KOLUMNA PILSEL: Kad ustaše marširaju

KOLUMNA PILSEL: Kad ustaše marširaju

BETAPHOTO/HINA/Damir SENCAR/EV


U Hrvatskoj je u protekla dva i pol desetljeća stvorena, navodno neinstitucionalna, ali zapravo uveliko etablirana moć Katoličke crkve, umrežene sa sve snažnijim ustašonostalgičnim krugovima i isto toliko snažnim klerikalističkim i antimodernističkim udrugama koje stvaraju potpuno novi svjetonazorski krajolik zemlje

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u utorak je, tijekom boravka u Požegi, osudila učestale incidente potaknute mržnjom i netolerancijom, ali i dodala kako „marginalnim pokretima i izoliranim slučajevima ne bi trebalo davati preveliku pozornost”: „Svi to osuđujemo i to treba osuđivati. Ali podizanjem toga na visoku stopu u medijima i na razinu političkih stranaka stvara se dojam da je Hrvatska puno netolerantnija nego što jest”, rekla je predsjednica. Podsjetila je, pritom, kako u Hrvatskom saboru nema nijedne političke stranke koja je dobila mjesto na osnovu takve politike, i to je odraz stajališta većine hrvatskih građana. Povod za njeno kasno javljanje (javila se tek nakon očitovanja Američke ambasade u Zagrebu) bilo je nedjeljno marširanje neoustaša i Autohtone hrvatske stranke prava u crnim odorama i uz povike ustaškog slogana „Za dom spremni!”, koji su nosili zastavu što se viorila za doba NDH, američku zastavu i barjak neonacističke Nationaldemokratische Partei Deutschlands.
„Ne bih rekla da je došlo do porasta netolerancije, upravo suprotno”, odgovorila je Kolinda Grabar-Kitarović novinaru „Nove TV” na pitanje što je s porastom netolerancije u društvu u intervjuu u ponedjeljak, 20. februara. „Mislim da još puno posla predstoji pred nama, da moramo raditi na tome, toleranciji prema svim građanima u društvu, prema svim političkim opcijama. Međutim, politički diskurs je puno drugačiji, postoji veće poštovanje prema institucijama i da, još uvijek i nažalost, ima govora mržnje u našem društvu. Još uvijek ima jako ružnih naziva”, kazala je predsjednica u intervjuu. No, prije i nakon intervjua predsjednice dogodio se niz incidenata i napada koji je demantiraju u tome da nema rasta netrpeljivosti.
Nažalost, mi u Hrvatskoj moramo kazati da živimo u jadnoj i tužnoj državi. U državi u kojoj je normalno da četa ustašofila neometano demonstrira vlastitu glupost nasred najvećeg trga u glavnom gradu. U državi u kojoj je normalno prebiti azilanta. U državi u kojoj je normalno ispsovati čovjeka samo zato što je druge boje kože. U državi u kojoj je normalno da djeca lijepe plakate pozivajući na vješanje Srba. U državi u kojoj je normalno da navijači skandirajući vrijeđaju igrača bošnjačke nacionalnosti. U državi u kojoj je normalno suzavcem napasti LGBT zajednicu. U državi u kojoj je normalno da se lijepe naljepnice i plakati s natpisom „Srbe na vrbe” (u Vukovaru). I u državi u kojoj vlast na sve te svinjarije ne reagira. Osim načelno, tu i tamo, priopćenjima radi forme i dojma da joj je stalo. A nije. Dapače, dobar dio političke vrhuške svjesno ih podržava, pa čak i ohrabruje.
Ostanimo kod hrvatske predsjednice. Ona je pak u srijedu u Pakracu, na obilježavanju 26. godišnjice početka Domovinskog rata, rekla da neće dopustiti da se istina izvrće, da se blati i omalovažava Domovinski rat, niti da se u njega uvlače metastaze iz Drugog svjetskog rata. Neupućenim čitateljima valja ovdje pojasniti da gospođa Grabar-Kitarović sama skače sebi u usta jer je ona prva koja relativizira, s obzirom na to da svaki čas nastaje neka nova teorija o početku Domovinskog rata. Zašto bi od sada trebalo prihvatiti da je sve počelo 1. marta 1991. u Pakracu, nije pojasnila.
Elem: „Neću stoga dopustiti da se ustaški režim i antifašistički pokret koriste za sijanje nesloge. Treba li podsjećati da su i u tom ratu četnici počinili jezive zločine nad našim narodom? O tom razdoblju naše povijesti, o uzrocima te tragedije, o svim žrtvama i stradanjima treba utvrditi punu istinu, ali u slobodnoj i neovisnoj državi nisu nam potrebne podjele koje su nas skupo stajale”, poručila je predsjednica Republike. Vidljivo je i tu da gospođa Grabar-Kitarović stavlja znak jednakosti između ustaša i partizana.
Tom „revidiranju stvari” preko navodnog sučeljavanja stavova i suočavanja s prošlošću trebala je služiti i komisija koju ovih dana osniva premijer Andrej Plenković, a koji je to najavio kao način rješavanja spora oko ploča poginulim braniteljima HOS-a koje imaju pozdrav ustaša „Za dom – spremni”. Prva od kojih je, kao što je poznato, postavljena usred mjesta Jasenovac, i to baš na zidu zgrade u kojoj je svoje zapovjedno mjesto imao zloglasni ustaša Maks Luburić.
U Hrvatskoj je u protekla dva i pol desetljeća stvorena, navodno neinstitucionalna, ali zapravo uveliko etablirana moć Katoličke crkve, umrežene sa sve snažnijim ustašonostalgičnim krugovima i isto toliko snažnim klerikalističkim i antimodernističkim udrugama koje stvaraju potpuno novi svjetonazorski krajolik zemlje. Toga, istinabog, ima i u Srbiji i u BiH, ali ipak ne u tolikoj mjeri da tako invazivno i presudno sudjeluje u aktuelnom političkom životu. Ukratko, Hrvatska je u ovome postala model. Zašto Plenković i Grabar-Kitarović reagiraju tek kad se signalizira iz State Departmenta da to učine, znano je. Premda, ako se pozabavimo malo Sjedinjenim Državama, sigurno je da one nisu najsretnije tim modelom, ali one su odavno riješile moralne dvojbe oko toga znamenitom, odurno nonšalantnom sintagmom o „našim kurvinim sinovima”.

Plenković se pokazao potpuno nedoraslim ustaškom krešendu koji upravo gledamo, još gore, prvi je koji to pokušava pravdati pozivajući se čak na zakonske propise. A onda je Kolinda Grabar-Kitarović nečuvenom burom oko etnički nepodobnih srbijanskih čokoladica utrla put u čisti politički idiotizam

Osim toga, slične dvostruke standarde one su ugradile i prema ostalim zemljama u regiji, što se možda najbolje vidjelo u završnici haških suđenja kad su donesene napadno slične oslobađajuće presude optuženicima sviju strana (usporedite samo takve presude Anti Gotovini, Momčilu Perišiću i Naseru Oriću). Tako Hrvatska ipak ostaje sama sa svojim problemom, a on se svodi na to kako će i hoće li uopće stožerna stranka desnice, HDZ, upravljati ultrakonzervativno-proustaškim konzorcijem, koji je uglavnom nastao u njenom krilu, a samo djelomično izvan njega.
Plenković se pokazao potpuno nedoraslim ustaškom krešendu koji upravo gledamo, još gore, prvi je koji to pokušava pravdati pozivajući se čak na zakonske propise. A onda je Kolinda Grabar-Kitarović nečuvenom burom oko etnički nepodobnih srbijanskih čokoladica utrla put u čisti politički idiotizam. To nije iznenađenje. Iako mu idu naruku desni trendovi na kontinentu i šire, ustašluk sliči na groteskno čudovište jer se nigdje, baš nigdje, nostalgija za nacizmom ne pojavljuje kao ovako vjerna kopija originala.
To od Hrvatske već pravi primjer zemlje s posebnim potrebama, iz čega se nepokretni i uplašeni Plenković izgleda namjerava iščeprkati karamarkovskim izjednačavanjem „svih totalitarizama”, ustaša i partizana, Tita i Pavelića, što ponavljam, postaje Biblija za političare desne provenijencije, s hrvatskom predsjednicom na čelu. Ali time će se samo nastaviti tonuti u živo blato jer bi to sigurno rezolutno odbacili pripadnici nekadašnje antifašističke koalicije, uključujući ovaj put i pragmatično kalkulantske Amerikance.
Svi oni dobro znaju da su partizani vršili odmazde, da je bilo gadnih zločina i četnika, ali da ti zločini nisu ni izbliza jedino na što se može svesti njihova uloga u povijesti, dok su ustaše, naprotiv, samo to – zločinci i ništa drugo. Najkraće rečeno: Pavelić jeste bio zločinac, Tito nije. Između te dvije činjenice nema pomirbe, bez obzira na to koliko se Tuđman bio trudio, djelomično i uspijevao, da bude drukčije. I bez obzira na to što će kazati statisti iz Plenkovićeve komisije. Hrvatskoj nema izlaza iz blata u kojem je sada utapaju HDZ-ovci i Crkva sve dok ne uvaži tu jednostavnu povijesnu i političku aritmetiku: Tito i Pavelić nisu isto.

+ Trenutno nema komentara

Dodajte Vaš komentar