Preporuka za čitanje
DNEVNIK TRAUME: Čemu su izložene žrtve nasilja u detinjstvu
Než Sino, rođena 1977, francuska je književnica i prevoditeljka. Studirala je književnost u Francuskoj i u SAD, a doktorirala u Meksiku, gde je više godina živela i radila kao prevoditeljka i profesorka književnosti.
Književnu karijeru započela je 2007. godine, a svetsku slavu stekla 2023. godine knjigom "Tužni tigar“. Ovo delo, u kome radikalno iskreno progovara o incestu, društvenoj ravnodušnosti koja okružuje nasilje i načinu na koji se žrtve nose s traumom, osvojilo je brojne nagrade, uključujući i "Feminu“, Gonkurovu nagradu srednjoškolaca, književno priznanje časopisa "Mond“, nagradu "Strega Europeo“ i Gonkurov izbor studenata Srbije.
Roman "Tužni tigar“ zasnovan je na istinitoj priči Než Sino, koja je u najranijem detinjstvu bila žrtva incesta i nasilničkog ponašanja svog očuha. U njemu se autobiografska, dokumentaristička, memoarska proza, autofikcija, prepliću sa esejistikom, komparativnom književnošću na temu pedofilije, predatorstva, silovanja dece i torture nad njima, koja ima više veze sa moći nego sa seksom, kao i sa autentičnim novinskim člancima i sudskim zapisnicima sa suđenja njenom silovatelju.
Než Sino imala je sedam godina kada je očuh počeo seksualno da je zlostavlja. Zlostavljanje se završilo u četrnaestoj godini. A bilo je intenzivno. Sa dvadeset godina odlučila je da razbije zid ćutanja i pokrenula sudski proces koji je njenog očuha poslao u zatvor.
Motiv za prijavu monstruoznog višegodišnjeg silovanja videla je u zaštiti svoje dve sestre i brata, od čega su najmlađi brat i sestra – deca njenog očuha.
Pojavu seksualnog zlostavljanja dece Sino razmatra sa stanovišta žrtve, ali i predatora. Kaže da silovatelj biva kažnjen ako prizna delo, što je njen očuh uradio, ali iz narcističkog motiva, kako bi javno objasnio da je on silovao sedmogodišnju devojčicu iz ljubavi, zato što mu se opirala i bila prkosna. Kakve je strašne reči izrekao, ni primetio nije, da on koji je bio obavezan da je usreći i zaštiti, duboko ju je ranio i unesrećio svojom pohotom. Lomeći je kao suvo granje. Svojim monstruoznim penetracijama i felacijima, perverzijama dostojnim Markiza de Sada.
Nije zanemarljivo, mada Sino ne želi da tome oda priznanje, to što je veoma mlada dobila dijagnozu karcinoma jajnika, i operisana od ogromnog tumora koji se po njenoj intimi raširio kao požar. Mislim da je čak našla analogiju sa autorkom koja je takođe bila žrtva incesta i žrtva iste dijagnoze, što može da bude slučajnost, ali i ne mora.
Čemu su izložene žrtve silovanja u detinjstvu? Suicidalnim mislima, bolestima zavisnosti, mentalnim bolestima, fizičkim bolestima, pre svega karcinomima.
A šta se dešava sa silovateljima, koji su priznali zločin i osuđeni? Njen očuh konkretno bio je nakon sudskog postupka osuđen na devet godina robije. Ali, odslužio je tih devet godina, ranije je pušten zbog dobrog vladanja. I on je pred licem zakona, zajednice, porodice odužio svoje. Nakon zatvora, vratio se u svoje selo, gde je monstruozno delo počinio. Neki meštani su mu se javljali, vodeći se logikom da njima nije učinio ništa nažao. A žrtvu niko nije pozdravljao, kada bi se pojavila, posećujući svoju sestru. Oko nje je vladao alarmantni muk.
Da li je zatvor primerena kazna? Da li je odsluženje kazne oduženje duga, spiranje krivice? Osuđenik izlazi iz zatvora, moralno očišćen, aboliran, dok se žrtva decenijama nakon doživljene torture savija poput crva, grca u nemoćima, sablastima i bolestima, zauvek obeležena pečatom zveri.