.