Preporuka za čitanje
Don Kihot iz MUP-a
Predrag Simonović nema ni 50 godina, a već je penzioner. Doduše, invalidski. Naravno, kao inspektor MUP-a, ima beneficirani radni staž uz rudare, pilote, vatrogasce, radnike u hemijskoj, namenskoj industriji, livničare i ostale "Konane“ koji radi funkcionisanja države stavljaju svakodnevno svoju glavu na panj ili u torbu.
Fascinantno je i umirujuće za građane ove zemlje njegovo obrazovanje koje je stekao na državnim fakultetima, do zvanja magistra političkih nauka, kao i nekoliko internacionalnih sertifikata iz oblasti policijskog pregovaranja, sprovođenja zakona u SAD, Akademije u Novom Meksiku, u Rosvelu ili Međunarodnoj akademiji za sprovođenje zakona u Budimpešti.
Kalio se na hvatanju loših momaka, kriminalaca i organizovanih kriminalnih grupa u SBPOK-u i UKP-u, tako da njegov autofikcijski roman već deluje privlačno i impresivno, da ne govorim koji mu oreolčić donosi to što je bio član vladine Komisije za rasvetljavanje ubistava novinara.
Autofikcija je hibrid fikcije i autobiografije koji je Serž Dubrovski definisao 1977. godine u svom romanu "Fils“.
Čitalac je privučen i dokumentima u prilogu knjige, autentičnim dopisima iz Simonovićeve lične arhive – borbe za pravdu, protiv vetrenjača. On koji je istinski profesionalac doživeo je neslućene opstrukcije i pritiske od svojih nadređenih dok je bio član Komisije za rasvetljavanje ubistava novinara, tako da hajka na njega ne može da se smatra ličnim animozitetom, već je pre u pitanju progon koji ima za cilj ili opstrukciju rada komisije čiji je bio član, ili pritisak organizovanih kriminalnih grupa koje kontrolišu pojedine strukture službe i odmazda zbog njegovog beskompromisnog minulog inspektorskog rada.
Takva osoba, mnogo puta nagrađena mesečnim povišicama i drugim materijalnim i nematerijalnim pohvalama i nagradama, odjednom više ne valja, zbog svojeglavosti i poznavanja zakona, postaje žrtva mobinga i upušta se u titansku borbu sa kafkijanskim sistemom države, iz koje je, kao iz kritskog lavirinta bez Arijadninog crvenog konca nemoguće izaći.
Bar ne bez posledica. Vi vidite i kroz autofikcijsku prozu i kroz autentična dokumenta, ne samo interna, iz MUP-a, BIA-e, tužilaštva, već i kroz akta Poverenika građana, udruženja "Pištaljka“, uzbunjivača, NVO, sindikata, suda i ostalih institucija, da je žrtvi mobinga u donkihotovskoj borbi, zašto nisam iznenađena, ozbiljno ugroženo zdravlje, a i bezbednost njegove porodice.
Čitajući autofikcijsku prozu, u prvom svom delu romanesknu, ipak ne i autobiografsku jer predstavlja ciljanu selekciju i odabir tema, kako u privatnom tako i u profesionalnom životu, pošto ne pretenduje na detaljnoj i potpunoj rekonstrukciji životnih činjenica, ni autobiografski ni memoarski. U privatnom životu istaknuta je borba za potomstvo, a u profesionalnom iskustvo mobinga, pakovanje od strane institucija koje su kod Simonovića prestale da budu mitske.
Pobunjenik je žrtva osvete, odnosno nedodeljivanja adekvatnog čina, kojim se inspektori njegovog kalibra penzionišu, i još jadnije, neodobravanja dodele pištolja sa posvetom, što je posebno iritantno i za pisca i za čitaoce ovog štiva.
Toliko se kao pojedinac naljutite na nevidljive strukture unutar države koje prema svojim najboljim sinovima postupaju kao maćeha, a korumpiranima, kriminalizovanima, nekompetentnima, nevažnima i poltronima one su majka hraniteljica i zaštitnica. Doje ih do duboke starosti. I kad im ispadnu svi zubi i osuše se kao haringe.
Predrag Simonović: #Operativac“; izdavač: "Edicija“.