Mi još živimo na Košarama
"Bili su tu i drugi roditelji, i saborci mog sina, oni koji su preživeli. Njih uvek volim da vidim, oni su kao moji sinovi. Sa njima već 20 godina delim svaku priču, svoju i njihovu. Sve ih znamo. One su teške, one su istina. Na Košarama je bilo mnogo strašnije nego što je film opisao, ali možda je ovako bolje. Bilo bi strašno da se opišu sve strahote onoga što su naša deca preživela. A mi, mi to znamo, svaki sekund, sve što se desilo, svaki njihov strah, svako njihovo junaštvo", kaže Kata.
U filmu "Ratne priče sa Košara" prikazan je i autentičan video snimak koji su snimili šiptarski teroristi na dan 30. septembra kada su ubili petoricu srpskih vojnika, mladića. Među njima i Beograđanina, Vladimira Radojičića, koji je imao 19 godina.
"Taj snimak sam gledala hiljadu puta. I strašno je i kada se gleda, a kako je tek bilo njima tada... Na premijeri filma sam bila sa sinom Branislavom, koji je od Vladimira mlađi dve godine. Kako je bilo? Gledali smo u jednom dahu, jedna slika smenjivala je drugu...A emocije, te emocije traju 21 godinu. Sa tim emocijama se budim, živim, ležem, spavam...I taj film, u kome je bilo nedostataka je kruna jednog nemilog događaja, trajni spomenik svima koji su na Košarama dali svoje živote, kaže Vladimirova majka, Lozanka Radojičić.
Vladimir je u vojsku otišao 23. juna 1998. u autojedinicu u Niš. Bio je u izviđačko-diverzantskoj četi. Njegova jedinica već je bila na Košarama. Usledila je obuka u Valjevu. U Niš su se vratili 15. septembra. Nisu završili drugi deo obuke, kada su poslati na Košare.
"Nisam ni znala da je otišao na Kosovo. Nikome nije hteo da kaže, a znao je. Otišli su 28. septembra, sutradan su bili tamo, na Košarama. Dan kasnije, 30. septembra su krenuli u patrolu, da odnesu opremu jedinici koja je bila tamo... Tu su ih čekali Albanci, koji su prešli granicu i ušli u Srbiju. Priča se da im je OEBS pomogao da uđu na našu teritoriju. Čekali su ih celu noć. Onako samoživi, bahati, poneli su i kameru da se snimaju, i snimali su od 6.30 sati, od kad se razdanilo. Snimali su kako piju, banče i čekaju da naši naiđu. I naišli su u 11.45 sati, u "picgaueru". Pucali su u njih iz svog naoružanja. Pobili su petoricu mladića. Jedan, koji se sedao pozadi uspeo je da se skotrlja, i izbegne smrt. Ostao je on, jedan da ima ko da priča šta se desilo...A onda su ubice došle do vozila u kome su oni ležale, možda još nisu ni bili mrtvi. I prevrću ih. Vade im novčanike iz džepova, skidaju prstenje i lančiće. Na tom snimku videla sam... Poznajem ruku svog sina. Gledam kako je prevrće. Ta slika mi je uvek u glavi. To je slika sa kojom ću u grob da odem", priča Lozanka.
Opširnije u štampanom izdanju "Ekspresa"...