Dres nije samo uniforma
Nacionalni identitet na sportskom polju
U ovoj priči, godinama unazad, lični ukus ljudi iz sportskih saveza je ispred nacionalnog identiteta. Kod drugih nije tako. Menjaju se sastavi, kapiteni, selektori i ko sve ne, ali dres nacionalnog tima, njegova boja se ne menja. Uvek je ista.
Član 165. stav 6 Zakona o sportu je vrlo jasan. U političkom rečniku koristi se i pojam eksplicitan. Dakle, "ministar sporta propisuje jedinstveni vizuelni identitet nacionalnih sportskih reprezentacija na međunarodnim sportskim takmičenjima".
Naravno, reč je o Zakonu o sportu Republike Srbije. Zakonu čiji se član 165. stav 6. baš i ne primenjuje jer dresovi naših selekcija, pokazalo se to hiljadu i jednom, jednostavno nemaju "jedinstven nacionalni identitet", ma šta to značilo.
U stvari ni to nije nikakva velika tajna. Misli se na značenje tri pomenute reči. U udžbenicima piše da je "nacionalni identitet višeznačni pojam koji u najširem smislu označava identitetsku pripadnost određenoj naciji."
Svi u svetu, ili bar većina nacionalnih sportskih timova, imaju prepoznatljivu opremu. Čitaj dresove.
Zašto je to bitno? Teoretičari, sociolozi i antropolozi ukazuju da dres nije samo uniforma, već je i sastavni deo identiteta jednog tima i kao takav ima moć da izazove emociju kod obožavalaca tima, ali i kod samih igrača.
Da li će srpski sportisti u 2024, olimpijskoj godini, biti prepoznatljivi i po opremi. Imaće, iskustvo kazuje, istu opremu u defileu, na ulici u olimpijskom selu, ali veliko je pitanje da li će imati i isti prepoznatljiv dres i na terenu. I da li će ikada više u budućnosti nositi iste boje...
Pitanje je, takođe, u kakvoj će opremi nastupiti i srpski fudbaleri na Prvenstvu Evrope u Nemačkoj ovog leta. Kažu, u potpuno novim, nikad lepšim, dresovima. I to je sve OK, a da li se sve uklapa i u ono što propisuje zakon...
U ovoj priči, godinama unazad, lični ukus ljudi iz sportskih saveza je ispred nacionalnog identiteta. Kod drugih nije tako. Menjaju se sastavi, kapiteni, selektori i ko sve ne, ali dres nacionalnog tima, njegova boja se ne menja. Uvek je ista. Bar u zemljama koje drže do nacionalnog ponosa.
Tradicija se poštuje i zato su dresovi, često i trenerke, mnogih fudbalskih selekcija godinama u istim bojama i sa vizuelno prepoznatljivim državnim amblemima. Zbog svega, kad tim istrčava na teren unapred se po izgledu i boji zna da je to dres Argentinaca (plavo-beli) ili Brazilaca, Italijana ili Francuza... O Englezima da i ne govorimo, Holanđanima takođe. I boja dresa Belgijanaca je jedna te ista, bez ovih ili onih nijansi – uvek ista. Isto važi i za Šveđane, Grke i Mađare, odskora Ukrajince i Hrvate čiji hrvatski dres prepoznaju na prvu uprkos činjenici da Hrvatsku kao državu ne znaju da pokažu na mapi sveta.
Hrvati su u tom nacionalnim identitetu otišli najdalje. Isti, prepoznatljivi, detalji su i na dresovima rukometnih, košarkaških, odbojkaških i svih drugih selekcija. Po karakterističnim detaljima prepoznaju se čak i kapice u vaterpolu, delovi opreme za veslače, kajakaše, strelce...
Kod nas... Ministar propisuje izgled, a kako će sve izgledati najmanje zavisi od ministra. Taj zadatak, najbolje bi bilo, trebalo bi poveriti onima koji to znaju. A Srbija takvih ima na izvoz.
Mladi dizajneri i kreatori sa originalnim i modernim idejama znaju da odigraju na kartu najbolje varijante. Važno je samo da dobiju šansu. I da inicijativa za tako nešto potekne, što pre, od ministra sporta. A ako se sve i ne dogodi, ove ili naredne godine, ništa strašno. Ovaj narod, čak i onaj deo koji iznad svega voli sport, naučio je da živi u raskoraku sa stvarnošću.