Intimne prepiske
Vapaj za pomoć Merilin Monro i druga PRIVATNA PISMA poznatih
Privatni životi slavnih ličnosti su oduvek bili intrigantni. Kada se nekome divimo, želimo da saznamo što više o toj osobi.
Privatne prepiske su posebna "poslastica" jer često otkrivaju najintimnije misli i osećanja autora.
Izdvojili smo tri interesantna pisma poznatih - jedne holivudske ikone, jednog mafijaša i jednog čuvenog reditelja. Pročitajte...
Početkom 1961. godine, Merilin Monro se borila sa depresijom, nesanicom i zavisnošću od barbiturata. Takođe se oporavljala od operacija. To ju je dovelo u emocionalno krhko stanje, pa joj je prijateljica i psihijatar dr Marijan Kris predložila da se prijavi u psihijatrijsku kliniku Pejn Vitni u Njujorku.
Merilin se složila, verujući da će to biti mesto za odmor i oporavak, ali je bila užasnuta kada se našla u mnogo ekstremnijoj ustanovi nego što je zamišljala. Tražeći pomoć, Merilin je pisala svom profesoru glume Liju Strazbergu i njegovoj supruzi Pauli.
"Dragi Li i Paula, dr Kris me je smestila u njujoršku bolnicu – psihijatrijsko odeljenje pod nadzorom dva doktora idiota – koji ne bi trebalo da budu moji lekari. Niste čuli ništa o meni jer sam zatvorena sa svim ovim jadnim ludim ljudima. Sigurno ću poludeti ako ostanem u ovoj noćnoj mori – molim te, pomozi mi, Li – ovo je poslednje mesto gde bi trebalo da budem. Možda da pozovete dr Kris i uverite je u moju osetljivost i kažete da moram da se vratim na časove.
Li, pokušavam da se setim šta si jednom rekao na času – 'da umetnost ide daleko iznad nauke'. I naučna sećanja ovde bih volela da zaboravim — poput žena koje vrište itd. Molim vas, pomozite mi — ako vas dr Kris uveri da sam dobro — možete je uveriti da nisam! Ne pripadam ovde! Volim vas oboje, Merilin
P.S. Oprostite na pravopisu — i ovde nema na čemu da se piše. Ja sam na opasnom spratu — kao ćelija. Možete li da zamislite cementne blokove? Smestili su me ovde tako što su me slagali da su pozvali mog doktora i Džoa i zaključali su vrata kupatila pa sam razbila staklo i van toga nisam učinila ništa što je nesaradljivo."
Srećom, Merilin je ubrzo uspela da pošalje poruku svom bivšem mužu, članu bejzbol kuće slavnih Džou Dimađu, koji je odmah otišao u Njujork, suočio se sa upravom bolnice i zahtevao njeno puštanje. Uz njegovu intervenciju, Merilin je prebačena u centar za negu u manje restriktivnom okruženju. Kasnije je rekla da joj je Dimađo "spasio život".
Ozloglašeni gangster i kriminalni bos Al Kapone napisao je ovo pismo svom sinu dok je bio zatvoren u federalnom zatvoru Alkatraz 1930-ih.
"Sine, evo tvog dragog tate, sa pismom za tebe, i moli se Bogu da te zatekne u savršenom zdravlju... Juniore, samo nastavi tako i ne dozvoli da te ništa obeshrabri. Kada te hvata tuga, Soni, pusti jednu od ploča sa pesmama koje sam ti napisao za mamu, za tebe, koje ću sigurno puštati u gradu, i još oko 500 na mojoj mandoli. Takođe moram da transponiram svoju muziku, iz Piano Copy-ja, jer ljudi iz muzičke kuće ne štampaju 'Muzika za Mandolu', pa transponiram jedan ključ u drugi.
Soni, imam pesmu kao što je 'Duga na reci', koju je otpevao Bobi Brin. Pod transponovanjem mislim da je pesma 'Duga na reci' bila u ključu od 3♭, moram da je transponiram na 1♭, i sine moj, kada dođem kući, sviraću ne samo tu pesmu, već još oko 500, i sve su uglavnom tematske pesme iz najboljih predstava. Drugim rečima, juniore, nema napisane pesme koju ne mogu da sviram. Znaš da moja mandola ima osam žica i naštimovana je tačno kao tenor bendžo A-D-C-G... Prvo sam naučio tenor gitaru, pa tenor bendžo, a sada i mandolu, ali samo za solo sviranje.
Pa, sada, Soni... Baš mi je drago da čujem za tebe i tvoje prijatelje... Srce moje, nadam se da će nam sledeće godine sve ići po planu, onda ću biti tamo u tvom naručju, i možda će to biti srećan osećaj za Megi i tebe. Sine, ne brini za svog dragog tatu, a kada ti ponovo bude dozvoljen odmor, želim da ti i tvoja draga majka dođete ovde zajedno. Sada, sine, molim te, ne brini za mene, jer kada me ponovo vidiš, sigurno ćeš se iznenaditi, zapravo, juniore, imam 7 i po funti ispod 200 — Ha ha — i u dobroj sam formi; moja rutina ovde je Jutarnje dvorište, mislim na Dvorište zabave — Bejzbol, tereni za potkovice i tereni za rukomet, dame i domine. Popodne u dvorište ako je sunčano, inače puštam svoju muziku, do 15 časova, a od 15 časova pišem pesme.
Reci majci da ti naruči mesečni časopis koji ovde dobijam, a zove se 'Fortuna'. Što se mene tiče, mislim da je to najrazumniji časopis koji se piše. Sine, ne mogu mnogo da napišem, ali ne brini, uvek i u bilo koje vreme, postoji li nešto što ti treba ili želiš, molim te, ne zaboravi, sine, da šta god da tražiš, biće urađeno bez obzira na sve... Znam da Megi često dolazi u tvoj studentski apartman... Bog te blagoslovio, dragi sine moj, biću sa tobom za manje od godinu dana.
S ljubavlju i poljupcima, tvoj dragi tata Alfons Kapone #85.“
Dobitnik Oskara, filmski stvaralac Frensis Ford Kopola, pisao je Marlonu Brandu o svojim planovima za film "Apokalipsa danas", u kojem se nadao da će Brando glumiti.
"Dragi Marlone, dobio sam poruku od Filis, u kojoj piše da ti je donela otkucane stranice i da si je pozvao posle da joj kažeš da je pisanje odlično. Nepotrebno je reći da me je to veoma obradovalo. Mislim da je tvoja reakcija bila upravo onaj podsticaj koji mi je bio potreban, jer zaista verujem u ovaj materijal i mislim da može biti nešto izvanredno. Znam da verovatno imaš mnogo sumnji u vezi s tim — i ja ih imam — i o tome želim da ti pišem.
Verujem da radimo na nečemu što je, u najmanju ruku, neobično, a u najboljem slučaju, nova vrsta filmskog iskustva. Ono što želim da uradim jeste da publiku provedem kroz isto emocionalno iskustvo kroz koje prolazi glavni lik. Mislim da je to ključ. Film neće biti o Vijetnamu — biće Vijetnam. Biće onako kako je zaista bilo. Biće to osećaj tog iskustva, zbunjenosti, moralne dvosmislenosti, nadrealizma, straha, ludila, senzualnosti, užasa. Biće to iskustvo rata i načina na koji smo ga stvorili. Problem je, naravno, što se to ne može uraditi na uobičajen način, to jest, jednostavnim pisanjem priče. Ono što moramo da uradimo jeste da stvorimo filmsko iskustvo, a to znači da otvorimo nove puteve u svakom odeljku. To znači korišćenje svake poznate kinematografske tehnike — i izmišljanje novih — kako bismo publici dali osećaj da je zaista tamo. Znam da ovo razumeš jer si jedna od retkih osoba koje su uvek razumele da je film san.
Pišem ti ovu poruku da te obavestim da još uvek radim na ovom projektu i da ću nastaviti da radim. Imam još stranica, možda trideset, i mislim da u njima postoji nešto veoma moćno. Ono što želim da uradim jeste da okupim tebe, Harvija i mene, da pročitamo ovaj materijal, razgovaramo o njemu i pokušamo da pronađemo način da napravimo filmsku priču. Stvar je u tome da se osećaj Vijetnama unese u film — da se uhvati — i već se više značenja pojavilo u scenariju. Uskoro ću ti ga pokazati. Ovaj posao pisanja je velika stvar za mene, ali pokušavam da ga shvatim ozbiljno. Molim te, budi strpljiv sa mojim ograničenjima i ne gubi veru u mene. Zaista mislim da ako ostanemo uz to, uspećemo. Molim te, ne brini ako nešto izgleda nemoguće, zajedno možemo sve postići, čak i snimiti film o Vijetnamu.
S poštovanjem, Frensis."