Preporuka za čitanje
"Crkni, ljubavi": Ko je argentinska Virdžinija Vulf?
Predstavljamo vam roman Arijane Harviks: "Crkni, ljubavi"
Arijana Harviks rođena je u Buenos Ajresu 1977. godine. Završila je studije filmskog scenarija, dramaturgije, izvođačkih umetnosti i komparativne književnosti. Objavila je romane "Crkni, ljubavi“ i tri novele do 2019. neprevedene kod nas. Njena dela adaptirana su za film i pozorište, a Harviksova se smatra jednim od najradikalnijih glasova nove argentinske proze.
Roman "Crkni, ljubavi“ dobio je Nagradu za knjigu godine koju dodeljuje argentinski list "Nacija“, a englesko izdanje nominovano je za "Men Buker Internacional“, nemačko za "Nemačku međunarodnu nagradu za književnost“. Roman je preveden na više od dvadeset jezika.
Arijana Harviks je duhovna sestra Silvije Plat i Virdžinije Vulf, njihov dostojni potomak, sledbenica najbritkijih književnih meteora. Njena proza je brutalno iskrena, kontroverzna, revolucionarna, ali bez empatije. Rušilac tabua i društvenih pravila, nosorog koji nam rije stomak. Harviksova piše argentinski tango smrti. Pisanjem ubija ljudskost.
Dobro je što roman "Crkni, ljubavi“ ima mali broj stranica. Teško je čitljiv, čitalac hoda po srči reči. Ipak, ne može da se pročita za jedno popodne. U njemu je plima bola i otuđenosti. Sablazan.
Glavna junakinja Harviksove je mlada žena, majka koja nije povezana sa svojim detetom niti sa svojim mužem. Ukratko, nije uklopljena. Bezosećajna je. Ne oseća ništa, ili bar ništa konsekventno, očekivano. Nema interakcije. Kao da je isključena iz svog života, nekonektovana. Ni u mentalnoj instituciji ne postiže više, ni približavajući se šumi, prirodi, ritualima davno zaboravljenim, plemenskim i ličnim, kao u prozi Doris Lesing...
Ona ne oseća ljubav prema svome čedu, koje je zavisno od majke. Kad odu na druženje sa drugom decom, zaboravi da mu ponese užinu, ali zato tegli sa sobom nepotrebne i kabaste stvari. Ona nije bezosećajna samo prema bližnjima, već prema svima, novom psu, svekrvi koja je neočekivano postala udovica...
Sa mužem ne ostvaruje odnos, ne oseća nežnost i zahvalnost, već mesalinsku, vestalsku, orgijastičku, atavističku požudu. Ako mu se u snu pojavi erekcija, ona pobesni, jednom mu je uspavanom, uljuljkanom u letnjoj dokolici, napravila skandal na plaži, pred mnogo svedoka. Scena je bila mučna, skaredna, skandalozna, trnova kruna jednog pobačenog braka, porodice i majčinstva.
Njena disfukcionalnost je zapanjujuća, uništava tkivo dana poput razorne kiseline, i svakim danom sve je gore. Popravke nema. Poboljšanja nema. Slika mentalne bolesti je intimni cunami, kancer koji razara i metastazira, bol koji raste i prelazi poznate granice. Bol koji zauzima sve smerove i oblike. Zbog sopstvenog bola, otuđen od drugih, usamljen. Smešten u dušama i okrečenim grobovima.
Postoje žene koje ne umeju da vole. Ali, teško da ćete upoznati one koje priznaju da nisu dobre majke, da kao da im je odsečena šaka ili ud, ne osećaju majčinsku brigu i instinkt. Ona svoje dete vidi kao ravnopravno njoj. Na tim šavovima mozak posmatrača prska i pretvara se u neživo tkivo, druge vrste. U kamen, jelenski rog, kišnu glistu, porodicu mrava. U ništavilo. Crnu rupu.
Ovo je primer ljudi bipolarnih, asocijalnih, usredsređenih na sebe i svoj unutrašnji svet, koji pate, krvare, pretvaraju se u blato, suze i guke.
Pri tome, društvena nauka ne može ovakve slučajeve da predvidi, stratifikuje, predupredi i izleči. Ovakve osobe doživotno ostaju vezane za svoju mentalnu bolest i to je jedino izvesno.