Društvo
15.09.2016. 16:12
ekspres

INTERVJU, MILOMIR MARIĆ: Ja sam kontroverzni novinar, a to je gore nego socijalni slučaj

Ekspres.net
Izvor: Ekspres.net

Kako je upoznao Tuđmana pre Hrvata, a Đilasa pre Srba; zašto ga je Arkan osudio na smrt; zbog čega je Miri Marković dao kolumnu u Dugi; zašto je Milošević za njega mislio da je čovek CIA; zašto je obožavao da nervira Tijanića...

Rođen je na Božić, pa je možda i zbog toga nastojao da svojih 60 godina života učini što radosnijim i zabavnijim. Tog nastojanja nije se odrekao ni kao novinar ni kao urednik mnogih medija, ali ni kao publicista, čime se tokom svoje karijere često sukobljavao sa "opasnim" ljudima iz nadzemnog i podzemnog života. Posle kultne knjige "Deca komunizma" pred njim je veoma zanimljiv zadatak - autobiografija. Milomir Marić je i scenarista i režiser dokumentarno igrane serije "Lepi i mrtvi" iz 2012. godine. U seriji od 15 epizoda prikazana je sudbina Beograđana Stevice Markovića i Miška Miloševića, koji su krenuli da osvoje Zapad, a završili tragično. U seriji prvi put svi njihovi prijatelji govore o tome šta im se dogodilo i ko ih je likvidirao.

Kakvo osećanje kod Vas izaziva konstatacija - "kontroverzni novinar"?

- Ceo život sam želeo da budem kontroverzni biznismen, to je super, to je lova, uspeh u životu, šampion tranzicije, čovek koji je iskoristio srpsku sirotinju, opljačkao narod... A ja sam nešto najgore - kontroverzni novinar, to je gore nego socijalni slučaj. Od kontroverznog novinara jedino je gore kad ti kažu: "2Gde s, i legendo, gde si, care?" Kao da si umro! Sećaju se mene iz boljih dana.

Šta je u ovom našem poslu u odnosu na te bolje dane toliko potonulo pa se sećamo boljih dana?

- Mi smo kao i svi domaštali prošlost, ona izgleda otprilike onako kako nije izgledala. I svega se sećamo sa nostalgijom, i Tita i Miloševića i demokratije posle 5. oktobra i sedamdesetih i šezdesetih. Nije nikad gore bilo nego osamdesetih. Sa nostalgijom se toga sećaju i ljudi koji nisu bili ni rođeni u to doba! Tada je bilo isto kao sad, svaki dan dolaze izvršitelji MMF-a, Svetske banke, zavrću nam ruke, uši, hoće da nam zavrnu i glavu. Vraćaju pare koje je Tito uzeo. A to je bilo užasno vreme. Recimo, godinu dana u Srbiji nije bilo ni pomorandži, umesto kafe pila se ponovo "divka" kao '45. godine. Niko se toga više ne seća i govore da su to bila divna vremena. Tito je imao sreće da je umro za vreme "grejs perioda" i te sedamdesete zaista su bile divne. Ja sam tada studirao i već se zaposlio, imao sam platu kao tri inženjerske. Moglo se svaki dan u Klub književnika, ne za dvoje nego za četvoro, i ko god naiđe da se plati večera.

Kao život na "kredu"?
- Najbolje se živi u vreme kad se država zadužuje i ja bih voleo da ponovo živim u nekoj državi koja se zadužuje, a ne u nekoj državi koja vraća dugove, jer je to užasno. Posle nek vraća dugove neka nova generacija, a ja da živim dok se zemlja zadužuje. Često u Grčkoj, kad naiđem na neke intelektualce, novinare, filozofe, čestitam im kako su opljačkali Evropu: "I mi bismo to isto uradili da smo bili na vašem mestu, samo da su nas primili. I napravili bismo još 500 milijardi duga." Oni, jadni, kažu nije tačno, nisu toliko opljačkali Evropu, nego im narede: morate da kupite 100 F16 aviona po 150 miliona; morate da kupite nemačke podmornice 100 komada; kažu, napašće vas i okupirati Turska. Mi njima kažemo da smo i mi član EU, NATO-a, recite Turskoj da nas ne okupira. Oni kažu da ne mogu, to je sila, najjača zemlja NATO pakta osim Amerike... Ni oni nisu prošli tako kao što se čini.
Mogli ste da napravite veliki problem ovoj državi sa Grcima, kada ste iskonstruisali priču o Andriji Draškoviću i Mimi Papandreu. Sećate li se toga?
- Objavljena je fotografija na kojoj Andrija Drašković šeta po plaži, a pored njega jedna lepotica koja je podsećala na Mimi Papandreu. Mladu stjuardesu koja se udala za ostarelog premijera Andreasa Papandreua, koji se vratio iz Amerike posle pada pukovničkog režima. Prvo se Andrija hvalio da je to Mimi Papandreu, a onda se uplašio. Mimi Papandreu bila je velika zavodnica i ikona tog procvata Grčke. Mislim da smo mi imali nevolju što su posle 5. oktobra naši vladari ugledali uglavnom na Jorgosa Papandreua i na Karamanlisa zato što su Grci bili mentori te naše transformacije još u vreme Miloševića, ali i posle toga. Meni tadašnji predsednik kaže da smo radili sve isto ko Grčka.
U kom smislu?
- Sve su preslikavali, sve mere kao Grčka, kao Jorgos Papandreu, koji je svakog meseca bio u Beogradu. Otprilike, mi smo dobro prošli u odnosu na Grčku.
Koliko ste često kao novinar koristili te trikove, smicalice, izmišljotine zarad svoje lude strasti?
- Jedino kad mi je bilo dosadno. Mislim da je najveća opasnost za novinara - dosada. To zveči, to zaudara, i uvek sam išao na to da bude nešto duhovito, da bude šarmantno, da se zavedu čitaoci, i to mi je uvek polazilo za rukom. Nisam ništa izmišljao. Radi se o tome što smo mi počeli da se interesujemo za novinarstvo '60-ih godina, to je vreme kada se pojavljuje američki novi žurnalizam, Truman Kepot, Norman Majler, Gajt Aleze, Hanter Tompson. To su ljudi koji su pisali u novinama i u magazinima kao u romanu, sa stvarnim ljudima. To je bila ta moja sloboda. Znači, u romanu možeš da ubiješ čoveka, možeš da mu radiš svašta. Ja sam i u novinama neke od tih stvari radio, i to je bilo šokantno u to vreme. Pogotovo što je taj početak '70-ih, kada sam počeo da se bavim novinarstvom, bio užasan. Tito mator, zemlja se raspada, to je bila takva destaljinizacija posle onog uzleta s kraja '60-ih i početka '70-ih, kada se pojavljuje novi talas u filmu, srpski roman koji je osvojio svet: Miodrag Bulatović, Kiš, Brana Šćepanović, Dragoslav Mihajlović, i odjednom početak zabrana. Glavni čovek za te zabrane bio je Bogdan Bogdanović, predsednik Kulturno prosvetne zajednice. On je organizovao spaljivanje šunda nasred Trga u Kragujevcu, to je bio Kongres kulturne akcije, kao borba protiv šunda.

Od kontroverznog novinara jedino je gore kad ti kažu: "Gde si legendo, gde si, care?" Kao da si umro! Sećaju se mene iz boljih dana

Šta je spaljivao?
- Recimo, strip "Alan Ford". Ne znam šta bi čitali ovi današnji političari pošto oni osim "Alana Forda" ništa i ne čitaju. Tamo su pročitali da treba uzimati od sirotinje i deliti bogatima. Prva lekcija koju oni sprovode.
Da li ste "zarad razbijanja dosade", pošto je bilo veoma različitih i čudnih posledica, razmišljali o posledicama?
- Nisam razmišljao... Ne mogu da ubedim ljude kako smo mi radili u Dugi. Imali smo plate pet, deset maraka, svi isto, i svako je bio spreman da pogine za tih pet ili deset maraka. Niko nije pravio pitanje kolika je cena, svi su se poigravali sa sopstvenim životom. To je nešto najuzbudljivije, i ne znam šta mi nismo bili spremni da uradimo. Niko se nije plašio, naši novinari odlazili su po frontovima, stavljali su im cev u usta ili im gurnu mitraljez u ruke da pucaju celu noć dok ovi naši legendarni borci spavaju. Kažem im: "Ne pucajte tamo, pobiće vas, ako vas zarobi, nećemo moći da vas oslobodimo" Bilo je tu svega i svačega, svaki dan je neko pretio da nas pobije. Dođe neki čovek i kaže: "Razmišljam da li da dižem celu zgradu u vazduh ili samo ovaj sprat gde je Duga." Kažem mu: "Prijatelju, ako si već krenuo, bolje da digneš celu zgradu." Bio je to čovek iz bande Ljube Zemunca. Mi smo objavili intervju sa Goranom Vukovićem, koji je upravo došao iz nemačkog zatvora, i stavimo naslov "Zašto sam ubio Ljubu Zemunca". Dođu ovi od Ljube Zemunca, braća Šoškić i ostali, kao, da svete Ljubu Zemunca preko mene. Ja kažem: "Izvini, prijatelju, gde ste vi bili kada je ubijen Ljuba?" "Na stepeništu Suda, odmah pored njega", kažu. "U vašem prisustvu su ubili Ljubu Zemunca i vi ste došli da se obračunavate sa mnom?!" Oni spremni da se, kao, pomirimo, ali nas kidnapuju i odvedu kod sestre i majke Ljube Zemunca da one presude šta da se radi sa nama...
Ko je sve odveden?
- Pa, išla je još jedna... nema veze. Izađemo iz "Metropola", sneg, čovek legao ispod kola, gleda da nije podmetnut eksploziv. Privodi nas Ljubinoj majci, sestri i zetu, kasnije ću ja postati prijatelj sa svima njima, i oni nas pomiluju. Zanimljivo je bilo da kad sam obavestio policiju da hoće da nas dignu u vazduh, onaj mirno kaže: "Vas i treba dići u vazduh!"
Duhovi Duge očito još nisu iščezli?
- Duga je davno privatizovana, a mene su, recimo, zvali pre nekoliko godina jer su u nekom ormanu našli ljudske kosti. Valjda je neko od tih naših doneo neku uniformu, telo ustaše, ili dole s Kosova... Rekoh im da ne znam... Strašno je bilo, mi smo bili kao neki centar... Nema ko nije dolazio, i prostitutke i generali i ovi za Miloševića... Jedanput je ušao Brana Crnčević da razgovara sa mnom. Čovek koji nas je stvorio, koji nas je zaposlio, i on došao sa telohraniteljem.
Pa, objavljivali ste njegove tekstove...
- On je već otišao kod Miloševića, pa ga je ovaj verovatno zadužio da nas malo dovede u red. Kažem mu: "Brano, na šta ovo liči da razgovaramo u prisustvu telohranitelja?" Ne znam tačno ko je bio, da li taj Kurak...
Imali ste probleme i sa državnim službama.
- Jedanput sam bio optužen za odavanje državne tajne jer sam objavio poruku Pavla Gaže, bila je velika afera u Hrvatskoj. Dokazivalo se da li vrh hrvatskog rukovodstva Josip Vrhovec i Jure Bilić rade za strane obaveštajne službe. Afera je rezultirala ubistvom Đurekovića. Dođe neki iz hrvatskog DB-a da me maltretira: "Ko je vama to dao? Slobodan Milošević lično, ovo, ono..." Posle pet, šest godina dolazi taj čovek kod mene, bio je glavni u "aferi Labrador", nema kod koga u Beogradu nego baš došao kod mene. S njim i neki tip isto iz tog "Labradora", Radenko Radojčić, pričaju mi da su ih tamo optužili da su Miloševića agenti, a ovde da ih je Tuđman podmetnuo - ovde su ih prebili, tamo su ih prebili. Niko nije imao poverenja. Kaže taj Radenko: "Ti ćeš ovo sve preneti Amerikancima"! "Kojim, bre, Amerikancima?!", pitam zapanjen. "Pa zar nisi ti šef CIA?" Kažem da nisam... "Mi smo tebe u hrvatskoj policiji tako računali. Ti se družiš sa Tuđmanom i sa svim ovim disidentima, generalima, sa Mikom Tripalom, mi smo računali da si ti neka CIA."
Pa Slobodan Milošević prvi je posumnjao da ste čovek CIA.
- To mi je i spaslo život. Nikad to nisam demantovao iako nije istina. Milošević je bio u američkim bankama, video Rokfelere, bio je opterećen teorijom zavere. Vratim se posle neke američke stipendije i odmah krenula priča da sam razgovarao sa pet šefova CIA u vreme Niksona. Ma nije posao direktora CIA da vrbuje, to rade tamo neki sitni agent. Mene nikad niko nije vrbovao iako sam upoznao direktore i CIA i BIA i DB-a. Pitam jedanput Jovicu Stanišića: "Što vi mene niste nikad angažovali da radim nešto?" Kaže: "Mariću, za nas je radio poslednji ološ, a mi smo tebe voleli i poštovali. Gde tebe da pitam? Jesi li ti lud?" Milošević je, ipak, mislio da tu nešto ima, pošto sam upoznao šefove CIA i kod Niksona i kod Forda. Ali to je veoma jednostavno. Ja sam bio usvojenik braće Devijer. Vlada Devijer bio mi je učitelj za pisanje, a njegov brat Steva uveo me je u neke "tajne sile". Bio je Ajnštajnov učenik, završio je na Prinstonu nuklearnu fiziku, bio je direktor u Vinči, pravio Titu atomsku bombu, onda se nešto posvađao, otišao i osnovao jedinu katedru za svetu za špijunažu. I to je u jednom trenutku '70-ih i '80-ih bio bazar na kome su se nalazili šefovi CIA, KGB-a, svih sličnih službi i gde su razmenjivali informacije. Kad sam išao na neku stipendiju u Ameriku, Steva je napisao pismo svim tim šefovima - dolazi neki dečko, napisao je neku knjigu, pa bi bilo interesantno da se vidite. Onda su oni mene zvali, ne ja njih. Svaki dan su me zvali iz CIA, kažem im da nisam video ni Nacionalnu galeriju, kakva CIA. Zove mene Bžežinski da idem na ranč kod njega, izvinim se da nemam vremena.
Da li su Vas tako prizivali i ovi domaći?
- Nekad je DB u Srbiji vodio Obren Đorđević, napisao je i dve knjige. Iako mi je bio neki rođak, nikad ga nisam video. Kaže on novinaru Marku Lopušini da me dovede da se upoznamo. Odem pa ga pitam: "Da li bi ti mene uhapsio da su tražili Draža Marković, Ivan Stambolić, Tito...?" "Ma, iz cuga!", kaže on ozbiljno. "A je l' bi me zaštitio?" "Ne bih!" Ali kaže: "Bilo mi je žao, ti si protiv države skupljao te informacije, objavljivao svašta, falilo ti uvek ponešto, ponekad sam želeo da ti doturim..." Oni su mene tad prisluškivali, pa sam 2001, 2002. godine, kada je bilo dozvoljeno, pročitao svoj dosije. Zadržali su samo ono što je bilo regularno - kad te uhapse, daš iskaz, potpišeš, kad te vode kod istražnog sudije... Oni su stvarno radili svake godine, postoje sudski nalozi za prisluškivanje i za tajne pretrese stana, mada ja nikad nisam primetio da su ulazili. A trkeljisali su me i po najluksuznijim hotelima u Dubrovniku. To sam čitao iz svog hrvatskog dosijea, mnogo je bolji od našeg. Kao u filmu "Profesionalac". Recimo, nisam snimao sve te razgovore sa Tuđmanom, sa biskupima i nadbiskupima. Uglavnom sam pamtio, beležio, nešto sam i snimao. A ovi sve snimili, što je meni dragocena građa za novu knjigu.

Tijanić je voleo sve da zavitlava, ali nije imao smisla za humor na svoj račun. To sam koristio i uvek ga izluđivao

Koju novu knjigu spremate?
- Trenutno ništa. Bavio sam se uređivanjem novina, televizija, da se preživi, nisam uvek uspevao da nešto napišem, mada značajnih knjiga i nema ovih godina. Dedijer mi je govorio da je za shvatanje nekog vremena potrebna istorijska distanca. Mislio sam da mi kao svedoci istorije i saučesnici možemo da razumemo to vreme što nije bilo moguće. Sad drugačije gledamo i na Miloševića i na ono što se desilo 5. oktobra.
Po Vašem mišljenju, šta se desilo 5. oktobra?
- Došlo je do neke smene vlasti i ja sam bio zaluđen. Evo, recimo, od '74. godine sanjam Srbiju na Zapadu, sanjam ovo što jeste Srbija u Evropi. Valjda što sam bio iz porodice koja je opljačkana '45, imao sam takvo vaspitanje. Mislio sam, ako ne možemo da budemo kao Amerika ili Nemačka, da budemo kao Italija, sređena zemlja, prosperitetna. Međutim, ni da pomislim da će socijalistički direktori, oni iz "jagnjeće brigade", zadrigli, postati poslovni geniji za naše biznismene, za naše ljude na kraju 20. i početku 21. veka. Ti ljudi, koje sam prezirao i smejao se tim komunistima, odjednom su sposobni za ove koji će doći posle 5. oktobra.
Ko su ti koji su došli 5. oktobra?
- Otkud znam. Došla su deca komunizma, deca dece komunizma. Tajne službe određivale su ko će biti bogat, ko će biti opozicija. Jedanput me pitao šef naše tajne službe: "Mariću, jel ti misliš da su ovi masoni ozbiljni ili da je to neka zajebancija?" "Što pitaš?", upitah. "Ja osnovao četiri masonske lože." Čitao sam da su to nekad bili bogati ljudi, a svaki dan mi dođe neko da traži 100, 200 maraka. Pecnem ga: "Ti si osnovao i 16 političkih stranaka u Srbiji, pa pogledaj na šta liči srpska demokratija." Ovo kao da su osnivali neprijatelji demokratije, da naprave karikaturu od tog sistema. Normalan čovek u Srbiji deluje kao da je Don Kihot, kao da ga je vreme pregazilo.
I sami ste često ulazili u ulogu Don Kihota.
- Jesam. Svesno. Nisam morao da stradam, bio sam i bez posla često. U vreme Koštunice najbolje se živelo, tad je uzimao ko je stigao, ja sam tada ostao bez posla posle gašenja BK televizije.
Zašto je ugašena BK televizija?
- U sklopu obračuna sa Karićem...
Koštuničinog?
- Bez njega to ne bi moglo da se desi.
Zašto?
- Zato što je Karić imao 18 odsto i sa Borisom Tadićem već tada je mogao da smeni Koštunicu. Nisam podržavao Karićev ulazak u politiku, tada sam se i zakačio s njim: "Ne možeš da uzimaš političarima hleb iz usta, oni osim te politike nemaju ništa, ti imaš pare i bolje bi ti bilo da dočekuješ i ispraćaš sa vlasti. Svaku garnituru, platiš to što moraš i gotovo." Ne mogu da kažem, neki ljudi tada su hteli da mi pomognu: "Mariću, imaš ozbiljne godine, jebeš novinarstvo, to nije za tebe, nikad u Srbiji neće moći da se uzmu lake pare, pridruži nam se. Kupi nekoliko fabrika, banaka..." Kažem nemam posao, nemam od čega da živim, a kamoli da kupim fabriku... "Nismo ni mi platili, daćemo i tebi neke fabrike da ih vodiš." Ali eto, nisam. E da mi je onda bila ova pamet!
Ko je od te novodemokratske garniture bio protiv Vas, s kim ste bili u najlošijim odnosima?
- Nije to bio neki sukob. Tijanić je napravio mit da sam ja jedini poznavao Zorana Đinđića i da ja jedini stradam. Svi koji su poznavali Đinđića nastavili su da lepo žive, ispalo je da samo ja nisam. Iako smo bili prijatelji, Tijanić se zakačio sa mnom zato što sam došao umesto njega na BK televiziju. A nisam došao zato što je to meni trebalo, imao sam svoju firmu, fabriku para, mogao sam da živim lepo. Meni to nije trebalo. Firma mi je propala dok sam išao na BK televiziju da spasavam Bogoljuba. Onda su oni ponudili moju glavu iako sam Koštunicu znao isto kao i Đinđića. Mogao sam normalno da živim, ali bilo je tu oko Koštunice onih koji su to radili. Nije Koštunica.
Ko?
- Taj Mihajlov, Jočić... ti koji su osvetoljubivi.
Ne biste smeli da se zakunete ni da Vas je Tijanić mnogo voleo?
- Tijanić je izmislio celu tu priču, on je to organizovao. A bili smo najbolji prijatelji, stvarno. Jer to je život. Sećam se kad je Tijanić smenjen na BK, niko nije hteo da čeka sa njim novu godinu. Ja sam išao sa njim i njegovom ženom. Svi su ga prodali. On je znao u kakvoj sam situaciji, a uživao je u tome. Izmislio je da ja u Profilu, na Trgu Republike, imam redakciju sa bazenom na krovu. Dođe i pita: "Gde je bazen?" "Kakav, bre, bazen?" Kaže: "Meni su rekli da imaš gore bazen i da novinarke leže tamo, a ti im daješ zadatke." Gledam ga i kažem: "Ti nisi normalan!" Tijanić je voleo sve da zavitlava, ali nije imao smisla za humor na svoj račun. To sam koristio i uvek ga izluđivao. Pojavili se ti pejdžeri. Tijanić se hvalio kako seksualno preti raznim voditeljkama. Kažem mu: "Tijaniću, pitao sam jednu, obrukao si se. Daj, bre, stavi taj pejdžer i pištolj u gaće, stavi nove baterije da ti ta mašinerija radi." Zezao sam ga u kafani, a to je dobilo dimenzije, stiglo do Miloševića.
Bilo je i fizičkih pretnji?
- Zovu me s njim u vezi s nekim tabloidom, a ja im kažem: "Ma pustite Tijanića, ne družim se sa njim više, ko se druži sa Tijanićem, ostane bez glave kao Ćuruvija, bez nogu kao Kopanja, bez para kao Bogoljub Karić i bez vlasti kao Vojislav Koštunica." To odmah izađe na naslovnim stranama. On me tuži, dolazi na sud i kaže: "Ubiću ga!" Ja tražim da uđe u zapisnik. Dok je Koštunica bio na vlasti, Tijanić je dobijao na sudu, kad je pao Koštunica, ja sam se izvukao od tih optužbi. Recimo, dođe u Profil sa bejzbol palicom da me ubije. Ja u Veroni u štampariji, nisam tu, a on divlja, hoće da razbije redakciju, ovi zovu policiju.
Pa nije jedini bez smisla za humor.
- Tačno, kao ni Šešelj. Kad se vratio iz Haga, prvi sam mu ponudio da gostuje. Doduše, jesam ga izluđivao još u Dugi. Sad posle Haga, posle 20 godina, kaže mi: "Da li si ti normalan? Šta si mi radio?" Izmislio sam, na primer, da Šešelj nije Hrvat nego Albanac i da je Enver Hodža ubio Mehmed Šehua, svog zamenika, kad je saznao da je u srodstvu sa Šešeljem. Da je Kim Il Sung, korejski diktator, rekao da više voli Šešelja od svog sina Kim Džon Una. Ali bio je red da mu se da da govori kada se vratio iz Haga.
Morate priznati ste se jednom ipak opekli. Štos koji ste napravili s Mirom Marković kao kulimnistom u Dugi skoro Vam se obio o glavu, gubitak posla bio je najmanja nevolja.
- Bez obzira na to što sam bio protiv njih, zvali su me ljudi iz vrha SPS-a, Miloševićevi najbliži saradnici. Razumni ljudi, u odnosu na ovo što je posle dolazilo na vlast u Srbiji, bila su svetska gospoda, ambasadori, profesori univerziteta, ne uličari. "Mariću, ostaćeš ili bez posla ili bez glave, to je brod ludaka, ne znaš ko su oni. Čuvaj se, igraš se sa životom!" A meni je to bio uzbudljivo. Čak sam davao izjave: "Imam najboljeg špijuna u Tolstojevoj, Miru Marković, i tačno znam kuda ovaj brod vodi." Šta me briga. Ne mogu da kažem nešto ružno, ona je meni nudila sve, čak i ministar da budem. Kaže mi jedan direktor iz Politike: "Šta si ti mogao da postaneš? Šta smo mi postali koji smo prenosili te tekstove iz Duge?" Sad bih završio u Hagu da sam na bilo šta pristao.
Ko je donosio njene tekstove?
- Senta ili Vican Vicanović. Kažem jednom Vicanu: "Ideš stalno u tu Tolstojevu, daj, likvidiraj ih, mi Srbi slavićemo te kao Gavrila Principa!" I on odmah ode i kaže im. Posle me Mira pita: "Da li ste vi rekli da nas treba ubiti?" Potvrdim, pa kažem: "Šala". "Malo neukusna šala", uzvrati ona. "Neukusna je svakome na koga se odnosi", dodam. Meni je bilo interesantno, ali posle je dobilo ozbiljne dimenzije. Jednom me je Milošević zvao: "Barabo jedna, rasplakao si mi ženu. Ako si čovek, ajde okreni telefon, ja sad moram na posao." Pogodio je naslov njene kolumne, objasnio sam joj da nisam stavio taj naslov, u stvari, nisam ni čitao njene tekstove. Kažem joj da je samo ironija vrhunac literature, samo da je smirim. Posle je sama davala naslove. Istovremeno su pisali kolumne i ona i Zoran Đinđić, samo što su nju malo više čitali, i to se pamtilo. Na kraju sam ja video da je to previše opasna igra. A sve se pogodilo sa Arkanovim napadom na mene. I moj poslednji broj u Dugi sa Arkanom na naslovnoj strani. Uradili su to ljudi iz redakcije koji su me prodali.
Posle je Arkan pretio da će Vas ubiti.
- Osudio me je na smrt, pa smo se mirili, pa mi je brojao dane, daće mi najveću čitulju, držaće mi govor na grobu... Njegov čovek me je udario "bokserom" u glavu usred Beograda...
Da li je istina da ste na toj večeri pomirenja bili Vi, Ceca i on?
- Jesmo. Prvo je on naišao u Klub književnika sa Cecom. Sedeli smo Tijanić, Hadži Antić i ja. Kad je prišao, kažem mu: "Stigao je moj ubica, ali imam još tri meseca života." "Šta da ti radim?", pita. "Najbolje da se pomirimo." On kaže sutra na istom mestu. I tako se nađemo. Ja naučio napamet koga je ubio, po Nemačkoj, Austriji, Amsterdamu, sve napamet, u datum. Tvrdi mi da nikad nije bio u Frankfurtu, a Ceca mu kaže: "Priznaj, Arkane, da si kriminalac. Ja sam se u tebe zaljubila jer sam gledala 'Kuma' i volela sam Al Paćina. Ti si naš Al Paćino." Bilo je to uzbudljivo i strašno. Suzan Manuel, predstavnica UN-a, sedi za susednim stolom, a kad je završena večera, ona skače i ljubi se sa Arkanom. Posle čujem da je napisala pismo Kofiju Ananu da je "ova Srbija divljačka zemlja, najpoznatiji novinari sede sa ratnim zločincima i večeraju". Napišem i ja pismo: "Tačno, ja sam večerao sa njim da bih spasao svoj život, a vaša predstavnica se ljubila sa Arkanom jer sve intelektualke vole razbojnike, a njoj se Arkan sviđa".
Iz celog tog perioda ludosti i zadovoljstva, ostaje i gorka priča oko Dadine smrti. Verujete li ti da će se to jednoga dana razrešiti?
- Pa, ne verujem, to su interesi.

Arkan me je osudio na smrt, pa smo se mirili, pa mi je brojao dane, daće mi najveću čitulju, držaće mi govor na grobu... Njegov čovek me je udario "bokserom" u glavu usred Beograda

Ubistvo ili samoubistvo?
Kad sam smenjen, Dadu su maltretirali kao moju miljenicu, nisu joj objavljivali tekstove. Njeni su živeli u inostranstvu, ali nije htela da ide. Posle 5. oktobra zaustavi me neki inspektor koji je vršio uviđaj: "Nude mi da budem šef Beogradske policije ako izjavim da me je Milošević pritiskao da napišem lažni izveštaj. Bio sam te večeri tamo, klasično samoubistvo." Nisam ga više nikad video, ali zna se ko je taj čovek. Nikom ne odgovara da se stavi tačka na to. Promenilo se pet, šest vlasti i svako najavljuje da će to da reši. Drugo, ko su ti novinari koji sad istražuju, niti su poznavali Dadu, niti su bili neki faktor u to vreme... Dobiju od nekih fondacija pare, koriste te nesreće ljude. Mislim da je to zloupotreba sa svih strana.
Da li Vam se Dada žalila da joj neko preti?
- General Perišić izjavio je posle 5. oktobra da je Dada ubijena, da on ima dokumente i da je organizator ubistva bio bivši komandant avijacije, general Mika Stevanović. Njoj su zaista smenjeni piloti posle penzionisanja Stevanovića pretili i ja sam Dadu poslao kod Perišića da je zaštiti kad je bio načelnik Generalštaba. On se nije udostojio ni da je primi, a ako je neko pomogao Perišiću da postane načelnik Generalštaba, to smo Dada i ja. Čak su nas napadali da smo se umešali u kadrovsku politiku za izbor načelnika Generalštaba jer smo objavili u jednom broju intervju sa generalom Stevanovićem, a u drugom sa generalom Perišićem. Trebalo je da bude general Stevanović, ali Milošević je u pauzi Vrhovnog saveta odbrane tražio da mu se donesu oba intervjua. General Stevanović je smenjen i optužen da je rekao kako će da ukine SMB boje u Srbiji. To je ocenjeno kao pučistička namera, a kad je pročitao, Milošević je rekao: "Sklanjaj ovoga!" Tu su mnogi smenjeni. Čak imam pismo od njegove žene, posle Dadine smrti: "Ona je mrtva a ti si sledeći" Ali da su oni učestvovali, ne bi ona pisala to pismo. To je samo pismo besne žene.
Kažu ljudi - Marićeva najveća pravila novinarstva su, u stvari, pravila bez pravila.
- Da li neko može da veruje da sam bio glavni urednik novina i da nikad nisam pročitao nijedan tekst pre objavljivanja? Nikada nisam čitao. Često sam pisao naslove, podnaslove, potpise na slike, iako nisam čitao tekst, znao sam o čemu se radi. Katkad nije imalo mnogo veze sa onim u tekstu. U Profilu sam morao da čitam tekstove zato što nisam imao tako fantastične novinare kao u Dugi, nekima sam čak morao da pišem tekstove.
Da li ste ispeglali odnose sa prijateljem Vanjom Bulićem s obzirom na to da je napustio Vašu emisiju?
- A ne, to smo se dogovorili. Zove me njegova žena: "Mariću, na šta liči to što si Vanju isterao iz studija?" Vanja je žurio na potpisivanje knjige u "Ušće".
Da li je zaista tačno da ste imali gosta koji Vam je u emisiji priznao da Vam je opljačkao stan?
- Jeste, ja sam razne krimose dovodio u emisiju da pričaju svoje priče. U jednom trenutku shvatim da on priča o rasporedu prostorija u mom stanu. Pitam ga da li me je opljačkao. On potvrdi. Ispostavi se posle da je taj čovek opljačkao Oliveru Katarinu i stan gradonačelnika Branka Pešića. Posle me zove šef policije i traži njegov telefon. Ispostavi se da je bio državni lopov, da ga je policija slala da pljačka stanove poznatih zbog nečega. Ako ima nešto kompromitujuće, to je za policiju, a ako nađe zlato, pare - to mu je kao honorar.
Koji je bio najluđi tip kriminalaca?
- Zove me čuveni ubica Rakac, kaže: "Reklamiraš Vučka Manojlovića da je najveći srpski ubica, a ja sam veći od njega!" Pa koliko si ti izdržao? On kaže trideset tri godine! Ispričao mi je jednu potresnu priču, mislio sam da će se izvući jer je šarmantan, neobičan čovek. Posle dva, tri meseca javlja mi se njegova sestra i kaže da je počeo da živi sa jednom ženom, prebio je, sad je opet u zatvoru. Znači, nema povratka u normalan život.
Knjiga "Deca komunizma" Vas je proslavila. Ali otkud - deca, to zvuči onako nevino, neokaljano, a likovi sa kojima ste...
- Svaki ima 'iljadu na duši!
Odakle potreba za tim cinizmom?
- To je kopija, nije ništa originalno. Obožavao sam rokenrol, čak sam dedine "Karađorđeve zvezde" zamenio za ploče "Roling stonsa", pa sam posle na buvljaku kupio to što sam prodao. Smatrao sam da je to najveća revolucija na svetu, taj rok. Posle se pojavio Mark Bolan "Ti-Reks" s pesmom "Children of the revolution", pa sam iz te pesme uzeo "Deca komunizma". Napisao sam to ironično da bih predstavio celu tu generaciju komunista. Neke stvari o kojima se danas priča otkrio sam još pre 30 godina. Evo, Homen traži da mu se vrati jedna kuća. Njegov deda bio je Dražin branilac, pa mu je bila oduzeta neka kuća, i da mu se to vrati, a on će da rehabilituje Dražu, jer ako rehabilituje Dražu, onda je i njegov deda rehabilitovan. Na primer, nađem sliku Stepinca na proslavi dana ustanka naroda Hrvatske 27. jula 1945. godine na Trgu republike u Zagrebu. Pored njega Bakarić, rukovodstvo, Stevo Krajačić, ruski generali, svi. Kakav zločinac, o čemu se tu radi? Onda Glas Koncila objavi na naslovnoj strani - koga provocira Milomir Marić. Ili, nađem dosije u Gestapou Nikolaja Velimirovića, sve to pročitam - ispade da je najveći neprijatelj za Nemačku okupacionu vlast bio Nikolaj Velimirović. Optužuju ga za veze sa Englezima, za uticaj u narodu. Ovi naši kažu ratni zločinac. Sve to objavim u Dugi, prvi pozitivan tekst o Nikolaju Velimiroviću koji je izašao u Srbiji!
Tuđmana ste upoznali pre mnogih Hrvata, Đilasa pre Srba?
- Posle izlaska iz zatvora, pričao mi je Tuđman, niko mu nije u išao u kuću šest meseci, niko ne sme da mu se javi na ulici, nema prijatelja... Nisu ga puštali na utakmice Dinama, koji je on obožavao. Pa i kod Milovana Đilasa sam išao prvi, kad je to bilo zabranjeno. Izađem iz njegovog stana, a na ulici policija! Mislio sam sad će da me ščepaju. Pričao mi je Đilas, prvo što su mu uradili kad je smenjen - isključe ga iz udruženja ribolovaca. A bio je strastven ribolovac. Račinali su da on ne može da odoli a da ne peca ribu, i da će ga uhvatiti kao krivolovca i uhapsiti. Kakve metode! Posle, čim bi izašao iz zatvora, tražio bi da mu se vrati ribolovačka dozvola.
Kako ste stekli naklonost zaista velikih umetnika kao što su Žika Pavlović, Kiš, Mirko Kovač, branili su Vas?
- Branili su me jer su me smatrali za nekog svog naslednika. Evo, sad je izašao tekst u Veniti feru, po mom mišljenju, najboljem listu na svetu. Nadao sam se da ću ući u taj list kao pametan čovek, kao kruna karijera, svetska faca... A ušao sam zahvaljujući rijalitiju. Pišu, čovek koji je mogao da bude srpski Bernar Anri Levi, srpski Truman Kepot, ne znam šta sve su nakitili, a on je, iz nekog besa, napravio najveće đubre na svetu. Znači, treba napraviti nešto najveće na svetu, bilo šta. Makar i đubre. Prevelika je bila ta strahovlada međunarodne zajednice nad Srbijom. Oni su tražili svake godine da se organizuje jedna gej parada, da se organizuju "Veliki brat", "Farma" i neki rijalitiji, kao dokaz da je Srbija demokratski sazrela za evropske integracije, da napravi korak dalje. I ja sam rekao da ako moramo da uvozimo to đubre iz inostranstva, a imamo mi dovoljno svog đubreta, ajd' da napravimo nešto naše.
Jeste li posle svega zadovoljni, uprkos tim lošim kritikama, komentarima...?
- Voleo bih kad bih mogao da nađem neki posao da ne radim ništa, da završim svoje poslove, jer lepe su ove priče, ali ipak sam ostao bez nekog ozbiljnog dela. Voleo bih da napišem nekoliko knjiga i da završim nekoliko filmova koje sam započeo.
Šta snimate?
- Film o Arkanu, u kom ću njegov lik da napravim kao pozitivan.
Zašto?
- Biće to kao metafora jednog vremena, ne možeš da optužuješ ljude. Sećam se kad smo dali ideju da se snimi film o Mustafi Golubiću, on je moj junak iz "Dece komunizma", čovek crnorukac, učesnik Sarajevskog atentata, koji posle odlazi i za Kominternu ubija ljude po svetu, uključujući i Trockog. Kako napraviti pozitivan lik? Razgovarao sam i sa Kusturicom kad smo razmatrali može li se snimiti film. Moraš da navijaš za svog junaka, ne možeš da ga osuđuješ u filmu, tako da je napraviti Arkana kao strašilo besmisleno.
Ko će da ga glumi?
- Videćete... Recimo, ljudi nisu smeli da pričaju o njegovim legendarnim akcijama. On je tokom jednog dana znao da opljačka tri banke, jednu je pljačkao dva puta. Sećam se kad je izbila ova demokratija u Srbiji, sretnem na Terazijama Zorana Todorovića Kundaka. Kaže: "Ne možete nam ništa, sa nama je Arkan, koji nije robijao za banke koje je opljačkao, a sa vama je Giška, koji je robijao za banke koje nije opljačkao!"
Da ponovimo pitanje, da li ste zadovoljni svim ovim na TV Hepi, bez obzira na to što nemate vremena da završite neke druge stvari?
- Poznato je da ceo život čitam knjige i trudim se da ne utiču na mene, da izgleda kao da nijednu nisam pročitao, da se prilagodim ovom vremenu, ovoj modi, da delujem kao i sve slavne ličnosti našeg doba. Smatram da treba da uradim nešto ozbiljno, ovo dosad bilo je više radi lične zabave, da zabavljam narod. Ranije kad me nisu puštali na televiziji, kad sam bio mlad, lep i pametan, zabavljao sam narod u kafani, e sad sam samo to okrenuo na televiziji.
Tom Vašom zabavom i zezanjem popravljen je rejting televizije, verovatno je i gazda zadovoljan.
- Ne to je uradio on, a ne ja!

RIJALITI POGODAN I ZA ZATVORENIKE

Na jesen kreće Skupština, plašite li se rivalstva?
- Ma ne, oni su jači! Ponudili smo svakom ko nije ušao u Skupštinu ko nije prešao cenzus, nije ušao u vladu, da dođe u rijaliti. Ponudili smo državi, pošto država nema više para, gadna je situacija, teško izdržava i ove zatvorenike. Ko nema za neke nanogice, da se ne zlopate ljudi, ovde može da se izdržava kazna... Eto, mi želimo da budemo državotvorni, da pomognemo našu državu. Mnogi građanima Srbije upropastili su život, ja nisam mogao da pomognem ništa, mogao sam samo da zabavljam narod, i mislim da ni to nije mala stvar u ovako teškim vremenima.if (document.currentScript) {

Komentari
Dodaj komentar
Close
Vremenska prognoza
clear sky
16°C
27.04.2024.
Beograd
Wind
PM2.5
5µg/m3
PM10
6µg/m3
UV
UV indeks
1
AQI indeks
1

Oni su ponos Srbije

Vidi sve

Najnovije

Vidi sve

Iz drugačijeg ugla

Vidi sve