Gledali smo
Zašto "Mountainhead“ NIJE novi "Succession“
Postoje serije koje su redefinisale televiziju i zauvek promenile način na koji posmatramo male ekrane.
Projekti poput "Sopranovih“, "Žice“, "Mad Men“-a, "Succession“-a danas smatramo kultnim delima, neizostavnim delom televizijske lektire. Ove serije nisu samo promenile medij, već su postale sinonimi za svoje tvorce, donoseći im ogromnu slavu, ali i teret očekivanja. Uspeh je postavio lestvicu toliko visoko da svaki sledeći korak nosi rizik – kako prevazići ono što su već stvorili?
Mnogi autori, suočeni s ovom vrstom pritiska nisu uspeli da nadmaše svoja remek-dela. Nakon "Mad Men“-a, Metju Vajner je pokušao da se okuša u filmu sa "Are You Here“, ali rezultat nije bio ni približno uspešan. Dejvid Čejs, čiji su "Sopranovi“ postavili temelje modernih televizijskih drama, nije uspeo da izazove isti odjek sa svojim filmom "Not Fade Away“. Sada se u istoj situaciji nalazi Džesi Armstrong. Njegov prvi filmski projekat nakon završetka "Succession“-a, "Mountainhead“, došao je sa sličnim teretom očekivanja.
Podarivši nam jednu od najboljih serija svih vremena – "Succession“ – Džesi Armstrong zadobio je poverenje publike koje retko ko stiče. Upravo to poverenje nas je navelo da pružimo šansu njegovom novom filmu "Mountainhead“, iako su ga već dočekale mlake kritike i ispotprosečne ocene.
Već u uvodnim kadrovima sačekala nas je dobro poznata atmosfera iz "Succession“-a. Grupa "bezobrazno“ bogatih ljudi, egomanijaka, skupa vozila, privatni avioni, sterilna estetika… Odmah upoznajemo četvoricu milijardera, glavne protagoniste novog Armstrongovog filma.
Oni su stari prijatelji, tehnološki magnati, koji se redovno okupljaju vikendom kada igraju poker.
Film je, većinski, predstava smeštena na jednoj lokaciji – luksuznoj planinskoj kući koju poseduje Souper (Džejson Švarcman), meta svih šala u grupi prijatelja jer njegovo "mizerno“ bogatstvo još nije prešlo milijardu dolara. Pored njega tu je najstariji član ove grupe, Rendal (Stiv Karel), AI stručnjak Džef (Rami Jusef) i najbogatiji čovek na svetu – Ven (Kori Majkl Smit), osnivač društvene mreže "Traam“.
Pozadina cele priče jeste upravo ova društvena mreža, odnosno njena AI tehnologija za pravljenje deepfake sadržaja, koji destabilizuje svet u realnom vremenu. Poplava sadržaja generisanog veštačkom inteligencijom destabilizuje vlade širom sveta, izaziva bankrot Italije, Argentine, ubistvo gradonačelnika Pariza...
Priča u početku filma ima smisla, pozicionira se kao gruba satira na trenutna dešavanja u svetu. Na momente poseduje humor i sarkazam zbog kojih smo voleli "Succession“, ali ništa više od toga.
Možda nije fer, ali nemoguće je ne porediti "Succession“ i "Mountainhead“ jer je film jasan pokazatelj Armstrongove namere da svojoj vernoj publici ponudi kakav-takav nastavak kultne serije, kada već nije želeo da snimi petu sezonu.
Način na koji se Džesi Armstrong rugao bogatima u svojoj kultnoj seriji bio je brilijantan pre svega zbog "bezbedne“ distance u odnosu na ljude po kojima su njegovi likovi iz serije rađeni. Toga u njegovom novom filmu nema. Ven, kao pandan Ilonu Masku, toliko podseća na njega da ironija gubi snagu.
Ideja da se stvarnost predstavi kroz satiru i pritom pokrene pitanje ko su ljudi koji oblikuju naše sudbine deluje kao ambiciozan cilj. Međutim, problem nastaje kada realnost postane toliko ekstremna da satira ne ostavlja prostor za preterivanje – što je upravo slučaj s "Mountainhead“-om. Pitanje koje film pokreće jeste: da li Armstrongova satira može da funkcioniše u svetu gde se stvarni događaji čine apsurdnijim od fikcije? Na momente, "Mountainhead“ deluje banalno, gotovo neozbiljno, ali možda je upravo to i poenta – da zastanemo, osvrnemo se i shvatimo da živimo u svetu gde ironija deluje suvišna jer se stvarnost sama ismeva.
Takođe, za razliku od "Succession“-a, gde su likovi uprkos svojoj iritantnosti i monstruoznosti pokazivali ljudsku ranjivost, "Mountainhead“ ih prikazuje kao ljude bez Ahilove pete.
Film u jednom trenutku postaje previše naporan za gledanje, dijalozi su preplavljeni terminima tehnoloških stručnjaka, zbog čega je teško pratiti o čemu uopšte pričaju. Radnja je nabacana, bez jasne slike šta je autor hteo da kaže.
Razlog zbog kog film deluje nedovršeno verovatno leži u činjenici da je projekat predložen, snimljen, montiran i objavljen za svega nekoliko meseci. Kao da je Armstrongu bilo važno samo da ispoštuje rok za "Emi“ nagrade, nego da odvoji vreme da napravi dobar film.
Armstrong je za "Blumberg“ rekao da nije želeo da provodi previše vremena razmišljajući o režiserskoj veštini. Za njega je bilo važnije da njegov film stigne na vreme, da odgovori svom trenutku.
Pitanje s početka teksta – da li je moguće nadmašiti sopstvena remek-dela i da li baš ta remek-dela ponekad sputavaju autore – ovde se pokazuje neprimenjivim. "Mountainhead“ ne može ni u jednom segmentu da parira "Succession“-u, ali stiče se utisak da Džesi Armstrong to možda nije ni želeo.