EMIR SULJAGIĆ, NOVINAR I POLITIČAR: Srbiji i Bosni treba zaokret

Srbi treba da shvate da su im važniji odnosi sa Sarajevom nego s Moskvom, a u Sarajevu ljudi treba da shvate da je Srbija na Drini

Novinar, pisac i političar Emir Suljagić jedan je od onih u Bosni i Hercegovini koji smatraju da su i Bosna i region umorni od nestabilnosti i ratnih priča, četvrt veka pošto je rat prestao. Njegov nedavni poziv na odlučnije približavanje Bošnjaka i Srba, Sarajeva i Beograda, izazvao je dosta odjeka i u BiH i u regionu, posebno zbog činjenice da je reč o čoveku koji je preživeo Srebrenicu 1995. godine. Kao poseban problem vidi odnos Hrvatske i bosanskih Hrvata prema prilikama u BiH, a nedavno je pred sudom u Širokom Brijegu osuđen da je oklevetao Ivana Šušnjara, nesuđenog konzula BiH u Čikagu, tako što ga je nazvao ustašom i rasistom. Rekao je tada da će presudu, ako postane pravosnažna, ponosno nositi na reveru kao dokaz da je neprijatelj svima kojima su idoli organizatori zločinačke tvorevine Herceg-Bosne.

Sud u Širokom Brijegu presudio je, u prvom stepenu, da ste krivi za klevetu političara iz redova Hrvata, a Vi ste tu presudu nazvali „političkom". Ima li ta presuda predistoriju u nekim Vašim ranijim stavovima prema politici bosanskih Hrvata, pre svega HDZ-a?

Razumijet ćete da ne mogu komentarisati sam proces jer je još uvijek u toku. Ali objasnit ću vam kontekst. Ono što bi svi trebalo da budu u stanju vidjeti jeste strašni revival ustaštva, kako u Zagrebu, tako i u Bosni i Hercegovini, uglavnom u HDZ-u i oko HDZ-a. Ja sam jedan od ljudi koji na to dosljedno ukazuje i nastaviću da ukazujem iz jednog vrlo prostog razloga: mislim da neke ideje, a ustaštvo je jedna od njih, naprosto nemaju pravo građanstva. Kao što mislim da bilo ko ko napiše da u Bosni i Hercegovini žive „Srbi, Hrvati i poturci" ne može poslije toga pretendovati da bude legitiman učesnik u političkoj debati. I prema takvima ne osjećam kategorički imperativ, odnosno potrebu da ih tretiram onako kako bih želio da želim da se drugi ponašaju prema meni.

HDZ otvoreno zagovara politiku aparthejda i pritom to pokušava predstaviti kao „europsku vrijednost". Da stvar bude gora, u tome imaju punu podršku zvaničnog Zagreba, koji kao svoj vanjskopolitički cilj otvoreno ističe promjenu Dejtonskog mirovnog sporazuma. Bilo kakvo nastojanje u tom smislu u ovakvim međunarodnim okolnostima može dovesti samo do masovnog nasilja. Povrh toga, ideološka platforma za tu politiku je otvorena revizija Drugog svjetskog rata, „mirenje ustaša i partizana", negiranje genocida nad Srbima u NDH, u atmosferi koju ne pamtimo ni na vrhuncu tuđmanizma. U tome, nažalost, prednjače predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske Davor Ivo Stier. Mi smo ove sedmice u Sarajevu obilježili posljednji veliki ustaški zločin, vješanje 55 pripadnika antifašističkog partizanskog pokreta otpora, ilegalaca, skojevaca. Oni su povješani po naređenju Vjekoslava Luburića Maksa u posljednjim danima nacističke okupacije Sarajeva. Njegov pomoćnik bio je pukovnik ustaške vojnice Ivan Stier. On je djed današnjeg hrvatskog ministra vanjskih poslova. Davor Ivo Stier vrlo često, skoro kontinuirano, priča o Bosni i Hercegovini. I niti u jednoj izjavi se nije osvrnuo na tu činjenicu. Mislim da možemo slobodno reći da se Vlada Republike Hrvatske ponaša kao da je 9. april 1941.

Vaš tekst u „Oslobođenju" krajem prošle godine, u kojem zagovarate jačanje dijaloga BiH i Srbije, a zbog toga što je Hrvatska dobila odrešene ruke da bude „regionalni hegemon", prilično je odjeknuo u regionu. Šta će se desiti ukoliko takav dijalog izostane? Pre svega kada je reč o Bosni i Hercegovini?

Alternativa razgovoru je sadašnje stanje. Svi se slažemo da sadašnje stanje nije dobro. Ovako ne valja ni Srbiji ni Bosni i Hercegovini. Ovakve granice na Balkanu, u bivšoj Jugoslaviji naročito, potpuna su glupost. Mali smo, fragmentirani, pocijepani i ne predstavljamo nikome nikakvu konkurenciju. Ostaćemo u ovom blatu i jedni i drugi, u svojevrsnom karantinu, civilizacijskom ako hoćete, jer je očito da nam Evropa ne vjeruje ni jednima ni drugima. Ovo vjerovatno zvuči preoštro, ali ovo su činjenice. Istovremeno moram da kažem da, u smislu temeljnih vrijednosti kao što je antifašizam, Evropa nas nema čemu učiti. Jugoslavija je bila sjedište najvećeg pokreta otpora u tadašnjoj Evropi. Centar tog otpora je najveći dio vremena bio upravo u Bosni i Hercegovini. Ko to tačno ima pravo da nama govori o antifašističkim vrijednostima? Samo Južne Slavene na cijelom kontinentu nisu uspjeli da porobe nijedan, a probali su obojica - i Hitler i Staljin.

Boris Tadić je svojevremeno vrlo rado prihvatio politiku nagađanja Zagreba i Beograda na račun BiH, što sada nije slučaj

Postoji mnogo duža istorija zajedničkog života, prosperiranja, zajedničke borbe, zajedničkih napora nego sukoba, i zato mislim, i to sam napisao, da je vrijeme za zaokret ka nekim našim unutrašnjim zajedničkim vrijednostima. Ne znam zašto bi Srbija najsvjetlije stranice svoje istorije - antifašističku borbu - mijenjala najcrnjim stranicama - kolaboracijom s nacizmom i četničkim zločinima. To čak nije ni pragmatično. Htjeli - ne htjeli, i danas su BiH i Srbija najupućeniji jedni na druge, i možemo se pretvarati da nije tako i ignorisati stvarnost ili početi to da koristimo. Međutim, ima jedna vrlo zanimljiva stvar u vezi s tim člankom. Hrvatski „komentarijat" me jednodušno i jednoglasno proglasio četnikom zbog poziva na pomirenje Srbije i BiH. Kao da sam pozvao na rat do istrebljenja, a ne na mir. Tako da sam na jednom nivou razumio da Hrvatska kao svoj nacionalni interes definiše klanje Bošnjaka i Srba do posljednjeg. Raspad Jugoslavije je najveća geopolitička katastrofa naših života. To je bila jedina država u kojoj su živjeli svi Srbi i svi Bošnjaci. U posljednjih 25 godina Srbija i BiH su koracima od nekoliko vijekova krenuli nazad u prošlost. Valjda je danas svima jasno da ne možemo promijeniti ništa što se već desilo. Imamo obavezu prema mladim ljudima da se okrenemo budućnosti.

Svaki put kada se mijenjao svjetski poredak, mi smo imali rijeke krvi. I 1878, 1914-1918, 1941-1945, i onda se krajem osamdesetih godina prošlog vijeka Berlinski zid sručio nama na glavu. Sada kada se opet mijenja svjetski poredak, valjda ćemo shvatiti da bi trebalo da prvi puta izbjegnemo da se preko nas kusuraju veliki. Treba sa svim velikim geopolitičkim igračima biti otvoren u onoj mjeri u kojoj nam to odgovara, ali naša lojalnost treba da bude neupitna samo prema našoj djeci i prema njihovoj budućnosti. Rusija, EU, Turska i SAD imaju različite interese na Balkanu, ali mi treba da prestanemo da sarađujemo sa svakom od tih sila onog trenutka kad nas počne huškati jedne na druge. Srbi treba da shvate da su im važniji odnosi sa Sarajevom nego s Moskvom. Također, u Sarajevu treba ljudi da shvate da je Srbija na Drini. Jedina iznimka u političkom smislu je svakako Milorad Dodik. On je iz njemu poznatih razloga zainteresovan da što je više moguće uradi da izazove nove sukobe svojom nerealnom politikom koja hoće da ponovimo istoriju.

U kojoj meri su Beograd i Zagreb odgovorni za nefunkcionalnost institucija Bosne i Hercegovine? Da li su oni adresa za traženje tog odgovora ili je problem isključivo u samoj BiH?

Nemam nimalo sumnje da su za nefunkcionalnost državnih institucija odgovorne tri najveće etničke stranke: SDA, SNSD i HDZ. I nije bitno kojim redom. One saučestvuju u tome jer sasvim očigledno svi imaju jednu zajedničku osobinu: da svako želi da ima svoj komad kojim će „prosperitetno vladati". Svi oni dijele način da raskomadaju zemlju, ali ne mogu naći način da to urade mirno. Međutim, mislim da od kraja prošle godine postoji ozbiljna razlika u odnosu Zagreba prema Bosni i Hercegovini spram odnosa Beograda. Vlada Republike Hrvatske već nekoliko godina vodi politiku rekonkviste u Bosni i Hercegovini. Mjere i koraci koje Hrvatska preduzima protiv Bosne i Hercegovine, na njenoj teritoriji, u regionu, u međunarodnoj areni, ne ostavljaju nikakve sumnje da je riječ o hibridnom ratu čiji je cilj da Muslimane ogradi u nove bodljikave žice.

Da stvar bude gore, državno rukovodstvo Republike Hrvatske to otvoreno objašnjava time: viškom Muslimana u Bosni i Hercegovini. Grabar-Kitarović otvoreno i opetovano laže da je BiH utočište hiljada ISIL-ovaca. Hrvatska bez ikakve sumnje nije odustala od ratnih ciljeva koje je zacrtao Franjo Tuđman i u Bosni i Hercegovini ih s manje ili više intenziteta provodi od kraja rata. Činjenica je, isto tako, da je Boris Tadić svojevremeno vrlo rado prihvatio politiku nagađanja Zagreba i Beograda na račun BiH, što sada i barem za sada nije slučaj.

Za Bošnjake i Srbe kažete da su u svađi već 25 godina i da zbog toga gube i jedni i drugi. Zašto mislite da nije kasno za obrt u međusobnim odnosima, i na koji način bi taj preokret mogao da krene?

Biću brutalan: ako neko u Srbiji misli da Srbija ima džebane i sinova da šalje u rov, u redu. Svi već znamo kako to izgleda. Ali meni se odavde čini da ni vi, a ni mi u Bosni i Hercegovini nemamo ni jednog ni drugog. Mislim da je vrijeme da našoj djeci ponudimo budućnost. Da aspiracije generacija u ovoj zemlji ne budu da idu da peru stražnjice u staračkim domovima u Njemačkoj. Zato mislim da nije prekasno. I zato mislim da im dugujemo mir. Trajni mir.

Neki dan sam se vraćao avionom u Sarajevo. U avionu je bila skupina skandinavskih srednjoškolaca. Bili su veseli, nasmijani, bez inhibicija. Ne znam kada sam bilo gdje kod nas vidio njihove vršnjake da se tako vesele i smiju. Kod nas su se i djeca prestala smijati. I zato trebamo gledati kako da preživimo i jedni i drugi, jer nestajemo i fizički.
U tom smislu je ponašanje Milorada Dodika, koji se sada ponaša kao najvjerniji saveznik Zagreba u nastojanjima da podrije dejtonski pravni i politički poredak. To što Dodik radi u sporazumu s Draganom Čovićem nije razumno jer Dejton je paket-aranžman. Ili važi sve ili ne važi ništa. A svi znamo kako to izgleda. Zemlje i narodi u rat kreću najčešće iz nerazumjevanja svoje relativne snage i mislim da odgovorni ljudi u regionu imaju obavezu da ukažu na to koliko smo svi slabi i koliko bi suicidan bio bilo kakav sukob.

A budite sigurni da svi koji danas upozoravaju na mogućnost nasilja na Balkanu govore o nama, o Bosni i Hercegovini i Srbiji. Orijentalistička logika koju naročito EU primjenjuje glasi da stanovništvo naše dvije zemlje nije zadnjih četvrt vijeka moglo raditi ništa drugo nego sjediti u svojim pećinama i na drveću i oštriti noževe za novo klanje. Smatram da su građani u svim zemljama bivše Jugoslavije umorni od rata koji je nastavljen nakon rata. Cijele generacije se mira sjećaju kao kroz maglu: oni koji su preživjeli rat, mogu da biraju između emigracije i kontinuirane borbe za opstanak jer pitanja političkog poretka i temeljne individualne sigurnosti još uvijek nisu riješena. Stoga su razgovor i približavanje uz uvažavanje svim međusobnih, na trenutke i naizgled nepremostivih razlika - imperativ.

Ima li istine u procenama da se u BiH stvari neće rešiti sve dok na scenu, kod sva tri naroda, ne stupe lideri koji nemaju lično iskustvo s ratom? Moramo li toliko dugo da čekamo?

- Mislim da je u tom smislu mnogo važnije da se pojave ljudi koji će biti u stanju da svoja društva suoče sa činjenicama o njima samima. S tog stanovišta, više izgleda da osiguraju trajan mir imaju ljudi koji su svojim očima gledali rat, vidjeli koja je njegova puna ljudska cijena. Ni Njemačka ni Francuska nisu čekale novu generaciju da se pomire poslije Drugog svjetskog rata. Mira u bivšoj Jugoslaviji nema i ne može biti dok se ne eliminiše osnovni uzrok tenzija: neprijateljstvo između Srbije i BiH. I hoću da naglasim još jednu stvar: nemam ništa protiv toga da se u više pravaca i na više nivoa vodi razgovor između dva društva, ali zvanični dijalog se mora voditi kroz institucije. Politička volja o kojoj govorim doživljava državu BiH kao jedini institucionalni okvir za taj dijalog. Na kraju, nismo plemena i ne možemo razgovarati na livadi, nego kroz institucije i u duhu pune otvorenosti.

Hrvatska nije odustala od ratnih ciljeva koje je zacrtao Franjo Tuđman u BiH

Postoji li u BiH, kod sva tri naroda, potencijal kod političkih lidera i partija da se izdignu iz nacionalnih okvira i da li bi takva politika automatski bila osuđena na neuspeh?

- Takva politika je ovdje vladala jako dugo, takva politika je i poslije rata pobijeđivala na izborima. Bez ikakve sumnje, u Bosni i Hercegovini postoji baza za građansku politiku. Mi ne želimo da se na našu zemlju gleda kao na nekakav specijalan slučaj. Neka temeljna demokratska načela moraju važiti i u Bosni i Hercegovini. Ne može polazni osnov za razgovor biti da postoje glasovi koji vrijede više i glasovi koji vrijede manje. Podjarmljivanje većine građana Bosne i Hercegovine pod izgovorom zaštite grupnih prava - zato što većinu u toj većini čine muslimani - nije i ne može biti prihvatljivo.

Inicijativa za reviziju presude Međunarodnog suda pravde iz 2007. godine nije prošla. Je li to bila zaista samo politička avantura lidera SDA Izetbegovića?

- O tome sam prvi i najviše govorio, i vrlo jasno ispostavio odgovornost za štetu koja je nastala. Prva i najočiglednija posljedica odluke Bakira Izetbegovića i njegove klike da, i pored toga što su mjesecima unaprijed znali da BiH ne ispunjava formalne uslove da pristupi sudu, ipak podnese zahtjev za reviziju presude Međunarodnog suda pravde iz februara 2007. godine, konačni je i neopozivi gubitak kompletnog simboličkog kapitala Bošnjaka kao najveće žrtve proteklog rata. Nažalost, sudeći po dokazima koji su javno dostupni, sve vrijeme se radilo o pokušaju manipulacije kompletnom zemljom, organizovane prevare, i to s predumišljajem. Zašto je Bakir Izetbegović mislio da će mu to poći za rukom, ne znam, ali posljedice su prilično teške. Na unutrašnjem planu su vjerovatno i dugoročne i već počinjemo da ih uviđamo. Vjerovatno najveći problem s tog stanovišta jeste to što je Izetbegović dominantno bošnjačku političku volju prvi put u istoriji demokratije u našoj zemlji izveo iz institucija i pokušao odluku donijeti sazivajući nekakvo sijelo u sarajevskoj Vijećnici. Ono što sada čudi jeste Izetbegovićevo bezglavo insistiranje da ga narod slijedi i u porazu.

U Srbiji su tu inicijativu ocenili kao veliki korak nazad u građenju međusobnih odnosa. Koji biste način preporučili da se politički odnosi dve zemlje vrate na normalan kolosek? Ko prvi treba da pokaže inicijativu?

- Na vanjskopolitičkom planu, najveći problem je u tome što je Izetbegović jednim potezom libanizirao Bosnu i Hercegovinu. Nezapamćeno je, bez presedana, da jedna međunarodna organizacija komunicira s našom zemljom odvojeno, etničkim kanalima. Od trenutka kada je Sakib Softić neovlašteno - znajući da to čini neovlašteno - podnio zahtjev za reviziju presude iz 2007. godine, naša zemlja u međunarodnim odnosima više nema jednu, nego tri adrese. Ali problem je mnogo veći na unutrašnjem planu jer je Izetbegovićev igrokaz oko revizije suspendovao kompletan demokratski proces u Bosni i Hercegovini. I to usred mandata, godinu i po do izbora, s jako važnim temama na dnevnom redu, o kojima Izetbegović više nema apsolutno nikakav kredibilitet da pregovara.
Bakir Izetbegović je nedavno, u intervjuu „Ekspresu", rekao da će novom predsedniku Srbije uputiti poziv da poseti Sarajevo, budući da predsedničke posete nije bilo već pet godina. Očekujete li da će se to obistiniti u narednih nekoliko meseci?

To bi svakako bilo dobro.

Pozdravili ste odluku da prošle godine, na komemoraciji žrtvama Srebrenice, ne bude pozivanja visokih zvanica. Mislite li da će takva praksa biti nastavljena? I zašto bi ona, po Vašem mišljenju, bila dobra?

Ne znam da li će biti nastavljena jer uistinu nisam nikad bio uključen u organizaciju, ali sam uvijek smatrao prvo da treba odvojiti sekularni od sakralnog dijela ceremonije obilježavanja. Isto tako, oduvijek sam smatrao da je nepristojno ne pustiti porodice da u miru pokopaju svoje najbliže i da nema nikakve potrebe za strkom, policijskim sirenama, crnim limuzinama. Sve se to može uraditi s mnogo više mjere i s potrebnim pijetetom.

Kako, uopšte, gledate na simboličke gestove pomirenja i izvinjenja za žrtve, bilo gde u regionu? Imali smo dosta takvih situacija, na svim stranama, ali jesu li oni dovoljni? Koliko ih je potrebno da možemo reći - učinili smo sasvim dovoljno simboličkih gestova pomirenja?

Mislim da su od izvinjenja mnogo važniji konkretni koraci usmjereni protiv negiranja pravosudno utvrđenih činjenica. Mislim da nema razloga da bilo koja od zemalja u bivšoj Jugoslaviji plaća odbrane optuženih za ratne zločine pred međunarodnim ili domaćim pravnim instancama: nema izvinjenja koje to može preživjeti. Simboličke geste imaju smisla samo ako su praćene konkretnim koracima i promjenom politike.

Kako Vi lično, kao neko ko je preživeo Srebrenicu, doživljavate izvinjenje nekog političkog lidera?

Jedino izvinjenje koje sam shvatio ozbiljno bilo je izvinjenje Dragana Čavića u svojstvu predsjednika Republike Srpske 2004. godine. I to sam i tada napisao. Razlog je vrlo jednostavan. Naime, svi smo, uključujući i njega, bili svjesni visoke političke cijene koju će platiti i koju je na koncu platio zbog toga. U smislu suočavanja s činjenicama, to je bilo jedino supstancijalno izvinjenje, jer je ponuđeno upravo bez obzira na cijenu.

Kada kažete da Srbija vodi „aktivnu politiku negiranja genocida", na šta tačno mislite?

Jedna od stvari na koju mislim je aktivno lobiranje s ciljem da se spriječi usvajanje rezolucije Vijeća sigurnosti UN o Srebrenici. Bila je riječ o još jednom neobavezujućem dokumentu, bez realnih posljedica, ali je Srbija učinila sve da izdejstvuje ruski veto. Ono što srbijanska i, ako hoćete, srpska javnost mora da razumije jeste kako je razorne posljedice Srebrenica imala po Bošnjake kao narod, ne samo u istočnoj Bosni. To je zločin koji svi doživljavamo kao zločin protiv svih nas. To morate razumjeti. Mi o tome nemamo namjeru pregovarati. Rezolucija je ovdje više ilustracija, jer takvih je koraka mnogo, počevši od uloge Srbije u suđenjima njenom nekadašnjem rukovodstvu pred međunarodnim sudovima.

Nije Vam bilo pravo kada je na poslednjim lokalnim izborima predsednik opštine Srebrenica, umesto Bošnjaka, postao Srbin. Zašto je bitno koje je nacionalnosti prvi čovek Srebrenice?

Nije tačno. To nema veze s činjenicom njegove etničke pripadnosti. Riječ je o tome da je nepristojno da načelnik opštine Srebrenica ne priznaje pravosudno utvrđene činjenice o genocidu počinjenom nad stanovništvom UN-ove Sigurne zone na njenoj teritoriji. Kao što znate, ja sam 2012. godine vodio kampanju registracije birača i uspio s mnogo drugih ljudi da to spriječim. Prošle godine niko nije tražio da učestvujem u tome, i ishod je također poznat. Ne može ni gradonačelnik Kragujevca biti neko ko se pretvara da Šumarice ne postoje.