Kolumna
I ode pesnik u ćorku...
"Kako da objasnim okupljenoj masi,
Ovu čudnu misao što mi na um pade,
A da ne povredim ovaj život pasji,
Pas mu jebo mater i ko mi ga dade!“
Recitovao je pesnik svoje ili tuđe stihove. Pesnik je mali i mora da podiže ruke, da bi
izgledao viši. Viče. Ori se kafana, a kelneri, sa metlama, udaraju na pesnika. Pijani šoferi aplaudiraju, ali se ne zna kome. Pesniku ili konobarima.
Šankerica, sitna žena, ptičjeg, prepečenog lica, zove muriju:
"Ovde jedan recituje.“
"Pa šta recituju?“
"Verovatno nešto protiv Tita.“
Ubrzo stigoše Titovi perjanici, maricom.
Ako je Šankerica čula, čuli su i ostali. I ode pesnik u ćorku. Pesnik je bio bez dokumenata. Imao je samo knjigu sa svojom slikom. Zbog toga je odmah upućen u zatvor u Padinskoj skeli, mesec dana da čisti paprike.
Tako je nekad bilo.
Policija je nosila nešto manje pendreke, one Titove, ali nisu se štedeli.
Tako je bilo do devedesete.
Posle je došlo vreme lajanja.
Na sreću svih nas.
E, pa sad neki žale za Titovim vremenom. Ako si bio član partije, mogao si da računaš da je perspektiva pred tobom. Doživotni posao, socijalna zaštita, stan…
Sad toga nema, odnosno ima to isto ali malo drugačije.
Moraš sam da izabereš neku stranku. Po mogućnosti, da se poklopi sa odgovarajućim ministrom. Onda možeš očekivati da ti neko pomogne. To ti je sudbina. A što se tiče stranačke discipline, e, tu se zahteva totalna poslušnost.
Pesnici više ne recituju po kafanama.
Neki su umrli, neki se povukli u provinciju, oboleli, piće ostavili.
Niko više ne recituje po kafanama.
A ni kafana nema, osim po predgrađima.
Sećam se prognoze jedne babe u Bjelopavlićima:
"Đe ćeš ćerko?“
"Idem da rušim foteljaše!“
"Idi, idi, a šta misliš da će ti ovi na trupine sjeđet.“
Ali, ni nesretna baba nije mogla, mada jurodiva, da nasluti kako će se po u pet-šest fotelja jedan uvaljivat.
Jedno mi je žao: umreću željan glavarovanja.
Kako se na Balkanu pravi karijera, danas?
Ulaskom u neku od stranih obaveštajnih službi. Iako kažu da su sva mesta odavno zauzeta.
Bekstvom preko vode.
Ženidbom iz neke od vladajućih kuća.
Ili ti je otac pukovnik. Zašto ne generalski sinovi, nego pukovnički, lako je razumeti. Moraju da nadmaše očeve.
Sve smo to već videli. Gledamo kako umiru mali lokali, kako nestaju boemska svratišta iz centra grada.
Sve se oko nas menja i lagano nas vode ka Evropi. Samo oni se ne menjaju. Misle da je njihovo zaboravljeno. Boris Tadić obilazi kafane i sve ubeđuje da je nekad bio predsednik Srbije. Samo mu niko ne veruje.
Koliki li je reket morao da plati nesretni Đilas da ga ne bi uhapsili. Pedeset posto. Sedamdeset.
Istorija ratovanja je promenjena kad su dvojica Jevreja počeli da daju kredite za vojsku.
Sve ko da neće. I na sve strane niču banke.
Istorija bankarskog sistema je direktno povezana sa ratom. Kada pristajemo na kamate od dvadeset posto mesečno. Pa kad komšija nabavi oružje i krene na nas. I kad još. Kad ti izgori kuća i dolazi teška zima.