11.11.2018. 18:17
Z o r a n Ć i r i ć

MAGIČNI ĆIRA, KOLUMNA - JEVANĐELJE ZA PEVANJE BEZ PLAKANJA

Ekspres.net
Izvor: Ekspres.net

Naslov sve kaže: Patrijarh zapadnjačke popularne muzike, Pol Makartni, objavio je novi album, „Egypt Station", a publika širom sveta je nešto glasnije nastavila s večnim i nikad prekinutim ritualom - sa svih strana ovih dana odjekuju nove serije molitvi, baziranih na mitologiji „Bitlsa", najmoćnijoj muzičkoj Bibliji ovog i onog sveta.
Postoji u umetnosti mnogo nemogućih misija i tek pokoji ostvareni misionar, ali je Pol Makartni uspeo da izvrši najmanje moguću od svih nemogućih misija - preživeo je „Bitlse" na bitlsovski način. Bog ima Đavola za održavanje forme i ravnoteže, a Sveti Pol je odavno izgubio Džona Lenona. Pa ipak je nastavio da stvara muziku za bezbožnike i vernike, za misleća srca i osećajne mozgove, slaveći univerzum ljudske dobrote, za koji nikada ne bismo ni čuli niti znali da tako nešto može da postoji da nije muzike Pola Makartnija.

One neizlečive skeptike i zadrte cinike, koji se pitaju šta najslavnija i najveća živa muzička zvezda ima novo da ponudi u svojoj 76. godini života i posle 24 albuma objavljena od raspada „Bitlsa" gunđajući o beskrajnim reciklažama već mnogo puta sažvakanih motiva i trikova, moram da podsetim da se slično kevtalo i na mnoga ostvarenja samih „Bitlsa", koji nisu krili svoju ljubav i trajnu inspiraciju koju su im podarili njihovi idoli: Litl Ričard, Čak Beri, Elvis Prisli, Karl Perkins i ostali pioniri rokenrola iz sredine pedesetih. Tako da je zgodan trenutak da se pozovem na Plotina - uostalom, zar „Bitlsi" nisu „antička vrednost"? - koji kaže kako su platonske ideje u ograničenom broju, a ni kombinacije nisu beskonačne, te da se posle izvesnog vremena počnu da ponavljaju do u beskonačnost. A to je, mnogo vekova kasnije, tvrdio i Makartnijev zemljak, filozof Dejvid Hjum: broj elemenata koji sačinjavaju univerzum je ograničen i kombinacije se moraju obavezno ponavljati.

Ali nije nam potrebna filozofija da bismo uvideli svu autentičnu, duboku emocionalnost, smislenost, istrajnost i umetničko poštenje koje i dalje krase Makartnijev rad. Svet je tako velik i bogat, a život tako raznovrstan da nikada neće nedostajati povoda za pesmu. Stvarnosti ne nedostaje umetničke zanimljivosti i odveć ljudska čudesa, a umetnik se pokazuje na delu time što je u dovoljnoj meri čovek od duha, sposoban da u običnom predmetu iznađe neko neobično naličje. Stvarnost stalno pruža pobude, sve one tačke koje valja izraziti, pravo jezgro; ali je posao umetnikov da iz toga stvori lepu oživljenu celinu. Sadašnjost postavlja svoja prava; sve one misli i osećanja što se svakodnevno nameću biću umetnikovom - sve to hoće i mora da bude izrečeno. A ko je taj golemi zadatak bolje izvršio od Svetog Pola? Svakako lično dejstvo tako izvanrednog čoveka i majstora kao što je Makartni prosto se ne može ni proceniti. On je pravilno shvatio drevni princip: obrađuj samo male stvari. Tako je uspeo da izrazi mnogostrukost misterije ljudskog bivstvovanja te da stanovnicima Doline suza ponudi uzvišenu utehu i prostodušno saosećanje, vodeći ih ka spasonosnim izlazima iz ćorsokaka koji se predstavljaju kao sudbina. Nema sumnje da se Makartni u životu mnogo čega nagledao i da je vazda kroz život prolazio otvorenih očiju: sve je to ugrađeno u njegove pesme onako kako je koje magnovenje to zahtevalo.

Beše to večito valjanje kamena - morao se uvek iznova dizati. Suviše je mnogo bilo svakojakih zahteva i polaganja prava na Makartnijevo delanje, i spolja i iznutra. Ali on je izdržao i sačuvao vedrinu i zračenje svetlije od svake poznate svetlosti. U slučaju Pola Makartnija ipak se nije obistinila izreka onoga mudraca koji je kazao: ako smo jedared nešto učinili svetu za ljubav, on će se već postarati da to ne učinimo i drugi put. Zato ga i na najnovijem albumu zatičemo u čudesno blagom raspoloženju, kao nekoga koji je sav ispunjen nebeskim mirom ili se seća slatke sreće u kojoj je živeo i koja mu opet, u svoj svojoj punoći, lebdi pred dušom. Sve je kao uglavljeno jedno u drugo. Prosto se oseća kako mu sve polazi za rukom i zbilja se može reći da kod njega nadahnuće zamenjuje refleksiju. Do svojih pesama i dalje dolazi kao žene do lepe dece: on i ne misli na to, i ne zna kako. Eto šta znači biti rođeni talenat, koji u shvatanju spoljnog sveta i u jasnom prozrenju prohujalih prilika preteže kao čista individualnost.

„Egypt Station" spada u one kaleidoskopske, eklektične albume, šarenolike u svakom smislu, a kakve Makartni obično pravi kada se uželi saradnje s različitim gostima, od producenata do muzičara, od onih koji su friška imena do ortaka iz starih vremena. Ta nekoherentnost nalik neobaveznom, zabavnom košmaru, često je dovodila do grdnih nesporazuma kod tzv. kritike - samozvani stručnjaci nisu mogli da podnesu njegovu veštinu da bezbrižno klizi na ivici banalnog, veselo se šeta kroz sve moguće žanrove ili se poigrava sa „Bitls" nostalgijom previše čudno pomešanih osećanja,  pevajući ono što su pogrdno nazivali „budalastim pesmičicama" ili „sentimentalnim kičerajem" ili „sladunjavim ljubavnim pesmama prepunim fraza i klišea".

Međutim, vreme je pokazalo da su upravo najpljuvaniji Makartnijevi albumi preživeli i najstrože estetske sudove: pomalo je komično čitati danas kako je njegov drugi solo album „Ram" (1971) - u svoje vreme predmet jednoglasne poruge ekspertskih mrsomuda - zapravo neotkriveni biser, „prva indi-pop ploča", remek-delo low-fi poetike. Sličan preobraćenički tretman, sa postfestum naklonom do poda, doživeli su albumi „McCartney" i „McCartney II", kojima je naknadno priznata umetnička hrabrost i veština da se napišu pesme koje zvuče istovremeno sirovo i prefinjeno. Takođe, albumi koje je svestrani Pol radio sa svojom grupom „Wings" tokom sedamdesetih, „Red Rose Speedway" i „London Town", doživeli su glasnu rehabilitaciju, svrstavši se tek malo ispod njegovog najboljeg ostvarenja iz rane faze, „Band On The Run" (1973).

Međutim, nakon što je razmaženu muzičku elitu pokorio apsolutno briljantnim albumom „Flaming Pie" (1997), a zatim dotukao sa „Chaos And Creation In The Backyard" (2005) i „Memory Almost Full" (2007), oficijelna kritika je postala daleko opreznija i obzirnija, pa je „Egypt Station" naišao na topao prijem, pun poštovanja prema Makartnijevoj neupitnoj i nesvodljivoj veličini, te razumevanja za one iščašene momente tipične za Svetog Pola. Kao da žele da kažu da rokenrol još uvek postoji samo da bi ga Pol Makartni pevao i svirao, što uopšte nije daleko od istine (nabrajanje svih njegovih podviga i dostignuća zauzelo bi barem četvrtinu bilo koje enciklopedije rokenrola).
Verovatno „Egypt Station" nije jedan od vrhova u Makartnijevog karijeri, ali zato zadivljuje svojom vitalnošću i u potpunosti je dostojan opusa najvećeg kompozitora novijeg (kao i starijeg) doba. U prevodu na jezik nevinog slušaoca, i u perfektnim himničnim baladama, i u prvoklasnim pesmama sa popaljivim gruvom, i u simfonijskom popu, i u klasičnom ogoljenom rokenrolu, makartnijevski standardi su ispunjeni, što samo po sebi ovaj album čini još jednim nečuvenim poduhvatom kakav nam samo Makartni može priuštiti.

Naročito intrigantno zvuči miksovanje veselih i mračnih momenata, izvedeno s nekim nedokučivim dostojanstvom kakvo može da poseduje samo umetnik koji odavno nema kome da se dokazuje, ali i dalje želi da podeli s nama svaku emociju koju možemo da zamislimo. Bez velikih očekivanja, bez velikih reči, prirodno operisan od bilo kakve pretencioznosti, Makartni peva o ljubavi i smrti, o magiji i gubitku, o prolaznosti svega što donosi budućnost, o pobedama koje su najpamtljiviji porazi, o mladalačkim sećanjima na starost, o detinjastim izlivima radosti i tuge, o bekstvu i odustajanju od bekstva, o nedostatku hrabrosti i kukavičluka...

Dok se dođe do završne trodelne svite, koja je ravna najboljim trenucima na „Abbey Road" (oproštajnom albumu „Bitlsa"), postaje nam prilično jasna namera autora da „Egypt Station" bude konceptualni album, katalog svih njegovih opsesija koji neće zvučati kao odjavna špica. Ali nema brige, bez obzira na Apokalipsu koju živimo odbrojavajući do konačne egzekucije. Jer posle svega što je stvorio i učinio, nema šanse da Sveti Pol ikada otpeva svoju „labudovu pesmu".

Komentari
Dodaj komentar
Close
Vremenska prognoza
broken clouds
6°C
17.04.2024.
Beograd
Wind
PM2.5
5µg/m3
PM10
6µg/m3
UV
UV indeks
1
AQI indeks
1

Oni su ponos Srbije

Vidi sve

Najnovije

Vidi sve

Iz drugačijeg ugla

Vidi sve