KOLUMNA, PILSEL: Čikago zove Zagreb

KOLUMNA, PILSEL: Čikago zove Zagreb


Vlast ističe da Hrvatska nije sljednica NDH, a s druge strane gledamo neoustaške parade i okljevanje Plenkovića dok zemljom niču spomen-ploče s natpisom „Za dom – spremni”

Hrvatskoj je uručena skupna tužba za naknadu štete koju su hrvatski Srbi, Romi i Židovi pretrpjeli tijekom Drugoga svjetskog rata. Riječ je o postupku koji je nekoliko osoba u maju prošle godine pokrenulo pred Okružnim sudom u Čikagu tražeći za žrtve, njihove nasljednike i rodbinu odštetu u visini od 3,5 milijardi dolara. Riječ je o naknadi ne samo materijalne štete vezane uz oduzetu imovinu nego i nematerijalne štete koju su pretrpjele žrtve ustaških logora. Tužitelji tvrde da je za tu štetu odgovorna Hrvatska kao pravna sljednica NDH. Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske potvrdilo je da je tužba pristigla putem američkog veleposlanstva. „Ministarstvo je 27. februara primilo notu Veleposlanstva Sjedinjenih Američkih Država koja se tiče tužbe u predmetu Lalich et al. v. Republic of Croatia, koji je pokrenut pred Okružnim sudom Sjevernog okruga Istočnog područja Ilinoisa”, potvrdili su iz tog ministarstva.
Detaljnije o tužbi ne žele govoriti, no neslužbeno se može čuti da takva tužba nema osnove jer, kako su se požurili izjaviti iz MVEP-a, a što je također istaknuo član Židovske općine Zagreb i predsjednik Savjeta za nacionalne manjine RH Aleksandar Tolnauer, Republika Hrvatska nije pravna sljednica NDH pa ne može ni odgovarati za štetu koja je počinjena pod tim režimom. Da je tome tako, vidljivo je već iz Izvorišnih osnova Ustava, u kojima se izrijekom navodi da Hrvatska počiva na temeljima suverenosti izraženima u odlukama ZAVNOH-a, nasuprot proglašenju NDH, objašnjava izvor iz MVEP-a. Mediji su požurili napraviti od ovoga veliku vijest istaknuvši da ministar Davor Ivo Stier (HDZ) sada tvrdi da su Hrvatsku ipak stvorili partizani, i to nakon užasne klime koju je u zemlji stvorila revizionistička vlada prethodne HDZ-ove garniture, predvođene Tomislavom Karamarkom i ministrom kulture Zlatkom Hasanbegovićem. Pritom se ističe kako je Stier unuk ustaškog ratnog zločinca pukovnika Ivana Stiera, koji je bio desna ruka (u policijskim, odnosno redarstvenim poslovima) ustaškom zapovjedniku Jasenovca Vjekoslavu Maksu Luburiću. Pošteno bi bilo ipak spomenuti kako se Davor Stier ogradio od ustaštva kada je u doba premijera Ive Sanadera postao njegov savjetnik za vanjsku politiku i kada je kooptiran u predsjedništvo HDZ-a kao međunarodni tajnik stranke, i to rečenicom da je zahvalan Franji Tuđmanu što mu je pomogao shvatiti vrijednost antifašističkog pokreta.
Elem, problem je, čini se, povrh svega, pitanje povrata imovine oduzete u vrijeme NDH, napose one koja je pripadala Židovima. S tim problemom suočavale su se sve dosadašnje vlade, od kojih se diplomatskim putem tražilo da zakonsko pravo na povrat oduzete imovine, uz razdoblje komunističke vladavine, prošire i na razdoblje ustaškog režima. Nešto se po tom pitanju radilo za Tuđmanovo vrijeme. Tko zna, možda je čovjeka grizla savjest jer je bio prisvojio imovinu (kuću) koja je pripadala Židovima. Za doba obaju lijevih vlada (Račanova i Milanovićeva), gotovo ništa nije učinjeno. Nešto je, pak, vraćao Sanader. U Zagrebu je prošle godine u aprilu boravio posebni izaslanik za pitanja Holokausta američkog State Departmenta Nicholas Dean, koji je kao osnovnu svrhu svog posjeta naveo pitanje židovske imovine oduzete tijekom Drugoga svjetskog rata.
Pod pritiskom zbog povrata imovine u samom početku mandata našla se i Milanovićeva vlada, a sličnih se pritisaka prisjeća i bivša ministrica pravosuđa Vesna Škare Ožbolt, za čijega je mandata parafiran sporazum s Austrijom o povratu imovine njihovim državljanima, od kojega se odustalo pod pritiskom javnosti. Škare Ožbolt, međutim, naglašava da se ni u jednom trenutku nije pomislilo na to da se pravo povrata proširi i na razdoblje NDH. Takav se zahtjev, odnosno tužba, temelji na netočnim podacima. Hrvatska nije sljednica NDH, već SR Hrvatske, i sve ovo pobjeglo je iz konteksta. „Sud koji bi priznao takvu konstrukciju, ustvrdio bi da je Hrvatska nastala na zločinačkom režimu, što nije točno. Uvjerena sam da će tužba završiti neuspjehom”, kaže Škare Ožbolt.
Iz Židovske općine Zagreb više su puta tražili da se hrvatskim Židovima vrati ono što je moguće po važećem zakonu, a da se u drugoj fazi izmijeni zakon i da se omogući povrat imovine koju im je oduzeo ustaški režim. Tražili su i da se pravo nasljedstva proširi i na one koji nisu u prvom nasljednom redu jer je takvih nasljednika vrlo malo. Masa je onih koji su nestali u Holokaustu bez potomaka. Predsjednik Koordinacije židovskih općina Ognjen Kraus kaže da su zahtjevi uvijek bili vezani isključivo uz oduzetu materijalnu imovinu koja je, kaže, golema. Uvjeren je da upravo u vrijednosti imovine leži razlog zbog kojega se pokušava izbjeći njezin povrat. „Zakon koji ima Hrvatska najrestriktivniji je u Europi i potpuno neprovediv. Osim toga, i ono što je čisto, što je pokriveno zakonom, stoji u ladicama i ne vraća se. Pogledajte u kojoj državi osim u Hrvatskoj imovina nije vraćena! Vraća se čak i u Srbiji”, kazao nam je Kraus. Jer, da, Srbija je odlučila da se u slučajevima u kojima nema potomaka imovina vraća židovskim općinama. Naravno, pitanje je hoće li tužba pred sudom u Čikagu nešto promijeniti. Ognjen Kraus odgovara: „Ne znam trebam li se čemu nadati. Upravo sam danas gledao proces čovjeka iz moje zajednice koji na sudu 38 godina traži pravdu, pa ništa.”
Tužba u Čikagu nije prva kojom su žrtve ustaškog režima tražile odštetu. Godine 2012, pred američkim okružnim sudom za Sjevernu Karolinu vođen je postupak „Alperin protiv franjevačkog reda Male braće”, kojim je od Vatikanske banke tražena odšteta za tzv. ustaško blago. Postupak je završio neuspjehom tužitelja, a s obzirom na to da se ta tužba temeljila na vrlo sličnim argumentima, očekuje se da će se Hrvatska pred sudom u Čikagu pozivati na tu presudu kao presedansku. Za kraj, neka mi bude dopušteno konstatirati paradoksalnost situacije: s jedne strane se hrvatska vlast sada rukama i nogama trudi istaknuti da Republika Hrvatska nije sljednica NDH, a s druge strane gledamo neoustaške parade i promatramo okljevanje premijera Plenkovića dok zemljom bivaju posađene spomen-ploče sa ustaškim pozdravom „Za dom – spremni”.

1 comment

Dodajte komentar
  1. 1
    Julijan A.

    (Pošto tekst Drage Pilsela iz najnovijeg broja Ekspresa još nije postavljen na sajt, „a ka`će, ne zna se“, komentar odnosno obraćanje autoru ću napisati ispod poslednjeg njegovog teksta na portalu)

    Jako kratko…

    Poštovani gospodine Pilsel, veoma sam se obradovao kada sam video i Vaše cenjeno ime kao supotpisnika na Deklaraciji o zajedničkom jeziku, među mnogim prominentnim imenima iz kulture, nauke i drugih oblasti ljudskog stvaralaštva. Velika mi je čast što sam svoje ime mogao da pridružim Vašemu, na istom „papiru“.

    Moja malenkost pripada onoj grupi građana/stanovnika naše bivše zajedničke zemlje, dakle, ex-YU, koja je nazivana (jedna od mnogih…) „narodnost“ . Ime mi nije (južno)slovensko. Nacionalno, nacionalnost, nacija itd., nikada me nije opterećivalo u bilo kom smislu. U isto vreme sam progovorio na svom prvom jeziku (ne volim reč „mater/i/nji“) kada i na SH/HS lengvidžu. U mestu gde živim govorilo se oduvek (na) nekoliko jezika. U živom razgovoru prelazak sa jednog na drugi, i zatim na treći jezik, jedva da se mogao i registrovati od strane sabesednika. Uz to, moj prvi jezik nije niti indoevropskog porekla, pa je posmatračina sa strane to moralo (i danas je tako) izgledati prilično komplikovano i zbunjijuće. Sve ovo pišem zato što mi je drago da mogu videti mnoge ljude kao što sam i ja, koji pripadaju tzv. narodnostima (nacionalnim manjinama) , kao potpisnike Deklaracije.

    Isto je toliko važno (za mene lično najbitnije) i što su mnogi potpisnici deklaracije među javnim ličnostima u isto vreme i deklarisani ateisti (rekao bih većina, al` ne smem :) ), kao i moja malenkost. No, uprkos tome Vi jedan od dvojice teologa (drugi je Vaš kolega Drago Bojić) čije tekstove rado čitam, kako na Vašem matičnom sajtu „Autograf“, tako i ovde, tj. radije u štampanom izdanju Ekspresa . A članke gospodina Bojića, dakako, na drugom/im mestu/ima. Takođe, među potpisnicima ima i onih koji su kao svoje zanimanje naveli “sveštenik“, što dodatno ohrabruje. Jer, svima nam je znano kakva je uloga religije(a) bila u pripremanju i sprovođenjiu „nacionalnih osvešćivanja“ tokom kasnih 80-tih i tokom ratnih 90-tih godina prošlog veka.

    Dakle, tko uopće može više reći da vjernici i ateisti na mogu naći ZAJEDNIČKI JEZIK?! :)

    Na kraju samo da kažem, i time se slažem sa nekim komentatorima, da ova Deklaracija neće imati nekakvog velikog učinka. Ali, “tu smo, pa da se prebrojimo, da vidimo koliko nas ima“, reče jedan od njih. Drugi je, pak, negde napisao, “ako ništa drugo, barem ćemo iznervirati nacionaliste“.

    Svako dobro!

+ Ostavite komentar