Scena
20.08.2018. 12:58
Velimir Perović; Foto: Marko Đoković

INTERVJU, LJILJANA STJEPANOVIĆ: JA SAM TITOV PIONIR

Ekspres.net
Izvor: Ekspres.net

Radojka me je naučila da budem tolerantna i strpljiva. Ona je jedno božansko, anđeosko biće koje sve trpi i svima prašta. I to treba učiti. Od takvih likova treba primati neke osobine, negovati ih i primenjivati

 

Bio je dogovor da razgovor obavimo u Bašti SKC-a pre predstave „Istočni anđeo“, u kojoj igra s Ljiljanom Lašić. Malo sam poranio i rešio da sačekam da se ona pojavi... Posle desetak minuta ugledao sam damu nalik na tinejdžerku, u helankama i kratkoj kožnoj jakni, s kačketom do pola glave. Nisam je prepoznao. To je bila Ljiljana Stjepanović (67). Glumica u penziji, a izgledala je kao da je tek zakoračila na javnu scenu. Mladolika, vesela, nasmejana... „Gospođo Ljiljo, intervju ćemo sada obaviti, a fotografisanje moramo da ponovimo da bi Vas publika prepoznala“, možda sam bio malo drzak. „Nema problema, sutra ću zbog vas kod frizera, hahaha“, odgovorila je. Tako je i bilo.

Starija publika pamti je još od kultne serije „Muzikanti“ s kraja šezdesetih godina prošlog veka, preko „Srećnih ljudi“ i „Porodičnog blaga“, do upečatljivih uloga u serijama „Selo gori, a baba se češlja“ i „Ljubav, navika, panika“. U pozorištu je odigrala više od 200 uloga! Dobitnica je nagrade „Žanka Stokić“ 2013. godine.

Ekspres.net
Izvor: Ekspres.netEkspres.net
Naravno da postoji repertoar koji sam priželjkivala jer sam diplomirala s Ledi Magbet. Žalim što mi je Šekspir izmakao

Od pevačice Rade do tetka Evdokije i Larise Sergejevne prošlo je skoro pola veka. Odigrali ste na desetine filmskih, pozorišnih i televizijskih uloga. Šta je za Vas gluma? Ljubav, posao, igra?

- Sve zajedno. Pre svega ljubav, svakako i posao jer se time bavim celog života, od malih nogu, ali s ljubavlju, i naravno, mislim da je svaki glumac negde u duši dete i da glumu doživljava delom i kao igru.

Svaku noć imate predstavu. Vi ste, kako ste jednom izjavili, zaista nezasita glumica.

- Pa bogu hvala da je tako. To me održava. Glumac ne sme da prestane da radi, inače onda ubrzano stari, onda se preda, a ja se još uvek ne predajem, mada sam ušla u poodmakle godine. Još uvek se dobro osećam i za mene je scena banja. Umesto da odem u Vrnjačku Banju, ja stanem na scenu i sve svoje boljke izlečim.

U penziji ste već sedam godina. Kako izgleda život glumca penzionera, kakva je to promena u životu?

- Nikakva, samo još više radim. Hvala bogu da me zovu jer ja mislim da bih umrla pre vremena da više nisam potrebna kao glumica. Ne bih mogla da zamislim svoj život bez glume. Ponekad sam i preumorna, ali dovoljno mi je tri dana da odspavam da se odmorim, međutim, već drugi dan sam na prozoru i perem prozore. Kad nema posla, ja sam poluluda žena.

Ceo radni vek ste proveli u pozorištu. Pretpostavljam da ste stekli dobru penziju.

- Hahaha... Pa fantastičnu, 40.000 kao prvakinja pozorišta sa dvadeset pet nagrada. Bravo ja! Bravo ja! Zato i radim sa strane.

Jedna od poslednjih premijera je „Šuplji kamen“, predstava u kojoj nastupa ekipa izuzetnih glumaca: Rada Đuričin, Branka Petrić, Katarina Marković, Lane Gutović i Vi. Tu se postavlja nekoliko zanimljivih pitanja, šta je starost, a šta mladost?

- Ljubav nije rezervisana samo za mlade. To je Koljada i dokazao ovom predstavom, i pružio nam priliku da u taj čarobni svet nekih poodmaklih godina uvučemo i mlade ljude.

Ekspres.net
Izvor: Ekspres.netEkspres.net
Mi glumci smo roba. Kad vas pozovu, vi idete i radite. Nažalost, mene nisu često zvali. Imam samo desetak filmova. Za dugu karijeru kakva je moja to je malo

Koliko život zaista ima doba? Je li tačno da postoji treće doba?

- Ja to ne priznajem apsolutno. Ne znam šta to podrazumeva. Jedino telo stari, inače što se duše tiče, ona ostaje uvek mlada ako je održavate, ako radite na sebi, ako čitate mnogo, ako se družite i ako ste okruženi mladošću, a ja sam okružena i sinovima i snajama, imam četiri unuke, tako da prosto ne priznajem treće doba kao neku lošu kategoriju.

Šta su godine u Vašem životu, da li se nešto s godinama ugasilo?

- Ništa!

Baš ništa?

- Baš ništa. Hahaha... Naravno da jeste. Neki razni porivi. Mnoge stvari su se promenile. Ponekad poželim samoću da se posvetim sebi, da mogu da pišem. Živim s mlađim sinom, snahom i tri unuke. Znači da sam previše okupirana i decom i kućom i porodicom, što je božanstveno i obožavam ih, ali ponekad mi fali pisanje jer ja dosta pišem pesme i to me prazni pored mog posla.

Znamo da pevate odlično. Koliko Vam je u karijeri pomoglo to što ste izuzetna glumica i pevačica?

- Pravo da vam kažem, nije mi mnogo pomoglo u startu zato što su za mene isprva rekli da nemam sluha. Međutim, uvek ovaj gore inženjer pravi razne kombinacije i stavlja na kaju sve na svoje mesto, tako da je jedna koleginica napustila Pozorište na Terazijama i ja sam uskočila umesto nje. To je bilo veoma davno, u pitanju je predstava „Soliter“. Režirao ju je Oliver Viktorović, Sanja Ilić je pravio muziku, a ja sam bila pozvana za jednu manju ulogu. Međutim, rekli su da nemam sluha i odbili me, a kasnije sam dobila glavnu ulogu i pevala na samom proscenijumu. S baletom sam igrala i pevala, naravno uz mikrofon...

Nismo Vas često gledali na filmu. Da li ste se svesno opredelili za pozorište i televizijske serije?

- Ne sigurno. Mi smo roba. Kad vas pozovu, vi idete i radite. Nažalost, mene nisu često zvali. Imam samo desetak filmova. Za dugu karijeru kakva je moja to je malo. Ali ja sam 43 godine u Pozorištu na Terazijama, vrlo sam aktivna i dalje. Mislim da je više od 200 likova prošlo kroz moju dušu, i da sam preživela svaki taj život. Recimo „Cigani lete u nebo“: ova verzija se igra preko trista puta, a ja sam igrala i u prvoj, i to dvesta puta. Znači, petsto puta sam igrala jednu istu ulogu. To nije malo.

Kažete da ste u Pozorištu na Terazijama igrali više od 200 uloga. S kojom ulogom ste se najviše mučili, a koja je bila najbliža Vašem karakteru?

- Pa ne znam. Možda Izergil u mjuziklu „Cigani lete u nebo". Na kraju sam s tom ulogom postala i prvakinja pozorišta, s prvom varijantom, naravno. To je režirao Petar Novotni, Čeh. Istu emociju sam nekako zadržala do sada. Tada sam bila mlađa baba, a sada sam malo starija baba, ali igram sa uživanjem, s punom verom. Svaki put plačem.

Baku Izergil u „Cigani lete u nebo" igrate već trideset godina. Kako objašnjavate fenomen tog mjuzikla da se toliko izvodi i da toliko traje te da je svaka predstava pred punom salom?

- Tri meseca unapred se ta predstava rasproda. Verujte, to je zaista pravi fenomen i veliko uživanje. Kako to objašnjavam? Tako što mislim da naš narod voli cigansku muziku pre svega. Drugo, Gorki je napisao „Makar Čudru" i po tome su rađeni „Cigani lete u nebo", tako da ima i mnogo emocije i mnogo strasti, kakav jeste romski narod, strastven, emotivan, a to je vrlo blisko i našem narodu. Mislim da je to razlog što je gledanost fantastična, uz glavnu zvezdu, razume se, što je sada mali Ivan Bosiljčić. Mada više nije mali. Ja ga zovem mali jer je počeo kod nas. I Rada, naravno, naša Milena Vasić. Oni zaista jesu prave zvezde, i ljudi dolaze pre svega zbog njih, a bogami imamo tu, u ansamblu, mnogo divnih mladih glumaca koji će tek graditi velike karijere i koji će tek biti zvezde.

Dugo ste sarađivali i s Radošem Bajićem.

- Mi smo drugari još sa Akademije. Deset godina smo snimali „Selo gori". Obradovala sam se što me je drug pozvao posle trideset godina, koliko se nismo videli. Ja bih pristala i neku manju ulogu da igram. Međutim, tada sam imala zavidnu kilažu i odgovarala sam mu za Radojku. Kažem, ma šta god hoćeš mi daj, pristajem i na dve rečenice, uopšte nije bitno, jer sam bila presrećna da sarađujem ponovo s njim. Međutim, ispostavilo se da je Radojka meni drastično promenila život. Na televiziji su mi uglavnom davali neke opasne ženice i neke opasne babe. Evo, sada u „Ubicama mog oca" igram opasnu babu koja bije tamo sve živo. Radojka je bila nešto šta sam ja inače privatno i gde sam mogla da pokažem svoju emociju, da vide ljudi da ja nisam samo arogantna. Jer uvek vas poistovećuju s likom. Mislim da je to kruna moje karijere.

Šta ste naučili od Radojke?

- Možda nisam bila dovoljno tolerantna u životu i strpljiva. Trpeljiva jesam, ali malo sam bila nestrpljiva dok sam bila mlađa. Radojka je jedno božansko, anđeosko biće koje sve trpi i svima prašta. I to treba učiti. Od takvih likova treba primati neke osobine i negovati ih.

U seriji „Selo gori, a baba se češlja" igrali ste s Draganom Nikolićem, ali i s Mandom. Kako ih pamtite? Je l' možete da ispričate neku zanimljivost sa snimanja?

- Ne mogu jer ću zaplakati. Ne mogu ni da zamislim da ih nema. Zaista ne mogu, pogotovo Mande, jer s njim sam radila predstave i putovala dosta. Užasno mi nedostaju i jedan i drugi. Veliki glumci, veliki ljudi, gospoda beogradska, u pravom smislu te reči, s jednim pravim odnosom prema kolegama, prema ljudima. Veliki gubitak za srpsko glumište.

Koju ulogu u životu niste odigrali i zbog čega danas žalite? Mislim i na profesiju i na privatni život?

- Privatno sam potpuno zadovoljna. Imam divnu decu, divne snahe, unučad. Imam divne prijatelje s kojima znam da se družim vrlo aktivno i da posedim i popričam. Umemo da popijemo poneku rakijicu, da se veselimo i zapevamo. Dakle, živim život zaista ispunjen. Još uvek ima vatre u meni, još uvek strast prema tom poslu postoji. Naravno da postoji repertoar koji sam priželjkivala jer sam diplomirala s Ledi Magbet. Nažalost, Šekspir mi je izmakao. Prosto sam bila u takvom pozorištu gde nisam imala prilike da igram takav repertoar. To mi je, recimo, žao što nisam imala prilike da igram.

Šta u ovom trenutku najviše ugrožava kulturu u Srbiji?

- Da vam kažem, ja ne gledam mnogo televiziju zato što imam skoro svako veče predstavu, a ne bih ni mogla da gledam ove rijaliti programe. To mi je potpuno nejasna forma. Prosto ne shvatam to, kao ni te ljude koji odlaze tamo. Produkciju shvatam jer oni zarađuju pare pošto naš narod očigledno to gleda, ali ti mladi ljudi koji provedu mesece tamo, to mi je potpuno strano. Pa i taj narod koji to prati, da gledaš nečiju privatnost, kako neko spava, kako neko ide u toalet... Ne razumem ljude koje to zanima. Tako da mislim da to kvari ukus mladim ljudima.

Nisu samo rijalitiji...

- Nije samo to, naravno. O politici neću da pričam. Ima tu svega i svačega. To baš i ne volim da pratim.

Danas se svašta prodaje narodu, a naziva se kulturom. Opali su nam kriterijumi.

- Odavno. Mislim da su devedesetih godina počeli da padaju kriterijumi drastično, a možda i pre toga. Da se šund uvukao u kulturu masovno. Ja imam nadu u mladost. Ako mi nismo znali da se borimo jer smo bili opterećeni raznim drugim stvarima, i ratovima i slanjem sinova u vojsku usred rata, pa smo jedva to preživljavali i nismo imali vremena da se bavimo nečim korisnijim za opštu kulturu, evo, neka mladost sada pokrene sebe malo više da nešto uradi za ovu zemlju. Narod je željan kulture, samo mu to treba i dati.

Šund se uvukao u kulturu, što izuzetno loše utiče na svest nacije, na svest pojedinca. Malo smo se promenili?

- Pa ne znam, ja nisam. Mislim da smo postali malo labilniji što se emocija tiče pa se zato i dešavaju ovakve stvari, nasilja razna i vređanja i po televiziji, svega zaista ima. Ja sam Titov pionir. Rođena sam sredinom prošlog veka i drugačije sam vaspitavana. Cela moja generacija je drugačije vaspitavana i ja sam se trudila da decu svoju izvedem na pravi put, da budu rodoljubi, patriote, ali ne da ugrožavaju druge, da ne mrze nikoga, da brane svoje, ali da nikada ne napadaju prvi. To je osnov bio kod moja dva sina, koja su bila u vojsci u najgore vreme. Mislim da se sve nosi iz kuće, ali da danas roditelji sve manje imaju vremena za decu. Brat i ja smo vaspitani da budemo pre svega pošteni, da ne lažemo, ne krademo, da se ne drogiramo i, naravno, da ne zastranimo u nekom smislu. To su prosto takva vremena bila. Mislim da tako treba učiti i današnje generacije, bez obzira na to što oni sada stalno vise na telefonu.

Koji su naši glumci ostavili najveći utisak na Vas, od kojih glumaca ste naučili najviše?

- Učila sam od božanstvenih glumaca u mom pozorištu. Tu su bile čarobne glumice kao što su Branka Mitić i Danica Aćimac, Deniza Mokranjac, Lidija Bulajić, pa onda Bata Paskaljević... Ako nekog preskočim, neka mi oprosti. Ja sam bila deset godina član dramske radio-grupe Bate Miladinovića, a on nas je učio po Stanislavskom da glumimo, što sam ja prepoznavala u načinu glume kod starijih generacija i gledala sam da to malo imitiram, da ja to negde pokupim. Prosto, zanat se kupuje gledanjem nekih drugih kvalitetnih ljudi. A inače, moj ideal i idol i kako god hoćete je Mira Banjac. To je jedno čudo, prvo čudo od čoveka, sunce moje, koje ja bukvalno obožavam. Ona je toliko sveža i mlada duša koja voli da se druži, koja voli mladost, i u ovim godinama je ostala čista, neiskvarena. Meni je Mira uzor u svakom smislu te reči. To je moj ideal, da ostanem takva, i ja sam ponosna na to što me svi mladi u pozorištu zovu majko. To je zaista veliki kompliment.

U čemu je razlika između plejade glumaca iz Vaših generacija i ovih mladih koji sada stasavaju?

- Pa nema velike razlike, verujte mi. Ima sada božanstvenih mladih glumaca. Mnogo ih ima, ali nažalost nema dovoljno posla. Svim mladim glumcima uvek savetujem: deco, pravite sami predstave, nemojte čekati da budete pozvani. Morate sami jer glumac mora da ima praksu.

Nema ni na vidiku glumaca iz mlađih generacija kao što su bili Branko Pleša, Pera Kralj, Bata Stojković, Zoran Radmilović, Slobodan - Cica Perović... To je izgleda neponovljivo?

- Pa nemojte, ima i sada božanstvenih glumaca. Ako ćemo moju generaciju da prečešljamo, tu zaista ima sjajnih glumaca...

Mislim na mlađe, na srednju generaciju.

- Tu je Dugalić, tu je Igor Đorđević. Sad mi ne radi mozak da se setim svih mladih ljudi. Da ne pričam o ovoj mladosti koja sada stasava i koja se uključuje u mnoge predstave kod nas u pozorištu. Jelena Jovičić, koja je božanstvena glumica, Ivana Knežević... Ma, divnih mladih glumaca, zaista čarobnih mladih glumaca ima, koji tek dobijaju svoju šansu. Možda se nisu toliko pojavljivali na televiziji, u filmu, ali u pozorištu prave čuda, i to treba podržavati.

Kakav je danas status glumca u društvu?

- Nikakav, kao i uvek. Ako mislite da je bio nešto bolji ranije, ne mnogo. Meni je poražavajuće bilo, recimo, da sam, iako prvakinja pozorišta, imala jedan poseban status u Pozorištu na terazijama kao najduži član koji je još aktivan i igra predstave. Bila sam na paušalu. Meni je paušal ukinut. Procenili su da moje predstave koštaju 8.000 dinara. Dakle, eto to je današnja kultura i toliko je poštovanja prema godinama, prema nekim ljudima koji celog života izgaraju, pa na kraju krajeva reklamiraju kuću u kojoj rade svojim statusima na televiziji, na filmu, sa strane. Eto, takav je status. A da ne pričamo o glumcima penzionerima koji su na ivici gladi. To je sramno, poražavajuće, i zato mnogi rade do kasnih godina. Zato što ne mogu da prežive.

Šta sada igrate u Pozorištu na Terazijama?

- Igram samo tri naslova. Imam honorar. Ja sam kao gost, a honorari su toliko simbolični da je to smešno.

Koliko?

- Osam hiljada dinara.

Po predstavi?

- Jeste.

Puni ste duha, energije... Jeste li zaljubljeni?

- Zaljubljena sam u život, ljude, dobrotu, lepotu, u svoj posao, u svoju decu pre svega. U muškarce više ne ako vas to zanima.

 

Bila sam Jugoslovenka
Odakle su Stjepanovići?
- Moj pokojni otac je Slavonac. Tri godine je proveo u jasenovačkom logoru. Sve su mu zaklali, oca, majku, sestru, stričeve, ujake, da ne nabrajam dalje, ali me nikada nije učio da mrzim. Nikada! Ja nisam znala da sam Srpkinja. Bila sam Jugoslovenka jer to je bilo takvo vreme i svi smo bili za bratstvo i jedinstvo. Majka mi je iz okoline Beograda. Ostali smo brat i ja sa svojim porodicama, koje su vrlo vezane. Inače, detinjstvo sam provela u Zahumskoj ulici u Beogradu. Tata nam je mnogo čitao, a majka je divno pevala. Budila nas je pesmom. Svake nedelje, ujutru u osam sati, bila je dečja radio-drama i to se znalo: bude nas, brat i ja pored radija sedimo i slušamo radio-dramu „Dobro jutro, deco". I to je moje prvo glumačko iskustvo.

Komentari
Dodaj komentar
Close
Vremenska prognoza
clear sky
-2°C
19.02.2025.
Beograd
Wind
PM2.5
5µg/m3
PM10
6µg/m3
UV
UV indeks
1
AQI indeks
1

Oni su ponos Srbije

Vidi sve

Najnovije

Vidi sve

Iz drugačijeg ugla

Vidi sve