Život
28.12.2023. 23:00
Dragan Vesić

Kolumna

Dragan Vesić: "Zamena za stvarno"

društvene mreže, fejsbuk, intagram
Izvor: Shutterstock / Rawpixel.com

Simulakrum nije nikad ono što prikriva istinu, nego istina prikriva da je nema. Simulakrum je istinit.
(Simulakrum i simulacija, Žan Bodrijar)

Zamena za stvarno ne postoji ‒ osim ako je simulakrum istinit, kako kaže francuski filozof postmodernizma, a jeste, bar kada su društvene mreže u pitanju.

Društvene mreže, kao i sve drugo, imaju dobre i loše strane samo što nije isto kao i sve drugo ‒ ako neki lek izaziva više štete nego koristi, jednostavno ga povuku. Ali, kada su društvene mreže u pitanju, to nije moguće. Neka zaraza poput kolere, kuge, korone… dođe, desetkuje ljudsku vrstu, i prođe.

Sa medijskom zarazom to ide drugačije ‒ pacovi se ne povuku, virus ne mutira u bezazlen soj, informacije ne mutiraju, nego se multiplikuju, a njihovo krajnje ishodište nije smrt, mada nije nemoguće, nego duhovna pustoš.

Meteoropatija dolazi i prolazi ‒ nervozni ste, skoči pritisak, boli glava, kičma... Ali, posledice ne ostaju. Mediopatija, nazovimo je tako, ne prolazi, što znači da i posledice ostaju. Vremenom, ljudi, dok vode virtuelni život, kao zamenu za stvarno, postaju zavisnici sa iskrivljenom percepcijom realnosti. Zavisnik od društvenih mreža sa pristojnim stažom prestaje da razlikuje nestvarno i stvarno, istinu i laž, dobro i zlo... Kod njega je svest do te mere iskrivljena, logika i zdrav razum takođe, da on misli da je iluzija stvarna.

Dok sedi za kompjuterom ili drži mobilni i lajkuje, on veruje da je njegov stvarni život na Fejsbuku i ne može bez njega. Mora da bude ono što Fb od njega traži, a traži da ne bude ono što jeste jer je neautentičnost način života na Fb. Mora da živi kako se od njega traži, što podrazumeva ukidanje privatnosti i autentičnosti.

Danas, u vreme društvenih mreža, naši životi nisu naši, nego su vlasništvo društvenih mreža.

Niko im nije dao svoju privatnost, ali je zavisnik, u želji da se eksponira na lažan način i u virtuelnom svetu bude neko pošto u stvarnom nije niko, bio neoprezan i zato su mu društvene mreže uzele privatnost.

Društvene mreže su šansa za beznačajne da postanu poznati i slavni. U realnom svetu su marginalni i bezlični, a u virtuelnom su zvezde, naravno lažne, koje misle da su prave.

Zavisno od toga da li je neko u stvarnom životu beznačajan ili je realizovan, ako malo zavirite u psihologiju korisnika društvenih mreža, primetićete da postoje dve vrste ‒ prvi, beznačajni i iskompleksirani pokušavaju da budu značajni (nedokučivi, posebni, misteriozni... bez obzira na to što iz njihovih objava bazdi prostota), dakle ono što nisu; drugi, ljudi svesni onoga što mogu i što ne mogu, uvek su, za razliku od prvih, autentični. To su ‒ što su i nemaju potrebu da skrenu pažnju na sebe.

Kompleksi jesu čudo i imaju za posledicu neku vrstu mentalne pornografije, egzibicionizma i glupiranja.

Fejsbuk, na primer, ima svoju dobru stranu, zna se koju, i dobro je dok služi ljudima sa stavom.

Problem nastaje kad budala poveruje da je genije, što je veoma moguće, i tada se ispolje loše strane društvenih mreža.

Bombardovan obiljem spinovanih informacija i infantilnih poruka, korisnik koji misli da je nešto, a nije, postaje zavisnik.

Pod stresom je, anksiozan, depresivan... I umesto da ne koristi društvene mreže, on ih sve više koristi (lajkuje, objavljuje bljuvotine, ulazi u ostrašćene prazne rasprave) jer misli da će mu biti bolje, a biva mu još gore.

On oseća da nešto nije ok, ali ne zna šta je uzrok ‒ ne ume da artikuliše problem i, umesto da potraži stručnu pomoć, on tone sve više, leči se tako što pogoršava stanje jer sve više vremena provodi u svetu koji nije stvaran ‒ to je kao kada biste alkoholičara lečili još većom dozom alkohola.

Veoma brzo mediopata poveruje da je simulacija stvarna i tada mu niko ne može pomoći.

Bodrijar je predvideo naše vreme ‒ živimo u fantazmagoričnoj simulaciji koja je postala stvarnost. Ceo svet je anesteziran i živi po distopijskim pravilima za sreću, slušamo budalaštine da ljudi ‒ bez obzira na genetiku i druge faktore ‒ mogu da žive 130 godina, u proseku, ako jedu ovsene pahuljice, idu svaki dan u teretanu ili šetaju pola sata dnevno, da kurkuma leči rak prostate, da potencija nema veze s godinama nego sa podlim farmaceutskim kompanijama, da se autentični život, kad niste fizički aktivni, odvija na internetu, da se obrazovanje stiče na Guglu, duhovnost na društvenim mrežama, a vaspitanje u rijalitiju.

Toplina porodičnog doma moguća je samo u LGBT brakovima, koji će se sklapati i u katoličkim crkvama, deca će se rađati iz epruvete jer je tradicionalni hetero brak nešto perverzno i takve porodice treba razbijati.

Glupi i srećni, to je manifest epohe ‒ Morbidus spiritus in corpore sano.

Tako će biti sve dok je konzumerizam smisao postojanja, u tiraniji materijalnog, gde je novac zamena za ljubav, interes za prijateljstvo, a narcizam za empatiju.

Kada su ljudi u filmskoj franšizi “Matriks“ postali svesni da žive u izmišljenom univerzumu, u simulaciji koju kontroliše veštačka inteligencija ‒ rodila se nada.

Da bi se sada svet pobunio protiv globalnog ropstva i sajber totalitarizma, mora da bude svestan da živi u iluziji koja nije zamena za stvarno ‒ ta svest je ključna da se zaustavi digitalna apokalipsa.

Uslov bez koga je ta velika promena, koja će spasti svet, nemoguća jeste spoznaja da simulakrum ipak nije istinit.

Komentari
Dodaj komentar

Povezane vesti

Dragan Vesić: "Više od sporta"
Novak Đoković, 30.11.2023.

Kolumna

30.11.2023. 22:00

Dragan Vesić: "Više od sporta"

Kada se pomene zlatna era sporta, misli se na veliku epohu boksa iz ’70 i neke gde su dominirali Klej (Mohamed Ali), Frejzer i Forman, možda čovek sa najjačim udarcem u istoriji boksa (dvaput jači od Tajsonovog, kako ističu istoričari boksa).
Close
Vremenska prognoza
clear sky
18°C
28.04.2024.
Beograd
Wind
PM2.5
5µg/m3
PM10
6µg/m3
UV
UV indeks
1
AQI indeks
1

Oni su ponos Srbije

Vidi sve

Najnovije

Vidi sve

Iz drugačijeg ugla

Vidi sve