KOLUMNA, PILSEL: Zašto Hrvatska mora intenzivnije sarađivati s Vučićem?

KOLUMNA, PILSEL: Zašto Hrvatska mora intenzivnije sarađivati s Vučićem?


Zasad samo možemo da spekulišemo na koje probleme Vučić misli, no iz hrvatske perspektive problem je više nego jasan. Preuzimajući nadzor nad maloprodajom Hrvatske i regije, Rusija preuzima nadzor i nad proizvodnjom, naročito poljoprivrednom, koja bi trebalo da bude od vitalne važnosti, posebno u kriznim i nesigurnim vremenima. Zato ni Plenković više nije mogao odbijati susret s Vučićem

Hrvatska nema drugog izlaza, kako je pokazao susret Aleksandra Vučića i premijera Andreja Plenkovića u Mostaru, nego da intenzivnije razgovara s novoizabranim predsjednikom Republike Srbije.
Srpska napredna stranka (SNS) ima apsolutnu većinu u srpskom parlamentu, vlada je koalicijska samo zato što SNS na taj način distribuira odgovornost za vladine poteze, a time se zadovoljavaju i neki međunarodni interesi.
Recimo, pozicija Rusije, koja štiti interese Ivice Dačića u toj vladi. Srbija ima sustav jedne dominantne političke stranke. Predsjedavanje državom preuzima predsjednik te stranke, a to znači da se Srbija na neki način vraća u svojevrstan predsjednički model. Naime, u Srbiji, za razliku od Hrvatske, predsjednik republike može biti i predsjednik stranke. Predsjednička se funkcija može pretvoriti u težište vlasti. Stoga, budući premijer (ili premijerka) Srbije imati će tek tehničku ulogu.
U takvom sustavu, premijer nije više političar u pravom smislu te riječi, a Vučić formalno predsjedanje vladom ne može prepustiti nekome tko je lider frakcije unutar njegove stranke ili neke vazalske stranke.
Takav scenarij je moguć i u Hrvatskoj. Naime, u Banskim dvorima Hrvatska demokratska zajednica ne može formirati parlamentarnu većinu bez Mosta, a jedina sličnost sa Srbijom je da u Srbiji nema opozicije, koja je u Hrvatskoj oslabljena.
Najveća Plenkovićeva opozicija u Hrvatskoj je desna frakcija HDZ-a. Postoji mogućnost da Plenković krene u utrku za Pantovčak po isteku prvog mandata Kolinde Grabar-Kitarović (gotovo sam siguran da je Grabar-Kitarović na Pantovčaku samo kako bi se prepakirala i kasnije kandidirala za mjesto glavne tajnice NATO. Štoviše, vjerujem da joj je ta pozicija obećana). S obzirom na to da bi u takvom scenariju Plenković trebao napustiti stranku, onaj tko bi preuzeo HDZ postao bi ključni nositelj političke moći.
Odnosi Zagreba i Beograda u novim okolnostima, pogotovo u kontekstu crnogorskog pristupanja NATO savezu, postaju odnosi NATO-a i ruskih saveznika na Balkanu. Očito je da Rusija i Zapad na Balkanu vode vrlo ozbiljan sukob. Fokus predsjednice su odbrana i nacionalna sigurnost. Ona tu gradi temelj za svoju buduću međunarodnu karijeru. U tom kontekstu bi joj Vučić mogao postati dodatno zanimljiv.
S obzirom na to da je tijekom svoje političke kampanje poslao nekoliko poruka o tome kako u Hrvatskoj buja fašizam i ustaštvo (što se opet potvrdilo u ponedjeljak, 10. aprila, kada je tridesetak mladića na Trgu bana Jelačića uz ustaško znakovlje i parole „Ubij Srbina” fotografiralo se i salutiralo na ustaški način, gotovo pred nosom nespremne policije, koja je u gluho doba noći gledala neka svoja posla), hrvatski građani od Vučića ne očekuju pozitivne signale. Osobito zbog činjenice da ga se još uvijek (u bazi i među neprosvjećenim građanima koji ne prate razvoj situacije u Srbiji, niti očita ekonomska postignuća Vučićeve vladavine) doživljava potomkom Vojislava Šešelja, koji je na dan izbora odaslao niz prostačkih poruka prema predsjednici Grabar-Kitarović uz najavu da Hrvatska za 20 godina neće postojati.
Teško da će takva neprosvjećena Hrvatska ikada Vučiću, uvjetno rečeno, oprostiti njegovu prošlost. Ali se mora voditi računa zbog pozicije koju takva proruska autoritarna Srbija, zahvaljujući Vučiću, dobiva unutar Europske unije. Smatra se da je Unija odlučila da u sljedećih 20 godina nema proširenja prema zapadu Balkana. S Vučićem je našla modus kako ne prekinuti odnose s tim prostorom, a zadovoljiti interese koji proizlaze iz zamora proširenja. Takva je strategija štetna za Hrvatsku zbog činjenice da se Hrvatskoj time zatvara pristup zapadnom Balkanu.
Aleksandar Vučić svoj pobjednički govor na predsjedničkim izborima iskoristio je kako bi naglasio da će se sastati s premijerom Plenkovićem na Gospodarskom sajmu u Mostaru. Naglasio je i kako će razgovarati i o problemima u „Agrokoru”. Osim toga, Vučić je jednom mjesečno u Beču. Među prvima su mu čestitali kancelar Christian Kern, ministar Sebastian Kurz i europski povjerenik Johannes Hahn. Vrhunac njegove kampanje je bio višesatni razgovor s kancelarkom Angelom Merkel i prijem kod Putina gotovo uoči samih izbora. To znači da Srbija u ovim trenucima preuzima svojevrsnu poziciju političkog odabranika Njemačke, Austrije i Rusije. U takvim okolnostima, Zagreb mora braniti svoje interese i komunicirati sa Aleksandrom Vučićem.
Ova priča ima i drugi kut gledanja. Dok je srpski premijer i budući predsjednik Srbije Aleksandar Vučić svoj susret s hrvatskim premijerom Andrejom Plenkovićem u Mostaru najavio u svom pobjedničkom govoru nakon trijumfa u prvom krugu predsjedničkih izbora, Služba za odnose s javnošću Banskih dvora je medijima detaljno najavila Plenkovićev posjet Mostaru, ali je Plenkovićev susret s Vučićem prešutjela. Dok je, dakle, Vučić sastanak s Plenkovićem vješto iskoristio i predstavio kao još jedan svoj politički uspjeh, u Banskim dvorima taj se događaj tretira kao nešto čime se ne treba previše hvaliti i što je najbolje zatajiti.

S komatoznom situacijom u ekonomiji i s Plenkovićem, za koga se sve više govori kako iz ove krize s „Agrokorom” ne može izaći čitav, Vučić se profiliše kao vodeći političar regije

Ovdje svakako valja imati na umu da je Plenkovićeva vlada u dosadašnjem mandatu uspostavila komunikaciju na najvišoj razini sa svim susjednim zemljama, osim sa Srbijom. Plenković ili njegov šef diplomacije proteklih mjeseci bili su u svim susjednim zemljama ili su čelnike tih zemalja ugostili u Zagrebu, a jedino nisu putovali u Beograd, niti su Vučić ili Ivica Dačić bili u Zagrebu. Štoviše, ministar vanjskih poslova Hrvatske Davor Stier je poručio Dačiću da ne dolazi u Zagreb nakon što je ovaj oštro napao podizanje spomenika Alojziju Stepincu u Osijeku, pa ga je još nazvao „komunističkim aparatčikom” otkazavši mu dogovoreni susret.
Što je, dakle, razlog ove nagle promjene raspoloženja u Zagrebu kada je riječ o kontaktima s najvišim čelnicima u Beogradu? Očekivana Vučićeva pobjeda na predsjedničkim izborima, koja potvrđuje da će Vučić barem još nekoliko godina biti apsolutni politički gospodar Srbije, samo je jedan od razloga koji su natjerali Plenkovića da ipak sjedne za stol s Vučićem.
Drugi, važniji razlog tiče se promijenjenih okolnosti u regiji. Zahvaljujući krizi u „Agrokoru”, Rusija je proširila svoj utjecaj ne samo u Hrvatskoj nego i u svim zemljama regije u kojima posluje „Agrokor”, dakle na područjima na kojima u ovoj formaciji Rusi nisu bili još otkako je Tito protjerao sovjetske savjetnike i instruktore nakon rezolucije Informbiroa 1948. Riječ je o novoj geopolitičkoj činjenici koju ni Plenković ne može dugo ignorirati, kao što ne može zanemariti ni činjenicu da Vučićeva Srbija, unatoč svojim formalnim nastojanjima da se priključi Europskoj uniji, ostaje glavna strateška saveznica Rusije na Balkanu. Vučić nije skrivao da će sa svojim hrvatskim kolegom u Mostaru razgovarati i o „Agrokoru”, rekavši da „tu ima više problema nego što se očekivalo”.
Zasad samo možemo spekulirati na koje probleme Vučić misli, no iz hrvatske perspektive problem je više nego jasan. Preuzimajući nadzor nad maloprodajom Hrvatske i regije, Rusija preuzima nadzor i nad proizvodnjom, osobito poljoprivrednom, koja bi trebala biti od vitalne važnosti, osobito u kriznim i nesigurnim vremenima. Zato ni Plenković više nije mogao odbijati susret s Vučićem.
U jednoj recentnoj debati u okviru emisije „Akcent” na RTV servisu Republike Srpske povela se rasprava o tome što znači pobjeda Vučića za regiju, i ja sam kazao da to znači, među inim stvarima, kako se Hrvatska više neće moći šepuriti titulom vođe u regiji. S komatoznom situacijom u ekonomiji i s Plenkovićem, za koga se sve više govori kako iz ove krize s „Agrokorom” ne može izaći čitav (pa se već naveliko spekulira s novim prijevremenim izborima, pogotovo ako Most popravi još više svoj rejting i pobjedi „partnerski” HDZ na važnim lokalnim mjestima na izborima 21. maja), Vučić se profilira kao vodeći političar regije.

+ Trenutno nema komentara

Dodajte Vaš komentar