Denacifikacija?! Zašto da ne

Nakon ratnih sukoba i nekoliko neuspešnih privatizacija po balkanskom modelu, ovaj metalurški kolos koji je u najboljim vremenima polovinom sedamdesetih i osamdesetih zapošljavao više od deset hiljada ljudi. Dugovi su narasli na više od 200 miliona evra i izlaza više nije bilo.

A onda se pojavio izraelski industrijalac po imenu Amir Gros Kabiri i njegova kompanija "Abraham“. Ponovo je pokrenuta proizvodnja polovinom 2020. godine i čini se da je kombinat "Aluminij“ na putu oporavka i brzog razvoja. Izraelski milijarder je vrlo brzo postao osoba od naročitog uticaja u gradu na Neretvi, ali i šire, što je negde i logično jer od sedamdesetih važi pravilo – ko vlada kombinatom vlada i Hercegovinom.

Kabiri je u Mostar preneo deo svoje vredne kolekcije umetničkih dela tako da sada jednu malenu galeriju od pedesetak kvadrata krase dela poput Modiljanijevog portreta gospođice Ani Bjarne iz 1919. godine ili "Plesačice“ Edgara Dega, obe vredne gotovo 100 miliona evra.

"Antifašizam neće tek tako nestati, Hrvatska je bila na pravoj strani istorije"

Zoran Milanović

Zoran Milanović

Vesti 22.06.2022. 15:20

"Antifašizam neće tek tako nestati, Hrvatska je bila na pravoj strani istorije"

"Jasenovac i Stepinac su hrvatska frustracija"

Revizija prošlosti

Revizija prošlosti

Život 15.06.2022. 14:27

"Jasenovac i Stepinac su hrvatska frustracija"

Sve je to lepo, ali kakve to veze ima sa našim balkanskim ujdurmama, Drugim svetskim ratom, ustašama, partizanima, nacistima... Iako na prvi pogled ne deluje tako, ipak ima. I te kako ima.

Prošlog meseca je gradska vlast u Mostaru odlučila da se promene imena pet ulica koje su nazvane po imenima istaknutih ustaških glavešina iz Drugog svetskog rata. Radilo se o ulicama koje su nosile imena Mile Budaka, Rafaela Bobana, Jure Francetića, Ive Zelenike, Župana Đure Spuževića.

O likovima i delima nepotrebno je govoriti ovom prilikom. Verovatno i vrapci na grani znaju ko su i po kakvim delima na glas dospeli bar trojica od pomenute petorke. Odluku o promeni imena pozdravio je i visoki predstavnik za BiH Kristijan Šmit, kao i ambasador SAD u Sarajevu. Šmit, naravno, nije zaboravio da pozove i vlasti u Sarajevu i Banjaluci da slede primer Mostara, otkrivši pritom potpunu banalnost politike koju visoki predstavnici već decenijama sprovode u BiH. Svakako bi gospodin Šmit trebalo da zna da u Banjaluci ne postoje ulice koje nose ime po nekom istaknutom pripadniku nacističkog režima iz Drugog svetskog rata.

Naravno, ni ovo nije tema, mada mu se značaj ne može osporiti. Ono što javnost ne zna jeste da se na sam dan glasanja u Gradskoj kući u Mostaru pojavio gospodin Kabiri lično i da je bez prethodne javne najave pre početka sednice posetio svakog većnika i rukovao se sa svakim ponaosob. Bez velike pompe i reči, izgledalo je to kao čin ohrabrenja. Ili upozorenje, već kako ga je ko shvatio. Uglavnom, od 33 odbornika, 25 je glasalo za, a osam je bilo uzdržano. Protiv nije bio nijedan odbornik. Dovoljno da "Večernji list“ ima naslovnicu sa hedlajnom "Trijumf povijesne istine“ ili tako nešto.

Možda vam imena ulica ništa posebno ne govore, ali ona vrlo rečito nekad govore i o stanju duha jednog društva. U hrvatskim gradovima i danas možete naći ulice sa imenima Mile Budaka ili 10. travnja, u Sarajevu možete naći Ulicu Mustafe Busuladžića, koji je podržavao pogrom sarajevskih Jevreja, ili Envera Čolakovića, saradnika Ante Pavelića, ili Ulicu Sulejmana Pačariza nazvanu po jednom od komandanata SS Handžar divizije.

S druge strane, naglašena je potreba Zagreba i Sarajeva da se službeno insistira na antifašističkim tekovinama i Narodnooslobodilačkoj borbi kao službenoj verziji istorije iz koje se crpi istorijski legitimitet. Međutim, skoro oslužbenje ustaškog pozdrava "Za dom spremni“ i njegova česta i nekažnjiva javna upotreba, hodočašća u Blajburg, Tompsonovi koncerti u Kninu... Sve to govori da, osim službene, postoji i još jedna vrlo životna verzija kulta obožavanja tekovina Drugog svetskog rata. Samo što ona nije stvar incidenta i nije izolovana, već naprotiv. Bar je jednaka službenoj istini, ako ne i višestruko jača i moćnija od nje. Ako postoji duboka država u Hrvatskoj, a verujemo da postoji, onda je ona zasnovana upravo na ovom ideološkom nacističkom kultu ustaštva.

"Hrvatska je svjesno izabrala svoj put. Hrvatska želi živjeti svoju prošlost i želi živjeti svoje podjele, stalno i iznova. Taj put je put koji nema happy end, ali još uvijek u ovo vrijeme taj automobil vozi relativno brzo“, rekao je hrvatski istoričar Tvrtko Jakovina.

Kraj je, prema njegovim rečima, dobro poznat. "Čini mi se da je Hrvatska u stanju u kojem je toliko dugo i toliko krivo radila sa svojom prošlošću dvadesetog veka da bi njemački primjer mogao biti taj koji bi nas trebao voditi i koji može osigurati da neke traumatične povijesne epizode ne proživljavamo svakoga proljeća, svakoga leta ili svake jeseni, stalno i iznova“, kaže Jakovina.

No, ono o čemu govori Jakovina, tzv. nemački primer je nešto što se u Hrvatskoj stalno prećutkuje, a to je da je upravo taj model sadržao jednu ključnu stavku – denacifikacija. Upravo je to bila središnja i uporišna tačka katarze kroz koju je nemačko društvo prošlo. Hrvatska za to očito nema niti snage niti volje, a naročito ne one političke volje.

Politika je tamo uvek lavirala od koketiranja i dodvoravanja zvaničnom Briselu i Zapadu pa do koketiranja sa populizmom koji je u Hrvatskoj po pravilu čvrsto svezan sa problematičnom prošlošću iz perioda Drugog svetskog rata. Zato često imamo paradoksalne situacije u kojim npr. postoje pozitivnopravni propisi koji propisuju kažnjavanje onih koji upotrebe podizanje desne ruke uvis kao tradicionalan nacistički pozdrav. Ti propisi postoje, ali se ne primenjuju ili se primenjuju krajnje selektivno.

Jednostavno, antifašizma odavno nema kao vrednosti u Hrvatskoj. Nema ga na televiziji, u drugim medijima, nema ga u javnom diskursu uopšte, nema ga na Univerzitetu. U školama "Dnevnik Ane Frank“ više nije obavezna lektira. Nema ga ni u crkvi. Sve i to malo što je bilo nestalo je nakon onoga što se tamo naziva Domovinskim ratom kada su gotovo svi spomenici iz NOB-a širom Hrvatske porušeni.

Istina, hrvatski vojnici u Vukovaru i "Oluji“ nisu ratovali uz pesme poput "Po šumama i gorama“, idoli im nisu bili Sava Kovačević i Koča Popović, već pomenuti Budaci, Pavelići, Francetići, Luburići...

Denacifikacija danas usled velike upotrebe u Ukrajini i propagandne moskovske mašine nije toliko popularna reč, ali za društvo poput hrvatskog koje duže vreme opasno koketira sa nacističkim ideologijama može biti lekovita. Stavljanje van zakona sve koji na bilo koji način upotrebljavaju i promovišu bilo ovu ideologiju ili simbole i ikonografiju samo je prvi korak. Suočavanje sa prošlošću i zločinima je tek ono što je apsolutno neophodno.

Sve do tada Zagrebu će krivi biti isključivo Aleksandar Vučić i Srbija. Parada pobede, kako je oni zovu, kojoj prisustvuje onaj lik što imitira Hitlera, čini mi se da se preziva Skoje, i Marko Perković Tompson, automatski sve pretvara u poraz. Denacifikacija danas ružno zvuči, ali je neophodna. Kao lek.