Sport
03.04.2024. 15:00
Zoran Šećerov

"Ni na nebu ni na zemlji"

Piksijevi “orlovi“ (ne)spremni za Evropu

piksi fss
Izvor: FSS

Uprkos pobedi, dogodio se novi promašaj. “Orlovi“ su i na Kipru, baš kao i pre nekoliko dana u Rusiji protiv Rusije, prenisko leteli.

Igrom i još mnogim drugim stvarima dotakli su dno. Epilog svega je strepnja da bi se srpska fudbalska reprezentacija mogla obrukati na predstojećem kontinentalnom šampionatu u Nemačkoj. Posle Kipra jedan od naslova u srpskim medijima je glasio: “Jadno, bolje da ne idemo na EP“.

Uprkos svemu, Srbija će učestvovati na najvećoj smotri evropskog fudbala. Baš kao što je predvođena Piksijem (Dragan Stojković) učestvovala i na SP-u u Kataru 2022. Istina, tada se srpska reprezentacija baš i nije proslavila. U tri utakmice osvojen je samo bod (3:3), onaj u duelu sa Kamerunom. Dva poraza, protiv Brazila 2:0 i Švajcarske 3:2, učinila su da Piksijev tim napusti zemlju na pesku već posle prve faze takmičenja. Piksi, međutim, nije napustio kormilo reprezentacije. Onaj pesak završio je u očima navijača. Nacija fudbala nestrpljivo je čekala kvalifikacije za šampionat kontinenta.

Uspeh uz dosta sreće je ponovljen. Bila su to vremena kada je znak jednakosti stajao između plasmana i uspeha.

U grupi sa Mađarskom, Bugarskom, Litvanijom i Crnom Gorom, Srbija je osvojila 14 bodova i direktno se kao druga u grupi plasirala na EŠ 2024. u Nemačkoj. Piksi je tog trenutka postao najuspešniji selektor u istoriji srpskog fudbala.

Nedavne martovske prijateljske utakmice, prva u Rusiji, a druga na Kipru, kao deo faze priprema za EŠ, bile su uprkos svemu ne samo mali Piksijev eksperiment, već i slika trenutne vrednosti srpske reprezentacije. Poraz (0:4) i pobeda (1:0) ne nude optimizam, tim pre jer su samo kontinuitet više lošeg nego dobrog ili onoga što Piksijevu selekciju umesto među favorite svrstava u grupu autsajdera na predstojećem EŠ.

“Razumem i kritiku, sve je to u redu, lek je da se ne ulazi u bilo kakvu vrstu polemike, ali važno je da se sačuva koncentracija, to je najvažnije za ekipu“, govorio je srpski selektor posle ponižavajućih 0:4 sa Rusijom.

Dragan Stojković Piksi je protiv Rusa igrao u sistemu 4-2-3-1. Bar na početku. Ni na početku, a ni kasnije kad je prinudno zbog isključenja Gajića sistem promenjen nije puno toga štimalo.

Onda se Srbiji dogodila pobeda na Kipru. Očekivana pobeda, uprkos neočekivano lošoj igri. Selektor se ni ovog puta, baš kao i Balašević u mnogim svojim pesmama, nije mnogo “jedio“. I zašto bi. Plata mu je ista i kad gubi i kad dobija. Za njega je, bar je tako pričao neposredno posle meča, najvažnije što je upisana kakva-takva pobeda, da je za tako nešto jedan gol bio sasvim dovoljan, da je Dušan Tadić upisao rekord po broju nastupa za reprezentaciju, da je mladi Samed Baždar debitovao i da je Srbija promašila penal. Sve ostalo, pogotovo ono što nije valjalo, zna Piksi, prekriće lepa sećanja, nove laži, još više jedna dobra utakmica.

“Dobra test utakmica, dobar trening. Ima dosta stvari da se ispravi, dosta stvari za dobru analizu. U ovim utakmicama najvažnije je da su svi igrači dobili šansu, a ono što je najbitnije za mene, da sam video ono što sam želeo da vidim, da sam dobio neke informacije koje će mi služiti za ubuduće.“

Selektor je očigledno video jedno, fudbalska nacija, s pravom ogorčena, nešto sasvim drugo.

Srpskog selektora takođe nije zabrinulo ni to što je Evropsko prvenstvo u Nemačkoj na pragu i što navijači nastup njegove reprezentacije dočekuju s podosta pesimizma.

“Ovaj martovski prozor bio je takav kakav je bio. U junu nas čeka glazura tima, finalizacija onoga za šta se spremamo. I sigurno da će utakmice protiv Austrije i Švedske dati mnoge odgovore u kakvom stanju će Srbija biti i kako će izgledati na Evropskom prvenstvu. Te dve utakmice, bez obzira na to što su prijateljske, shvatam najozbiljnije. Imamo dovoljno vremena da ispratimo formu, minutažu, sve što se tiče naših igrača. Ne treba zaboraviti grupu igrača koja nije bila na spisku na ovom okupljanju, tako da njihovim povratkom Srbija će biti daleko moćnija i jača.“

Narod pita: ako je Bog stvorio svet za šest dana, da li Piksi može u dve utakmice da napravi reprezentaciju koja će u Nemačkoj na EP-u proslaviti fudbalsku Srbiju. Možda i to ne bi bilo (ne)moguće da se ne ponavlja već viđeno. Neki idu čak toliko daleko da se pitaju i da li je slučajno grupa reprezentativaca izostala sa martovskog okupljanja, da li su zaista povređeni ili su možda neki od njih uvređeni. I da li bi njihovo prisustvo, uprkos povredi ili već bilo kojim drugim razlozima, bilo korisno za opštu atmosferu u reprezentaciji i oko reprezentacije, u danima kada uoči EP-a u Nemačkoj sat ubrzano otkucava.

Nema dileme, na početku svog mandata Piksi je mnoge stvari radio sjajno. Sada je na pozornici neka druga priča. Više to nije, uprkos činjenici da je zapravo isti, onaj tim s energijom i snagom koji protivniku uliva strah u kosti, tim s prepoznatljivim načinom igre, htenjem bez granica. Nedostaje mu, tvrde bolje upućeni, nova krv i energija, neko ko će da ih razmrda i pozicionira na kolosek uspeha. I na terenu i van njega.

U ovakvoj atmosferi i rasporedu uloga u reprezentaciji i oko reprezentacije, odnosno samom FSS-u, teško je poverovati kako je iskorak u lepše sutra moguć.

Jeste možda malo kasno za temeljne promene, ali bolje je da se sada napraviti prvi korak nego nikad. Zato i pitanje koje se nameće i glasi ‒ da li i šta treba menjati?

Odgovor na ovo i neka druga i te kao bitna pitanja, naravno, srpska fudbalska javnost nikada neće dobiti.

“Ima još puno stvari koje zahtevaju urgent odgovor. Ali, u ovakvim vremenima, bolje je ne pitati i ne gurati nos u carstvo sujete. Ako to neko i uradi, mislim na dobronamerne ljude bliske srpskom fudbalu, menjaće dan slave za godine ispaštanja“, kazuje jedan srpski fudbalski analitičar za koga su mnogo bolniji martovski neuspesi mlađih selekcija Srbije na evropskoj sceni nego jadna i bleda slika A tima.

Uprkos tome što je odavde, iz srpske avlije, Piksi, okružen licemerima, očigledno ne zna šta mu se događa pred nosom. Ili ne želi da zna. Zato, valjda, u nastavku svoje isprazne analize u atmosferi prolećnog mirisa opšteg fudbalskog ogorčenja i konstatuje kako “pretpostavlja da su ljudi nezadovoljni“. Istina, ne dodaje i ono da ga je, bar se tako čini, baš briga ako i jesu. Činjenica je, međutim, da jesu. Ali, razmišlja Piksi, emocija je ipak samo emocija. Brzo se ustalasa i još brze smiri.

Uostalom, šta je sve i kako selektor Stojković govorio, posle poraza u Rusiji, a pred okršaj u Larnaki, vredi još jednom, uz vrlo pažljivo čitanje, podsetiti.

“Znamo da protiv Rusije nije igrao najbolji tim Srbije, moramo da budemo pošteni i to kažemo. Želeo sam da vidim kvalitete pojedinaca, kako funkcioniše sistem sa četvoricom u poslednjoj liniji. Pretpostavljam da su ljudi razočarani, pritisak postoji, ali važno je da radite. Hoću da na Kipru vidim revolt, reakcija kakva treba da bude, ali nisam opterećen rezultatom. Hoću da vidim agresivnost i reakciju dostojnu reputacije tima, maksimalnu. Da li ćemo igrati sa jednim ili dva napadača, to ćemo da vidimo. Shvataju momci ozbiljnost, niko se ne oseća lepo. Poraz je dobro da se desio, ne bi takav rezultat bio da smo bili u egalu. Prihvatam, međutim, kritike iako smo u prvih 20 minuta dominirali i imali igru…“

Sve što je (po)želeo da vidi protiv Kipra selektor nije video. Posle svega Piksi je odlučio da govori ono što je fudbalska Srbija mnogo puta čula.

“Rezultat u prijateljskim mečevima ne zabrinjava, moramo ipak da mislimo o reputaciji. Mart nam ništa ne znači, ispratili smo sve utakmice, Engleze, Dance… Nikoga se ne plašimo, ne lete ni Englezi!“

Na EŠ u Nemačkoj Srbija je u grupi sa Dancima, Englezima i Slovencima. Lepo je što Piksi poručuje kako se nikoga ne plašimo, a da li je baš tako i znači li to da je proleće pred nama poslednja šansa za pojedinu grupu igrača tek će se saznati.

“Ima dosta dana do Nemačke! Odlučićemo u junu na koga računamo. Biće bolja slika i očekujem Srbiju u znatno kvalitetnijem izdanju. EP je tek za tri meseca, ko zna šta do tada može da se desi.“

U medijima je selektor besedio i o tome da u svakom zlu ima i neko dobro.

“Nećemo tražiti alibi, neke stvari sam video pozitivne, dobro je da se poraz sa Rusima desio sada, tajming je izvanredan. Moraćemo da izađemo iz negative. Priznao sam probleme u kvalifikacijama, bitan je utisak, rezultati jesu primarni, ali nama treba više. Trčanja, odgovornosti, borbenosti, zalaganja! Reakcija i revolt moraju da se pokažu, tražićemo to od igrača!“

Stojkovića zanimaju samo pohvale, na kritike javnosti je imun. On kritike na svoj račun, kako kaže, ne čita.

“Verujem da ih je bilo, nema potrebe da sada ulazim u polemike. Voleo bih samo da mi kažu koji sistem, ako je to već tema, pobeđuje! Ali da garantuju! Dobio sam nauk da pratim instinkt, kao što sam radio i do sada. Kritikuju i imaju pravo, generalno moj posao je da donosim odluke.“

Konačne ocene martovskog ciklusa biće upisane u narednim danima. Utakmice sa Rusijom i Kiprom su očigledno bile poslednja šansa za grupu igrača. Piksi je spoznao, veruje se, njihove mogućnosti. I koliko zaista mogu, kako se u kolektivu ponašaju, da li njihov karakter prati nacionalni naboj. Na rastanku, a do novog okupljanja je zapravo poručio da svaki reprezentativac i ubuduće ima obavezu da se dokazuje iz nedelje u nedelju, a da će utakmice protiv Austrije i Švedske, za one koji budu pozvani, dati odgovor ne samo u kakvoj formi i raspoloženju čekaju EP, već i kako će izgledati srpska reprezentacija u Nemačkoj.

Selektor, koji sebe i druge uvek i u svakoj prilici hrabri optimizmom, veruje zapravo da će Srbija u pravom trenutku i na pravom mestu biti mnogo moćnija i jača nego što je bila u dve poslednje provere. I u većini utakmica kvalifikacija za EP.

Da li će baš biti tako? Utakmice protiv Rusije i Kipra, uprkos magijom ispunjenim besedama selektora Stojkovića, moraju da brinu. 

Srbija je primila četiri gola u duelu sa selekcijom koja je u poslednje vreme igrala samo prijateljske utakmice i to sa protivnicima bez ozbiljnog fudbalskog rejtinga. Misli se na protivnike Rusije (Kenija, Egipat, Irak, Iran, Kuba, Uzbekistan...). Tu je i napomena da je samo odbrana Kube u duelu sa Rusima primila više golova od naše.

Kipar je opet, čak i na svom terenu, samo trećerazredna evropska selekcija ili reprezentacija koja je poslednji ciklus kvalifikacija za EP završila sa osam poraza u osam mečeva. Izgubili su sada i od Srbije, ali Srbija u tom ipak neravnopravnom odmeravanju snaga nije pokazala moć fudbalskog diva. Otuda i pitanje da li Srbija, s ovom i ovakvom generacijom ima kvalitet da se nadmeće s najboljima.

I pogled unazad, koji doseže do Piksijevog ustoličenja na mesto selektora, opominje. Meč protiv Portugala u godini kada je Piksi preuzeo reprezentaciju bio je rapsodija, utakmica probuđene nade, najuspešnijih 90 minuta Srbije pod dirigentskom palicom maestra Dragana Stojkovića. Blistav trenutak dogodio se na neki način i u meču sa Norvežanima. Ko je zaboravio, Srbija je slavila 2:0 i obezbedila prolaz u A diviziju Lige nacija.

Posle su se posle utakmica pili bensedini. Čak i onih kada je Srbija pobedila Crnu Goru, kao gost 2:0 i kao domaćin 3:1. Piksi je upisao i dva trijumfa protiv Litvanije. Sa Bugarima je Srbija dva puta remizirala, ali je i dva puta, što je bolelo više nego puno toga pre, poražena od Mađarske, jedine iole ozbiljnije reprezentacije u grupi, ali i selekcije koja je koliko juče Srbiji bila do kolena. Bili su to mečevi u okviru kvalifikacija za EŠ. Otrežnjenje, odnosno slika koliko zaista fudbalska Srbija vredi bio je i prijateljski meč s Belgijancima. U mnogo čemu Piksijeva reprezentacija je bila inferiorna. Bilo je već tada jasno da se orkestar s početka priče raštimao, a elan muzičara uspavao. Da je fudbalski mala, Srbiju su uverile i prijateljske utakmice sa SAD i Jordanom uprkos pobedama od 2:1 i 3:2.

Selektoru se zameralo i tad i sad da Srbija ne igra igru, da je na terenu u mnogo čemu ispotprosečna i neubedljiva, da se slabo trči i kombinuje, da to nije tim i reprezentacija sa sposobnošću, odnosno kvalitetom za uspehe na velikoj sceni.

Ono što je bio opšti utisak za sve utakmice jeste da je srpskoj selekciji nedostajala energija, da igra nije bila tečna, da se lopta previše overavala i da je predugo putovala, da su samo pasovi unazad uglavnom bili tačni, da je generalno u igri bilo i previše grešaka, da su individualne vrednosti pojedinaca teško dolazile do izražaja. Takođe, i da Srbija još nema sistem igre, da kvalitet na sredini terena koji srpski tim nesporno poseduje ne donosi prevagu na terenu i da se zbog svega umanjuje i učinak napadača. Tandem Mitrović‒Vlahović malo ko ima u Evropi, ali šta to vredi Srbiji kad ti momci nemaju ili retko imaju upotrebljive lopte što bi im omogućilo da ugroze gol protivnika.

Ima još jedan problem. Srpskoj reprezentaciji nedostaje motivacija. Bar se tako čini. Takođe, i onaj lepi osećaj pripadnosti, odnosno oduševljenje grupe koja je uspela da napravi podvig, da se dva puta zaredom kvalifikuje na dva velika takmičenja. To mrtvilo se poput zaraze prenosi i na navijače, sada se čini kao da je svima svejedno, stručnom štabu i fudbalerima, takođe i onima koji navijaju za njih. A bez talasne dužine patriotizma koja istom snagom povezuje tribinu i teren teško je očekivati velika dela i velike navijačke radosti.

Moguće je da će se ovaj neoptimistički stav promeniti posle Nemačke, ali je jednako moguće i da će Srbija u toj istoj Nemačkoj sama sebi dokazati i pokazati da nema reprezentaciju iz vrha evropskog fudbala, već selekciju iz druge kvalitetne grupe.

Na Piksijevom spisku sa kojeg se vidi Nemačka je podosta fudbalera i uglavnom svi, neko manje, neko više, igraju u inostranim klubovima. Od igrača iz srpskih klubova na martovskim okupljanjima bili su iskusni i na mnogo pozicija upotrebljiv Srđan Mijailović i poletarac Samed Baždar.

Protiv Rusije, odnosno Kipra, selektor je na teren sasvim očekivano izveo dva različita tima koja su igrala čak i u različitim formacijama. I to je, kad su u pitanju ovakve utakmice, sasvim poželjno i unapred planirano. Jedini koji je počeo oba meča bio je Andrija Živković.

Šta se pokazalo. Konkretno da Srbija ima i dalje probleme u određenim delovima tima. Ako ih negde u ovom času nema, onda je to tamo gde ih je koliko juče najviše imala. U pitanju je pozicija golmana. “Prvi“ čuvar mreže je Vanja Milinković- Savić. Njemu uz rame je Rajković. Obojica su golmani selekcija koje su u mlađim selekcijama osvajale svet i Evropu. Đorđe Petrović, treći čuvar mreže srpske reprezentacije, nije iz te priče, ali je uprkos svemu trenutno prvi golman londonskog Čelsija s dobrim izgledima da to i ostane i možda već u Nemačkoj postane prvi golman reprezentacije.

Uprkos želji da promeni dres, četvrti ispred gol-crte bi možda mogao da bude mladi Mile Svilar, naravno uz uslov da Piksi shvati da nikad ne treba reći nikad i da Svilara posle razgovora u četiri oka vrati među srpske reprezentativce. Mlad je, samim tim i ishitren. Ako Srbiji ne treba danas, zatrebaće sutra. Tu je i takođe vrlo perspektivni Vladan Kovačević koga je BiH želela na svom golu.

Svi su dobri golmani, kvalitetni čuvari mreže, ali su u svakom susretu, od marta prošle godine sa Crnom Gorom do marta ove sa Kiprom, primali golove. Istina, mora se priznati, retko kad svojim krivicom. Bilo bi sjajno da je bar jedan od njih onaj vrhunski čuvar mreže.

Odbrana ne štima. I to je jedan od razloga što se srpska mreža trese i kad ne bi trebalo. Koliko je Srbija tanka, neuverljiva i neuigrana u ovoj liniji najbolje se videlo na SP-u u Kataru. Posle i u kvalifikacijama za EP. Kako će sve izgledati u Nemačkoj tek će se videti.

Piksi nema veliki izbor. Moraće da pronađe i uigra trojku iz izloga koji uslovno rečeno ima vrednost, ali i podosta mana, što svi rivali Srbije i te kako dobro znaju. Prednost u odnosu na ostale imaju Nikola Milenković i Strahinja Pavlović. Jedan je desno, a drugi na terenu levo. Ko je treći? Šansu su dobijali Erhan Mašović, Matija Nastasić, Srđan Babić, Miloš Veljković, vraćao se u tu liniju i Gudelj, probalo se i sa nadolazećim Strahinjom Erakovićem, eksperimentisalo i sa nekim drugim momcima. Možda će uz uslov da mu se hrabro pruži šansa pun pogodak biti “novi Barezi“, Srbin Jan Karlo Simić, još uvek junoša koji nosi dres Milana... Možda, ali jedna lasta ne čini proleće. Ostaje i pitanje kako je moguće da Srbija nije na vreme našla naslednika za Ivanovića, Vidića, Kolarova...

Na sredini terena Piksi ima poveći broj kandidata. Neprikosnoveni su naravno kapiten Dušan Tadić i Sergej Milinković-Savić, odnosno Andrija Živković i Dušan Kostić. Uz uvek pouzdanog Gudelja, tu je i Saša Lukić, zatim i uvek upotrebljivi Nemanja Maksimović. Svi su oni bili na Piksijevom skeneru. Šansu da pokažu koliko mogu dobili su i Saša Zdjelar, odnosno Srđan Mijailović, zatim sjajni Lazar Samardžić i povratnik Mijat Gaćinović.

“Nosi u sebi hitrinu i brzinu, kao osnovne karakteristike, ali u realizaciji morao bi da bude konkretniji. Imao je u Budimpešti kolosalnu šansu, takođe i protiv Kipra. Očekujem da reaguje sa većom determinacijom. Vidim Gaćinovića kao igrača napada, nebitno po liniji, jednoj ili drugoj, ili sredini. Ofanzivne karakteristike daju mu prednost i očekujem da ih iskoristi na najbolji način“, izgovorio je selektor koji sigurno nije zaboravio ni na Miloša Ristića, Ivana Ilića, Uroša Račića, Marka Grujića, Danka Lazovića, Stefana Mitrovića ili Filipa Đuričića...

Golgeteri reprezentacije su Aleksandar Mitrović, Dušan Vlahović, Luka Jović...Traži se i četvrti za Nemačku u ovoj liniji. Da li će to biti možda mladi Samed Baždar, to zna samo Piksi. Takođe, i da li će šansu na velikoj sceni dobiti megatalentovani Igor Miladinović s nadimkom Džin, takođe presuđuje srpski selektor.

Oni koji bolje poznaju ovu igru tvrde da Srbija ima moćan tim, ali samo papiru. Takođe, i sastav sa sposobnošću da i u utakmicama s najboljima napravi rezultat. To je ono u šta se bez većeg pokrića veruje, a da li je u zaista tako druga je priča. Na utakmicama koje su “orlovi“ odigrali u poslednje vreme pokazalo se da Srbija nema čak ni tu sposobnost da sa reprezentacijama iz drugog kvalitetnog evropskog ranga igra egal. Dokaz su utakmice sa Mađarskom, onda i Danskom, na kraju i ova prijateljska sa Rusijom.

Šta može da se očekuje od Srbije na Prvenstvu Evrope u Nemačkoj?

Prvenstvu na kojem Srbija praktično kao reprezentacija debituje. Dragiša Binić nudi filozofsku prognozu:

“Lopta je okrugla, ko bude imao više želje doguraće dalje.“

Možda bi i Binić, ali i drugi sagovornici na istu temu bili mnogo konkretniji da Srbija u ovom času ima ono što nema, a nema ono najvažnije – igru.

Piksi je mnogim igračima dao šansu, ali je utisak da se još nije uverio ko šta i koliko može. I ko treba da igra. Ima, čini se, i malog nezadovoljstva u timu, ali i to je normalna pojava jer su po nepisanom pravilu uvek nezadovoljni oni koji ne igraju.

Piksijeva reprezentacija, takođe, još nije uigrana, još manje je pripremljena za turnirski sistem takmičenja koji iziskuje dodatni fizički i psihički napor. Za velika ostvarenja svaki tim, pa i ovaj Piksijev, morao bi još pre početka takmičenja da zna i šta hoće i kako nešto hoće, odnosno kako do tog cilja da stigne. Moguće je, kako tvrdi Piksi, da vremena još ima, da će do prve utakmice selektor u svojoj glavi raščistiti puno dilema. Fudbal ga je vinuo među zvezde kao igrača. Ne bi valjalo da posle Nemačke čita i nastavak ove priče koji bi glasio “da je taj isti fudbal Piksija ubio kao trenera“.

Vremena kad je bilo važno samo učestvovati su daleko iza. Sad je slavan samo onaj ko pobeđuje, ko sanja san da postane veliki. Oni koji to ne mogu bilo bi lepo da se pomere na vreme i naprave mesto za budućnost onima koji to i žele i mogu.

Komentari
Dodaj komentar
Close
Vremenska prognoza
clear sky
17°C
30.04.2024.
Beograd
Wind
PM2.5
5µg/m3
PM10
6µg/m3
UV
UV indeks
1
AQI indeks
1

Oni su ponos Srbije

Vidi sve

Najnovije

Vidi sve

Iz drugačijeg ugla

Vidi sve