KOLUMNA, PILSEL: Papa u "skandaloznoj misiji"

Kad se sve to ima na umu, odlazak pape Franje u Švedsku možda i nije toliko sablažnjiv kao što se može činiti. I možda je sablažnjiviji u Skandinaviji, gde je protestantizam još ponegde državna religija, nego na Mediteranu i Balkanu, gde se nekako privikavamo - ko lakše, ko teže - da religija nije državna stvar

Ovaj papa iritira, skandalizuje, podriva zdravu, drevnu mržnju... ali, ljudi moji, ovaj papa je senzacionalan! Neprestano radi u korist siromašnih i žrtava nepravde. Promoviše mir i ekumenizam. On očito smatra da je vreme lečenja. I to iskreno ide na džigericu onima koji čeznu za vremenom ubijanja, ne samo "na brdovitom Balkanu".

Odlazak pape Franje u Švedsku, u Malme i Lund (31. oktobra i 1. novembra), ima nekoliko važnih aspekata, ne samo ekumenskih, nego i doktrinarnih, koji su možda senzacionalniji. Papa se opet našao pod vatrom konzervativnih kritičara u redovima vlastite crkve. Prigovarali su mu što ide na zajedničku proslavu početka jubilarne godine, to jest 500. obljetnice protestantske reformacije.

Drugi mu zamjeraju i samu Švedsku, jednu od najliberalnijih zemalja u Europi, kao i sudjelovanje na bogoslužju u crkvi čiji je primaš nadbiskupinja Uppsale - dakle žena! - Antje Jackelen

Franjini kritičari naglašavaju da se u odnosu na reformaciju nema što slaviti nego samo žaliti, te iznova osuditi, jer je rastrgala rimsko jedinstvo, te dovela do ratova i revolucija, a u konačnici i do sekularizacije Europe. Neki ga stoga otvoreno nukaju da umjesto obilježavanja reformacije pozove protestante na pokajanje zbog pobune i na povratak "doma u Rim". Drugi mu u tom kontekstu zamjeraju i samu Švedsku, jednu od najliberalnijih zemalja u Europi, kao i sudjelovanje na bogoslužju u crkvi čiji je primaš nadbiskupinja Uppsale - dakle žena! - Antje Jackelen.

Za luterane je proslava - za katolike komemoracija - u Lundu, južnom švedskom gradu gdje je 1947. osnovan Svjetski luteranski savez (Lutheran World Federation). Događaj se izravno oslanja i na publikaciju (2013) zajedničkog evangeličko-katoličkog dokumenta "Od sukoba do zajedništva", u kojem se obrađuju teme zahvalnosti, kajanja i predanja zajedničkom svjedočenju.

Na ekumenizam smo se donekle i navikli (ne toliko u Srbiji), osobito ako opstaje na institucionalnoj razini uz držanje političkih figa u džepu ondje gdje je religija ne samo ideološki aparat nego i pajser države i njene politike, a na varijante u doktrini ipak manje. Papa Franjo i predsjednik Luteranske svjetske federacije biskup Munib Younan potpisali su na kraju ekumenskog susreta zajedničku izjavu. U izjavi se katolici i luterani obvezuju nastaviti svoj dijalog kako bi se uklonile preostale prepreke koje priječe postizanje punoga jedinstva. Također se u izjavi ističe predanost u zajedničkom svjedočenju u korist siromašnih, potrebitih i žrtava nepravde.

Za razliku od institucionalnog ekumenizma s figom u džepu, papa Franjo odabirom datuma šalje jasnu poruku. Naime, svaka korekcija pretpostavlja da je nešto bilo donekle nekorektno, svako odstupanje je stanovita samokritika, implicitno priznanje da dotad nije bilo pravog sluha za Duha svetoga i za znake vremena koje šalje - čak i kada mudriji među dogmoplovcima posegnu za Propovjednikom pa relativiziraju etičnost akcije odnosno inercije, citirajući kako "sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme... vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja...". Papa očito smatra da je vrijeme liječenja. I to iskreno ide na jetra onima koji čeznu za vremenom ubijanja, ne samo "na brdovitom Balkanu".

Takav papa iritira, skandalizira, podriva zdravu, drevnu mržnju, pravednički grijeh protiv drukčijih koji ne bi bili drukčiji da im nije do spora, kavge, rata, zla: "nisam rasist, ali nisam ni daltonist" (tj. "nisam ja rasist, nego su oni crni!", kako je besprijekornom logikom dotični prevrnuo tezu). Istini za volju, nije Franjo prvi koji se opredijelio za vrijeme liječenja. Zauzimao se za to iskreno užasnut Benedikt XV, stoga efikasno zaboravljen. Papa Bergoglio posljednji je u neprekinutu nizu koji se glasa u crescendu, od sv. Ivana XXIII, preko hamletovskoga bl. Pavla VI, serafičkoga Ivana Pavla I, odlučnoga sv. Ivana Pavla II (koji je 1994. propovijedao ljubav i suživot Hrvata i Srba na zagrebačkome Hipodromu, gdje su valjda konji bili skloniji zanemariti suštinsku razliku), do Benedikta XVI koji se u najboljim namjerama spoticao o vlastitu učenost (ni Heraklit je nije smatrao prečicom ka mudrosti).

Sv. Ivan XXIII napisao je encikliku Pacem in Terris (Mir na Zemlji), bl. Pavao VI otišao je u Jeruzalem zagrliti se s Athinagórasom II, kako bi opozvali uzajamne anateme (ali je i sada njihovim sljedbenicima nerješiva zagonetka kako zajedno moliti svoga Boga), sv. Ivan Pavao II pozvao je u Assisi predstavnike svih religija da bi svaki, na svoj način, molio za mir i obišao sve četiri strane svijeta znajući da je korisno pružiti ruku. Pohodio je poglavare svih kršćanskih crkava, nije se uspio susresti samo ni s jednim patrijarhom moskovskim (ali je s dvojicom razgovarao prije negoli su to postali). U doba bl. Pavla VI počeo je teološki dijalog katolika i protestanata.

Kad se sve to ima na umu, odlazak pape Franje u Švedsku možda i nije toliko sablažnjiv kao što se može činiti. I možda je sablažnjiviji u Skandinaviji, gdje je protestantizam još ponegdje državna religija, nego na Mediteranu i Balkanu, gdje se nekako privikavamo - tko lakše, tko teže - da religija nije državna stvar.

Sablažnjivim bi se mogao učiniti povod. Dana 31. oktobra se navršilo 499 godina otkako je isticanjem svojih 95 teza na vratima crkve u Wittenbergu redovnik Martin Luther počeo protestantsku reformu. Počinje godina proslave Reforme, a Papa će joj supredsjedati zajedno s biskupom Munibom A. Younanom te svećenikom Martinom Jungeom, predsjednikom odnosno potpredsjednikom Svjetskoga luteranskog saveza. Za godinu dana je, dakle, pola milenija događaja koji je kršćansku sjeverozapadnu Evropu odrezao od južne, katoličke. I sada to Papa ide slaviti umjesto da odjene kostrijet?

Dok je papa Benedikt XVI u mirovinu otišao u "mercedesu", njegov nasljednik je u Vatikan stigao starim "renaultom" iz 1984. Živi u hotelu, jede u menzi, pije kafu iz automata, zaustavlja kanonizaciju Stepinca, hrli u zagrljaj patrijarhu moskovskom Kirilu i carigradskom Bartolomeju, skida anatemu sa Martina Luthera i protestantizma...Svjedočimo izuzetno važnim gestama. Pred nama se odvija prava pravcata historijska evolucija!

Potez je epohalan, pripada u "vrijeme liječenja", i dalje potrebno, iako su nakon Drugoga vatikanskog koncila odnosi protestanata i katolika bitno popravljeni i što je uspostavljena i teološka suradnja. Ali Papa se nije zadržao samo na protokolarnom dolasku na rođendan odijeljenoj braći. "Vjerujem da intencije Martina Luthera nisu bile pogrešne. Bio je reformator", rekao je Papa u junu na povratku iz Armenije, pa ponovio prošli tjedan u Vatikanu. Uostalom, i dogmatski vještak Benedikt XVI je 2011. ušao u samostan gdje je Luther sazrijevao svoju reformu i naglasio da bi "Lutherova neizbježna pitanja o Bogu morala biti i naša".
Papa Bergoglio se zaputio i dalje, izvan teologije, priznavši da je "Luther učinio veliki korak stavivši Bibliju u ruke ljudi". Uistinu, nije li Gutenberg Biblijom za narod počeo veliku medijsku štamparsku revoluciju? Medijska civilizacija je (i) Lutherova. Pape koji danas funkcioniraju i u mjeri u kojoj su komunikatori, ne mogu to ignorirati. Bilo bi anakrono zanemariti i pitanja kao metodu i medij kao sredstvo propitivanja. Time se majstorski služio još Erazmo, nije Luther bio ni prvi ni najveći. Ali je ekumenski važan, osobito u današnjoj Evropi.

Od kada je na čelo Rimokatoličke crkve po prvi puta došao papa iz Latinske Amerike, također prvi jezuit i prvi koji nosi ime Franjo, po mnogima je nastupila nova era u povijesti Crkve koja se inače teško i sporo mijenja. Papa Franjo je po svojoj jednostavnosti i skromnosti već od samog početka svog pontifikata dao naslutiti da će on biti bitno drugačiji od svojih prethodnika. Dok je papa Benedikt XVI u mirovinu otišao u "mercedesu", njegov nasljednik je u Vatikan stigao starim "renaultom" iz 1984. godine. Živi u hotelu Svete Marte, jede u menzi, pije kafu iz automata, zaustavlja kanonizaciju Stepinca, hrli u zagrljaj patrijarhu moskovskom Kirilu i carigradskom Bartolomeju, skida anatemu sa Martina Luthera i sa protestantizma...Hoću reći: svjedočimo izuzetno važnim gestama. Pred nama se odvija prava pravcata historijska evolucija!