KOLUMNA, DRAGO PILSEL: Kad zaćute crkve, progovore puške

Krajnje je vrijeme da se i kršćanske crkve na području exYU pokažu kao zajednice priznanja krivnje - i to ne samo tako što će priznati vlastitu krivnju nego dopuštajući da sva krivnja svijeta padne na njih - jer bez toga će one i dalje, ispražnjene od kršćanske biti, umjesto da budu predvodnice društveno-političke obnove, biti njezin najveći kočničar

Šutnja crkava i vjerskih zajednica u povodu novije eskalacije ratne retorike nije dobra, ona razočarava, ali ne iznenađuje. Vidjet ćemo što će kazati članovi Međukonfesionalne komisije u Srbiji koja bi se trebala sastati polovinom oktobra. Međureligijsko vijeće BiH nije dalo priopćenje. Nije se očitovala ni Koordinacija vjerskih zajednica i crkava u Republici Hrvatskoj, odnosno Vijeće za pravdu i mir Hrvatske biskupske konferencije.

Za razliku od većine vjerskih predstavnika na prostoru ex-YU, papa Franjo, ali i ekumenski, odnosno carigradski patrijarh Bartolomej ne prestaju zagovarati mir. Na kraju redovne opće audijencije u Vatikanu papa Franjo je u srijedu, 28. septembra, uputio novi apel za Siriju: "Ponovno sam u mislima s ljubljenom i izmučenom Sirijom. Do mene i dalje pristižu dramatične vijesti o sudbini stanovnika Alepa, s kojima se, molitvom i duhovnom blizinom, osjećam ujedinjenim u trpljenju."

Kažem da ćutanje vjerskih lidera "ne iznenađuje" jer ono ima svoju povijest. Bili smo nijemi svjedoci zlodjela, prani smo mnogim vodama, naučili smo umijeće pretvaranja i mnogoznačnog govora, preko iskustva postali smo nepovjerljivi prema ljudima i često smo im morali ostati dužni istinu i slobodnu riječ, u neizdrživim sukobima postali smo mekušci ili možda čak i cinici. Jesmo li, dakle, kao teolozi i novinari mirotvorci ili mironošci, još potrebni? Nakon nacionalističkog ludila 90-ih godina prošlog stoljeća ovaj bi radikalni upit morao stajati u središtu egzistencije svakog vjernika, osobito kršćanina s područja bivše Jugoslavije, i to kao cijena čak i puke primisli o tome da se o sebi usudi razmišljati kao o kršćaninu.

Doista, ako su među nama bili mogući zločini poput onoga u Srebrenici, i k tomu još, ako se i dalje pronalaze načini da se negiraju ti i njima slični zločini ili da se pronalaze mehanizmi njihova relativiziranja, nadasve upiranjem prsta na tuđe zlo, čemu onda još kršćanstvo, čemu kršćani na našim prostorima? Tko je, nakon svega, uopće toliko samodopadan, đavolski ohol, da se uopće usudi nazvati kršćaninom?
U razgovoru za naš list (broj 20 od 9. septembra 2016) mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije Perić i, usuđujem se reći, moj dragi prijatelj, kaže da je ćutanje "pogubno", odnosno da "od čoveka ne ovisi vreme i mesto na kome će se roditi, ali zavisi da li će postupati kao čovjek ili nečovjek". Doduše, može se govoriti iako se šuti.

Istinsko priznanje krivnje zbiva se bez osvrtanja na sukrivce. Ono je strogo ekskluzivno time što svu krivnju preuzima na sebe

Ovo je ljeto papa Franjo bio u Poljskoj, na susretu mladih, i pohodio je spomen-područje nekadašnjeg nacističkog logora smrti Auschwitz-Birkenau, možda najstrašnije mjesto na planeti. Bio je i u ćeliji svetog fra Maksimilijana Kolbea, koji je dao život u zamjeni za život jednoga Poljaka, oca petero djece. U toj ćeliji je Papa bio jedno petnaestak minuta u tišini. Iako je šutio, Papa je silno progovorio: Da, Franjo je šutio u Auschwitzu. Ustvari, kako su javile agencije, on je plakao. Progovorile su njegove suze.

Papa i Bartolomej su se nedavno, 20. septembra, družili na molitvenom skupu u Asizu, rodnom gradu svetoga Franje, u spomen na 30-godišnjicu otkako je pokojni papa Ivan Pavao II okupio sve, ali zaista sve predstavnike religija na molitvi za mir.

Papa govori i kada kaže kako je vrijeme da kršćani "nedvosmisleno priznamo vlastitu krivnju" i kako se nakon Auschwitza (kao stvarnog mjesta i kao metafore za sve druge koncentracijske logore Adolfa Hitlera i njegovih prijatelja, o kojima je Crkva šutjela i šuti) "više nema što ni uljepšavati ni individualizirati". Crkvena krivnja je, dakle, po njemu kolektivna i tiče se antižidovskih crkvenih praksi od srednjeg vijeka do danas. Dio tih praksi su i negiranje te šutnja o biti stvari. U toj šutnji participiraju crkve i vjerske zajednice danas. Participira i Katolička crkva u Hrvatskoj kada ne želi osuditi ustaški režim, i to tamo gdje se to mora učiniti, na mjestu logora smrti Jasenovac.

Ali nemojmo baciti krivnju samo na hrvatske katolike. Čak niti razlika u stupnju krivnje i stupnju spremnosti da se krivnja za nacionalističko ludilo 90-ih godina prošlog stoljeća prizna u dvije najveće kršćanske crkve na području bivše Jugoslavije, Srpske pravoslavne i Katoličke - ta se krivnja zapravo korijeni u višestoljetnom kompromisu između nacionalističkog i kršćanskog u njima, i to u korist nacionalističkog s gušenjem etičkog karaktera kršćanske objave - nipošto ne otupljuje oštricu nepobitne tvrdnje da jedino "u spoznaji krivnje započinje proces čovjekova suoblikovanja s Kristom".

Drugačije kazano, priznanje krivnje preduvjet je opravdanja i obnove, ljudske koliko i kršćanske. Jer, koliko god ljudski gledano, priznavanje "neke" krivnje s upiranjem prsta na tuđu krivnju moglo predstavljati napredak spram apsolutnog negiranja krivnje. Istinsko priznanje krivnje zbiva se bez osvrtanja na sukrivce. Ono je strogo ekskluzivno time što svu krivnju preuzima na sebe.

Kod nas niti 15-ak godina nakon posljednjeg rata (ili ratova) 90-ih godina prošlog stoljeća niti u jednoj kršćanskoj crkvi (kao niti u drugim vjerskim zajednicama) nema naznaka suočavanja i priznanja konkretnih povijesnih krivnji. Krajnje je vrijeme da se i kršćanske crkve na području bivše Jugoslavije pokažu kao zajednice priznanja krivnje - i to ne samo tako što će priznati vlastitu krivnju nego dopuštajući da sva krivnja svijeta padne na njih - jer bez toga će one i dalje, ispražnjene od kršćanske biti, umjesto da budu predvodnice društveno-političke obnove, biti njezin najveći kočničar.

U knjizi dojmova, na svome maternjem, španjolskom jeziku papa Franjo je u Auschwitzu napisao: "Gospodine, budi milostiv prema svom narodu! Gospodine, oprosti toliku okrutnost!" U Krakovu je zatim zavapio: "Koliko boli, koliko okrutnosti! Je li moguće da mi ljudi, stvoreni na sliku Božju, možemo učiniti takve stvari?" Da, možemo. Franjo nakon Auschwitza govori o nama ljudima i o našoj ljudskoj odgovornosti za svu tu okrutnost. Takav njegov govor ne stoji na putu da naši vjerski lideri i mi sami progutamo suze i progovorimo o "vlastitoj krivnji" i o "krivnji" Crkve i crkava. Dapače, to je poziv da upravo tako i postupimo.