IN MEMORIAM: Predrag Matvejević - Odlazak strasnog humaniste

Ono što me je zaista fasciniralo i njemu približavalo bila je hrabrost koju je Matvejević iskazao u doba ratnih godina, način na koji se suprotstavio zlu svih nacionalizama, a posebno hrvatskog, jer je to mogao iskazati samo jedinstven čovek

U četvrtak, 2. februara, oko 14 sati napustio nas je profesor Predrag Matvejević (Mostar, 7. oktobar 1932), koji je preminuo u domu u Zagrebu u kojem je živio otkako je obolio prije skoro dvije godine. Matvejević je bio jedan od najvećih mislilaca Hrvatske, Balkana i Evrope. Ono što me je zaista fasciniralo i njemu približavalo bila je hrabrost koju je Matvejević iskazao u doba ratnih godina, način na koji se suprotstavio zlu svih nacionalizama, a posebno hrvatskog, jer je to mogao iskazati samo jedinstven čovjek. Uvjereni antifašist. Predrag Matvejević je bio dijete političkog emigranta iz Odese, što ga je trajno senzibiliziralo za sudbine svih ljudi koji su zbog političkih razloga bili progonjeni. Branio ih je s rijetko viđenom strašću i s potpuno principijelnih pozicija, slagao se s njima politički ili ne.

Imam potrebu da ovdje progovori sâm Matvejević. Donosim fragment jedne njegove reportaže iz Hercegovine. Predrag je u Mostaru. Citiram: „...Pređosmo rijeku preko privremenog mosta i popesmo se obronkom do mjesta na kojem je bila, s istočne strane grada, pravoslavna crkva. Isticala se svojom gradnjom, položajem, ljepotom. Ni kamen na kamenu od nje nije ostao. Nakon što je otud potisnuta četnička vojska, hrvatski su je križari najprije tukli granatama, a zatim digli u zrak dinamitom te pretvorili u gomilu šute. (Na posve isti način 'Srbi' - Napomena DP-a: kada Matvejević ime nekog naroda stavlja pod navodnike, to znači da izdvaja zločince iz toga korpusa kako ne bi generalizirao ili kolektivno optuživao - u Banjaluci su sravnili sa zemljom velebnu džamiju Ferhadiju i, po vrhu, od njezina kamena napravili parkiralište.) Uz polomljene crkvene dveri ostao je dio golemoga križa iskovana u željezu, bačenog na zemlju, pogaženog, zarđalog. Nije li barem Kristov križ zajednički obadvjema kršćanskim vjerama?!

Povedoh oveću grupu uz strminu, prema mjestu na kojem je stara pravoslavna crkvica bila stoljećima ograđena i ukopana - Turci su dopustili da tu ostane, ali da se ne ističe. I ona je teško oštećena. Evropska uprava u gradu pomogla je da se obnovi. Dvije-tri lijepe ikone spašene su i vraćene u nevelik ikonostas. Ulazna vrata nam je otvorio tamnoput čuvar mala rasta, iznenađen i nekako preplašen. Zapodjenuh razgovor s njim i sjetih se običaja svojih roditelja: valja ostaviti nešto za održanje bogomolje, ma kojoj vjeri pripadala, mali milodar. Kad iziđosmo, crkvenjak mi reče da ne zna može li to primiti. 'Znate, ja sam musliman. Opasno je ovdje bilo pravoslavcima čuvati crkvu. Zovem se Ređep Gaš, zovu me Ređo.' Ime je, očito, muslimansko, prezime bi moglo biti i albansko. Pružih mu ruku.

Sjetih se kako sam osamdesetih godina boravio nekoliko puta na Kosovu zanoseći se iluzijom da bih mogao učiniti nešto da se poboljšaju odnosi između Srba i Albanaca u Jugoslaviji. Susreo sam tada, u manastiru Dečani, pravoslavnog monaha Justina Đukića, naočita i stasita čovjeka rodom iz Bosne. Odveo me je u manastirske trezore i pokazao mi njihovo blago. 'Kako je sve to spašeno, oče? Vojske su ovuda harale', pitao sam. 'Spasili su sve to ovdašnji Albanci. Čuvali po kućama, s koljena na koljeno prenosili kao svetinju. Govorili da im sreću donosi, rodne godine, zdravu djecu. A danas se i mi i oni razularili', reče ponizno i zašuti. Ne znam zašto me tjeskoba muslimana Ređepa u maloj mostarskoj crkvi podsjetila na širokogrudnost monaha Justina u kosovskom manastiru. U nas su takvi izuzeci rijetki. Čudimo se sami sebi kad se s njima suočimo..."

Matvejević je tijekom ove reportaže mnogo puta hodao suznih očiju. Bio je zagovornik multikulturalnosti, prožimanja naroda, civilizacija i religija, što danas nije osobito popularno. Izgarao je od želje da svima bude brat. Znao je i želio zagrliti sve ljude. Branio je svačiji identitet. Naša je epoha istaknula jasnije negoli one koje su joj prethodile pravo na razliku: individualnu, nacionalnu, kulturnu, jezičnu, etničku, seksualnu. To će pravo vjerojatno biti upisano u jednu novu deklaraciju o pravima čovjeka i građanina kad napokon bude napisana, govorio mi je.

Pamtim jedan razgovor u Opatiji kada mi je govorio o Karlu Štajneru, još jednom Jevrejinu važnom za našu povijest i publicistiku. Autor „7.000 dana u Sibiru" jedan je od malobrojnih jugoslavenskih komunista koji su se 1956. godine vratili u svoju zemlju iz zatočeništva u SSSR-u. Štajner je proveo dvadeset godina u najstrašnijim logorima u prostranstvima Sibira i u svojoj knjizi iznosi svjedočanstva strašnih zločina što ih je počinio Staljin u ime komunizma.

Predrag Matvejević je evocirao dragoga Karla, njegova velikog prijatelja. Jedno je vrijeme on bio u istom logoru u kojem je bio i Predragov djed. Predrag je djeda i strica izgubio u sovjetskom gulagu. To što mu je Karlo posvjedočio bilo je veoma, veoma važno. Matvejević mu je pomogao kada se vratio u Zagreb i kada je napisao knjigu. Bio je član žirija Vjesnikove nagrade i predložio je da se ta knjiga nagradi, što je i prihvaćeno. Miljenko Jergović smatra da je „7.000 dana u Sibiru" jedna je od nekoliko najvažnijih, a u univerzalnom, europskom i svjetskom obzorju sigurno najvažnija hrvatska knjiga dvadesetog stoljeća.

Predrag Matvejević je bio uvereni antifašist. Temeljno ispravan, principijelan, hrabar i ostvaren - u intelektualnom i profesionalnom smislu nekoliko kopalja iznad svih nas

Štajner je rođen u Beču, 15. januara 1902. Partija ga šalje kao instruktora u Zagreb 1928. Tito mu duguje karijeru jer je upravo Štajner predložio Andriji Hebrangu da se Josip Broz izabere u rukovodstvo partije. Od 1932. je u Moskvi vodi izdavačku djelatnost Kominterne. Uhićen je 1936. jer je davao pasoše Jevrejima progonjenim kao trotskisti. Potpuno nevin, prolazi 20 godina po staljinističkim logorima. To je bilo strašno. Jednom na slobodi, Štajner se obratio jugoslavenskoj diplomaciji i ona mu je pomogla da se vrati u Zagreb, zajedno sa svojom dragom, koja ga je čekala vjerno toliko godina. Ta je knjiga, „7.000 dana u Sibiru", napisana prije „Arhipelaga Gulag", postala prvi veliki svjedok staljinizma, a bila je predodređena da postane veliki hit i, vjerojatno, svjetski bestseler. Postala je veliko nadahnuće Danilu Kišu, možda najboljem Predragovom prijatelju.

Kiša je čitanje knjige duboko dirnulo i tako je nastala stvarna motivacija za pisanje glasovite „Grobnice za Borisa Davidoviča", remek-djela svjetske književnosti, koje je odmah po izlasku, 1976. godine, pobralo najbolje kritike i divljenje diljem literarnog svijeta. Kiš nije skrivao svoju opčinjenost Štajnerom - jednu je priču u „Grobnici" posvetio Štajneru, a nekoliko drugih priča ima dokumentarnu podlogu upravo iz „7000 dana". Pripovjedao mi je Predrag da je, kao i Štajner, Danilo Kiš bio čovjek i pisac rijetko viđene moralne sabranosti, osjetljiv na nacističke i komunističke logore. I Štajner i Kiš su autori formativnih knjiga za drugu polovicu dvadesetog vijeka, Štajner na svojoj iskustveno-doživljajnoj razini, Kiš pak u svijetu prave umjetničke literature.

Ipak bih ovdje nešto važno želio kazati o Kišu. Jer, znamo, nastala je tada najstrašnija kulturna i antisemitska afera. Kiš je, naime, što je potpuno apsurdno, optužen za plagijat Štajnera. Ali Kiš je to podnio hrabro i onda je napisao „Čas anatomije". Zatim je došao u Zagreb, užasno osamljen. Pomogao mu je, naravno, Predrag ustupivši mu jedan manji stan svoga oca. Otišli su Krleži, koji je cijeli život bio sklon Jevrejima. Kiš preko Predraga uspostavlja vezu i sa Slavkom Goldsteinom, koji objavljuje „Grobnicu", a onda se javljaju i drugi izdavači. Napad na Kiša je bio monstruozan. Javila se bolest, pa smrt.

O svemu tome mi je Predrag pripovjedao s najvećim emocijama, kao da govori o rođenoj braći. Ni Štajnera ni Kiša, hoću kazati, onako dogotovljenima, ne bismo imali bez Matvejevića. On ih je podržavao, moralno i financijski. Temeljno ispravan, principijelan, hrabar i ostvaren, u intelektualnom i profesionalnom smislu nekoliko kopalja iznad svih nas, Predrag Matvejević pokazuje kako egzilant u kontekstu globalne industrije poništenja ja, ne izgubivši vlastiti dignitet, posebnost i sebstvo, može, unatoč gubitku kontinuiteta, nastaviti služiti ideji humanizma. Jer, braćo i sestre, što je još važnije od toga, humanosti?