INTERVJU RANKO BUGARSKI, LINGVISTA: Deklaracija nije politička platforma

Nema tu ni govora o nekoj novoj Jugoslaviji, o podmetačini, niti o napuštanju, negiranju ili krađi bilo kojeg od četiri jezika, za koje se jasno kaže da su ravnopravne varijante zajedničkog jezika, koji nije nikakav novi jezik koji bi zahtevao i novo ime. To je zapravo isti jezik kojim svi zajedno, a u različitim oblicima, govorimo već više od sto godina.

Večitu polemiku o tome da li su srpski i hrvatski zapravo jedan jezik, a bošnjački ili crnogorski veštačke političke tvorevine, podgrejalo je donošenje Deklaracije o zajedničkom jeziku koja je nakon javnog predstavljanja u Sarajevu izazvala burne reakcije u javnosti. Goruća rasprava o dokumentu, koji potvrđuje da se u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori upotrebljava zajednički „četvoroimeni" jezik, preselila se iz na društvenim mreže na kojima, po nepisanom pravilu, najviše raspravljaju oni koji nisu pročitali ili do kraja razumeli tekst dokumenta koji je, kako ističu njegovi autori, nastao da bi se iskorenio jezički nacionalizam koji poslednjih decenija zarazio prostor nekadašnje zajedničke države.

Lingvista i profesor Filološkog fakulteta u Beogradu, Ranko Bugarski, autor više od 20 publikacija iz oblasti lingvistike i anglistike, pojašnjava u intervjuu za Ekspres cilj donošenja i suštinu Deklaracije koju je, sem njega, potpisalo više od dve stotine intelektualaca iz regiona među kojima su Rade Šerbedžija, Boris Dežulović, Mirjana Karanović, Borka Pavićević, Rajko Grlić, Filip David i drugi.

Vest o predstavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, na kojoj je radilo više od 30 lingvista i jezičkih stručnjaka iz Srbije, Crne Gore, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, izazvala je polemike u medijima čak i pre predstavljanja samog teksta Deklaracije. Kako to tumačite, da li ste to očekivali?
- U našim prilikama sve što ima veze sa javnom upotrebom jezika u ovim državama lako postaje politički vruća tema, pa utoliko takve reakcije ne začuđuju. Ipak bi se moglo očekivati da se jedan ovakav dokument najpre pročita, a ne da se žestoko reaguje već na sam njegov naslov.
Među komentarima na vest o donošenju Deklaracije česti su oni u kojima se navodi kako se razume i podržava ideja ovakvog dokumenta, ali mnogi ne razumeju suštinu i smisao Deklaracije.

Možete li kao lingvista da pojasnite čitaocima koji to nisu baš najbolje razumeli?
- Suština i smisao Deklaracije jeste pokušaj da se političkim vlastima, ali i najširoj javnosti u regionu, skrene pažnja na činjenicu da nacionalističke jezičke politike, zasnovane na prevaziđenim idejama o neraskidivom jedinstvu jezika, nacije i države, u skladu s kojima se nacionalni jezici tretiraju kao sredstva razdvajanja umesto saradnje, u praksi kontinuirano proizvode društveno štetne, pa i opasne posledice. Među ovima su svojevrsni aparthejd koji se u mnogim sredinama sprovodi nad školskom decom, koja se umesto negovanja zajedništva razvrstavaju u posebna odeljenja na osnovu navodno različitih maternjih jezika, čime se od njih prave mladi nacionalisti, zatim potpuno nepotrebna a skupa „prevođenja" između varijanata zajedničkog jezika u administraciji, zastarevanje sudskih postupaka zbog nedostatka ovlaštenih tumača, i druge.
Iako se u Deklaraciji kaže da je reč je o zajedničkom standardnom jeziku policentričnog tipa - odnosno o jeziku kojim govori više naroda u više država s prepoznatljivim varijantama - u svim pomenutim državama čuju se pitanja o tome da li se stvara nekakva nova „Jugoslovenska unija", da li se radi o preimenovanju jezika i da li je ovo poziv da se narodi odreknu svog jezika? Ima i onih koji Deklaraciju tumače kao podmetačinu da bi se Hrvatima ili Srbima ukrao jezik?
- Sve ovo što pominjete su ishitrene a neosnovane reakcije i optužbe. Uopšte nije reč o tome. Deklaracija nije nikakva nova politička platforma, nego dobronameran apel velike grupe nezavisnih a istaknutih javnih ličnosti (književnika, lingvista, novinara, umetnika, filozofa, sociologa i drugih) iz sve četiri države, koje istupaju svaka u svoje lično ime. Nema tu ni govora o nekoj novoj Jugoslaviji, o podmetačini, niti o napuštanju, negiranju ili krađi bilo kojeg od četiri jezika, za koje se jasno kaže da su ravnopravne varijante zajedničkog jezika, koji nije nikakav novi jezik koji bi zahtevao i novo ime. To je zapravo isti jezik kojim svi zajedno, a u različitim oblicima, govorimo već preko sto godina, i koji se do raspada Jugoslavije zvanično zvao srpskohrvatski ili hrvatskosrpski. Deklaracija ne traži zvanični povratak ovom jeziku niti njegovom imenu; ona priznaje aktuelnu jezičku stvarnost, dakle postojanje četiri službena jezika na njegovoj teritoriji, ali upozorava da se otišlo predaleko u njihovom zasebnom profilisanju sa političkim ciljevima, neretko veštačkim sredstvima, a sa pomenutim negativnim posledicama u praksi, te da treba uvažiti i njihove temeljne i preovlađujuće sličnosti koje čine da se svi mi, govoreći i pišući bilo kojim od njih, i dalje odlično razumemo bez prevođenja. Drugim rečima, treba koristiti nesumnjive prednosti zajedničkog jezika, umesto podizanja barijera koje omogućuju segregaciju i diskriminaciju pojedinih grupa govornika.
Kako bi se sprovela policentrična standardizacija jezika?
- Svaka jezička standardizacija, pa i policentrična, jeste proces a ne jednokratni čin. U našem slučaju sve standardnojezičke varijante, odskora zvanično samostalni jezici, prošle su kroz taj proces - neke ranije a druge kasnije, i sa različitom merom samostalnog oblikovanja (većom u srpskom i hrvatskom, a manjom u bosanskom i pogotovo crnogorskom slučaju). To dakle nije nešto čemu tek treba pristupiti, nego nešto što se odavno dešava.
Mnogi su Deklaraciju uporedili i s Bečkim književnim dogovorom iz 1850. godine, koji je postavio temelj stvaranja srpsko-hrvatskog jezika?
- To je površna analogija. Izvesnih sličnosti ima samo u opštem duhu, utoliko što oba dokumenta teže zbližavanju, a ne razdvajanju, ali su vremena i prilike u kojima su doneti ipak sasvim različiti.
Cilj Deklaracije, čuli smo u Sarajevu, jeste da se smanji i zaustavi šteta koju neprestano proizvode nacionalističke identitetske politike u regiji. Da li je to moguće ako iza donošenja Deklaracije ne stoje države i političke institucije?
- Jasno je da se ozbiljne promene ne mogu desiti bez intervencije državnih vlasti i političkih institucija. Njihove politike dosad su uglavnom išle pravcem suprotnim od onog za koji se zalaže Deklaracija, dakle ka zatvaranju u granice „svoga" umesto otvaranja prema „tuđem", a namera ovog apela i jeste da podstakne vlasti ovih država na preispitivanje takvih orijentacija ukazivanjem na neke njihove pogubne posledice.
Utisak je da je Deklaracija najviše negodovanja izazvala u Hrvatskoj. O njoj se izjasnila hrvatska predsednica Kolinda Grabar Kitarović kao o „sasvim marginalnoj stvari o kojoj uopšte ne treba raspravljati, jer taj nekakav zajednički jezik bio je politički projekt koji je umro zajedno s bivšom Jugoslavijom i ona se više nikada neće ponoviti", dok hrvatskoj ministarki kulture, Nini Obuljen Koržinek, nije jasan cilj pokretanja ove inicijative, a pitanje zajedničkog jezika smatra političkim konstruktom iz 1945. godine koji nikada nije zaživeo?
- Koliko je umesna ocena da je reč o sasvim marginalnoj stvari tek će se pokazati, ali je uputno pogledati koliko je poznatih ljudi raznih profesija potpisalo Deklaraciju u samoj Hrvatskoj, kao i ukupni broj od preko 7.000 potpisnika iz regiona i sveta do sada. A izjava o zajedničkom jeziku kao mrtvorođenom političkom konstruktu iz 1945. godine pokazuje u Hrvatskoj poželjan politički stav, ali i zabrinjavajuću neobaveštenost o istorijskim činjenicama.

Stav predsednika Matice hrvatske portretiše tu ustanovu i njene ciljeve, ali bi se teško mogao nazvati stručnim. Deklaracija se, kako smo videli, bavi nekim danas aktuelnim stvarima, a ne pitanjem u čiju čast su u prošlosti pevali pesnici

Ipak, u bosanskim medijima se provlači mišljenje kako će Deklaracija najviše naštetiti bosanskom i crnogorskom jeziku koji će se, navodno, asimilovati kroz hrvatski, odnosno srpski jezik?
- Mislim da su i te ocene neutemeljene. Deklaracija nije pretnja nijednom jeziku, za nju su svi oni eksplicitno ravnopravni, a subjektivni osećaj ugroženosti kod nekih ustanova i pojedinaca pre može da bude izraz straha od gubitka moći i privilegija stečenih upravo insistiranjem na samosvojnosti svakog jezika i negovanjem različitosti naspram drugih, uz pozivanje na odbranu navodno ugroženog jezika, a time i nacionalnog identiteta.

Osim političkih aktera u Hrvatskoj, i stručna javnost osporava Deklaraciju, predsednik Matice hrvatske, akademik Stjepan Damjanović, smatra da zajednički jezik, onakav kakav želi ova deklaracija, ne postoji, te da „postoje pesnici koji su pevali u čast srpskog jezika, postoje pesnici koji su pevali u čast hrvatskog jezika, a da u čast srpsko-hrvatskog nije pevao niko jer taj jezik ne postoji osim kao hemijska formula... Razumete li otpor kulturne i naučne javnosti?
- Stav predsednika Matice hrvatske portretiše tu ustanovu i njene ciljeve, ali bi se teško mogao nazvati stručnim. Deklaracija se, kako smo videli, bavi nekim danas aktuelnim stvarima, a ne pitanjem u čiju čast su u prošlosti pevali pesnici; a poređenje jezika sa hemijskom formulom ne bih komentarisao. Međutim, istina je da su ovaj dokument žučno osporili i neki uticajni tamošnji jezikoslovci, što me ne čudi pošto su mi od ranije poznati njihovi stavovi o ovim pitanjima. Nikome ne sporim pravo na drukčije mišljenje, ali očekujem da kritičari bar pažljivo pročitaju šta u Deklaraciji piše, bez pripisivanja zlih namera njenim autorima, pokušaja njihovog diskreditovanja, ili pak iskrivljenog prikazivanja samog teksta - a svega toga je bilo na raznim stranama, ponajviše - kako rekoste - u Hrvatskoj, što se takođe može razumeti imajući u vidu istorijski i politički kontekst.
Na koji način Deklaracija može da spreči segregaciju dece u školama u višenacionalnim sredinama? Može li Deklaracija u praksi da suzbije jezički nacionalizam, a ne samo u teoriji?
- Deklaracija sama po sebi ne može to da postigne, ali ona nastoji da, ukazujući na neke realne probleme, doprinese dugoročnoj promeni opšte političke i intelektualne klime, što bi omogućilo odstupanje od mitomanskog veličanja sopstvene nacije i strogo odelitog jezika kao njenog glavnog identitetskog činioca i zaštitnika, i silazak na zemlju, među takozvane obične govornike koji, nesputani takvim uzvišenim nacionalnim zadacima, u jeziku gledaju sredstvo komunikacije unutar svog kolektiva ali i izvan njega, sa ljudima sa kojima se glatko razumeju i pored normalnih razlika. Dakle, reč je upravo o suzbijanju jezičkog nacionalizma na terenu, u svakodnevnoj jezičkoj praksi.
Jedna od tačaka Deklaracije odnosi se i na nepotrebnu i uglavnom veštački izazvanu potrebu za prevođenjem srpskog na hrvatski ili srpskog na bošnjački i obrnuto. Da li je ideja da se iz hrvatskog jezika iskorene „nove reči" kao što je „dalekovidnik" (televizor) ili „vuneni travojed" (ovca)? Primera je mnogo...
- Potpuno ste u pravu kad je u pitanju prevođenje, što sam već pomenuo, ali Deklaracija nema pretenzija da reguliše stvari u pojedinim jezicima, pa tako ni da utiče na leksičke pojedinosti kakve navodite u hrvatskom. Priznajući postojeće i sasvim razumljive osobenosti, ona samo poziva na prestanak njihovog veštačkog naduvavanja, na slobodu izbora i izraza, podrazumevajući i poštovanje svih jezičkih varijeteta, žanrova i stilova, a ne samo usko shvaćenog književnog standarda. Ovim se ne priziva haos, nego se samo šire granice i redefinišu pojmovi primerenog i prihvatljivog u jeziku.
Deklaracija je doneta, a na sajtu Jeziciinacionalizmi.com može svako ko želi da je potpiše. Ali šta dalje, šta je sledeći korak?
- O sledećim koracima teško mogu da govorim, budući da nisam inicijator niti autor nego samo konsultant i potpisnik Deklaracije. Meni je za početak najvažniji veliki i rastući odjek na koji je ona već naišla u sve četiri države i u dijaspori širom sveta, i koji pokazuje da među našim ljudima svih nacionalnosti i različitih profesija postoji svest o jeziku i o jezičkim manipulacijama kao sredstvu sticanja ili očuvanja društvene moći među političkim i kulturnim elitama, a na štetu građana. Valja očekivati da će ta svest, dakako dugoročno a ne preko noći, navesti nadležne državne vlasti i institucije da uvaže očiglednu činjenicu da postojanje četiri naziva ne znači da su u pitanju četiri zasebna jezika, da nacije i države mogu i na Balkanu, kao i drugde u svetu, da postoje i ako svoj jezik dele sa drugima, da porade na približavanju umesto udaljavanju naroda na sveopštu korist, a bez redukovanja ili ukidanja bilo čijeg identiteta... A sve ovo može se postići postepenim prilagođavanjem jezičke politike jezičkoj stvarnosti kakva je danas i kakva će po svoj prilici biti u doglednoj budućnosti. U tom smislu Deklaraciju vidim kao jedan od mogućih odgovora na izazove sveta u kojem će živeti generacije koje dolaze.

POTPISNICI DEKLARACIJE SMATRAJU DA:

- činjenica postojanja zajedničkog policentričnog jezika ne dovodi u pitanje individualno pravo na iskazivanje pripadnosti različitim narodima, regijama ili državama;
- svaka država, nacija, etno-nacionalna ili regionalna zajednica može slobodno i samostalno kodificirati svoju varijantu zajedničkog jezika;
- sve četiri trenutno postojeće standardne varijante ravnopravne su i ne može se jedna od njih smatrati jezikom, a druge varijantama tog jezika;
- policentrična standardizacija je demokratski oblik standardizacije najbliži stvarnoj upotrebi jezika;
- činjenica da se radi o zajedničkom policentričnom standardnom jeziku ostavlja mogućnost svakom korisniku da ga imenuje kako želi;
- između standardnih varijanti policentričnog jezika postoje razlike u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama, upotrebi pisma, rečničkom blagu kao i na ostalim jezičnim razinama, što mogu pokazati i različite standardne varijante zajedničkog jezika na kojima će ova Deklaracija biti objavljena i korištena;
- standardne, dijalekatske i individualne razlike ne opravdavaju nasilno institucionalno razdvajanje, već naprotiv, doprinose ogromnom bogatstvu zajedničkog jezika.

POTPISNICI DEKLARACIJE, POZIVAJU NA:
- ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama;
- zaustavljanje represivnih, nepotrebnih i po govornike štetnih praksi razdvajanja jezika;
- prestanak rigidnog definisanja standardnih varijanti;
- izbegavanje nepotrebnih, besmislenih i skupih „prevođenja" u sudskoj i administrativnoj praksi kao i sredstvima javnog informiranja;
- slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti;
- jezičnu slobodu u književnosti, umetnosti i medijima;
- slobodu dijalekatske i regionalne upotrebe;
- slobodu „miješanja", uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izricaja zajedničkog jezika na sveopštu korist svih njegovih govornika.