Svet
27.11.2024. 17:25
Đoko Kesić

Krvna osveta

Protokol osvete i umir krvi

1
Izvor: Shutterstock

Profesor dr Janko Nicović u knjizi “Valtazar Bogišić i Marko Miljanov o krvnoj osveti“ do tančina rasvetljava fenomen krvne osvete u Crnoj Gori, Hercegovini i severnoj Albaniji.

Prvi put su ekskluzivno predstavljeni zapisi o krvnoj osveti Valtazara Bogišića, Srbina iz Dubrovnika, uglednog profesora slovenskog prava, znamenitog intelektualca evropskog ugleda iz 19. veka, i Marka Miljanova, velikog junaka, ali ne manje poznatog pisca, čoveka čvrstih moralnih principa.

Valtazar Bogišić i Marko Miljanov, kao i većina istraživača koji su se bavili krvnom osvetom, što činjenično potkrepljuje i gospodin Nicović, slažu se u oceni da krvna osveta kao “samopravo“ ima korene u nemanju pravne države i adekvatnih zakona. Krvna osveta, “vraćanje krvi“, bila je brana opstanka plemena, bratstva i nahije, ali i pitanja časti i viteštva.

Osveta je imala svoj utemeljeni protokol, odnosno interno običajno pravo je diktiralo postupak kad padne krv. Plemenski glavari posle ubistva sastajali su se i većali ko će da ubije krvnika, ko će biti uhoda i gde će se taj čin izvršiti. U početku je bilo pravilo da osveta bude javna, na pijaci, vašaru ili nekakvoj javnoj svečanosti, koja nije imala verski predznak. Osvetnik nije smeo da puca krvniku u leđa, ubistvo se moralo izvršiti licem u lice. Ubijeni nije smeo da se skrnavi, osvetnik je morao da položi ubijenog na leđa, nikako u blatu, nije smeo da ga opljačka, sa njim je obavezno ostajalo i oružje koje je nosio.

Krvnik je bio bezbedan u svojoj kući, na svom imanju, “u crkvi, manastiru ili bilo kojem sakralnom obredu, jer bi to značilo bogohuljenje. Osveta je bila zabranjena na zajedničkim javnim dobrima, jer bi u tom slučaju osvetnik dugovao dve krvi porodici ubijenog i plemenu čije je dobro uništeno ili zloupotrebljeno. Po principu objektivne odgovornosti pleme je odgovorno za život i integritet svakoga ko strada ili bude povređen na zajedničkim dobrima“. (Đ. Krstić, “Pravni običaji kod Kuča“.)

Isti autor podseća da se osveta nije “gasila“ smrću odabranog osvetnika jer je obaveza prelazila na njihove potomke ili, ako ih nema, na najbližu rodbinu.

Osveta kao samosud i kazna, piše Valtazar Bogišić, na neki način počivala je na vrednosnom kodeksu crnogorskog patrijarhalnog društva. Nije se sprovodila na bolesnim i neuračunljivim ljudima, ženama i deci. Uz to, morala je koliko-toliko biti recipročna, mada nam crnogorsko društvo ne govori da je uvek bilo tako.

Naime, ako osvetnik ne može ubiti “pravog“ krvnika, trudiće se da ubije što boljeg “krvnika“. Lično, veoma je teško dobaviti da se na njemu osveta izvrši, a dosta puta krvnik bude i “rđica“ koja ubije dobrog čoveka. Tada ga, iako može, osvetnik ubiti neće, nego će traži boljega od njegove kuće i bratstva ili ako je inoplemenik po plemenu i stepenu. Sa simpatijama se gledalo na onoga ko se osveti uglednom čoveku i junaku.

“Tipičan primer desio se na Cetinju 25. jula 1890. godine kada je ubijen komandir Cetinjskog bataljona Dvorske straže Boško Nikov Martinović, otac kasnijeg ministra vojnog i predsednika Vlade Kraljevine Crne Gore Mitra Martinovića. Ubio ga je Savo Poček, a razlog je što je Sava u stroju ošamario plemenik Boška Martinovića. Tražeći osvetu za povređenu čast on nije ubio pravog krivca, već najboljeg iz plemena.“ (“Glas Crnogorca“, 1890. broj 28, 1.)

Uzroci koji su dovodili do ubistava zbog kojih je kasnije nastajala krvna osveta bili su različiti. Bogišić navodi: “Otimanje devojaka i žena, nedavanje obećanih devojaka, ubijanje lupeža pri krađi, pri označavanju granica metoha, pri svađi i mnogih drugih prilika dovodilo je do ubistava, a tim je krvna osveta gotova.“

Krvne osvete zbog preljube izazivale su krvoprolića, opštu nesigurnost i pothranjivale plemenski separatizam. One su nekad dovodile ženin rod i dom do “istrebljenja“. To je navelo tvorce Zakona otačastva 1833. godine (koji, iako su ostali na nivou zakonskog projekta, izražavaju prilike svoga doba) da preljubu uvrste red najtežih krivičnih dela i da za nju u članu 15. zaprete smrtnom kaznom. (Pravni zbornik, Podgorica, maj-jun 1838, str. 87.)

Po običajnom pravu, žena koja učini preljubu čini sramotu kako mužu tako i njenom bratstvu. Ne samo muž nego i njegovo bratstvo ovlašćeni su da kažnjavaju ženu koja vanbračno prestupi. Preljubnik i otac ženin u obavezi su, sem toga, da prevarenom mužu za nanetu sramotu daju ovlašćenje u vidu novčane naknade. Žena – preljubnica stavlja se nekad van zakona i progoni se iz zemlje. Međutim, žena nije ovlašćena da kažnjava muža koga zatekne u preljubi. Može ga samo napustiti, ako mu preljubu ne oprosti. Ako je neko zatečen u preljubi sa tuđom ženom, pa od njenog muža bude ubijen, za to niko ne odgovara.

“Senat je odlukom od 17. decembra 1852. godine presudio da Krstinja, žena Zeka Prelova Ivaniševića, zbog preljube sa Jovom Špadijerom, bude prognana preko granice. ’I koji bi je Ivanišević’, kaže se dalje u presudi Senata, ’uhvatio slobodan joj je nos otkinuti za izgled drugima...’“

Takođe, pored preljube, jedan od uzroka za izazivanje krvne osvete bila je otmica žena od muževa, što je remetilo red, dovodilo do međusobnih sukoba i ometalo napore državotvornih snaga na učvršćivanju javne vlasti. Zato su još u zakonima Petra I (od oktobra 1798. sa dopunama 1803. godine) krivična dela protiv braka svrstana u red najtežih krivičnih dela. Za onog ko uzme ženu iza živa muža predviđena je najteža kazna – proterivanje iz zemlje i plenidba imovine. Sveštenik koji venča čoveka sa ženom iza živa muža lišava se čina i progoni preko granice. Volja žene koja tim putem prestupi i izvrši preljubu beznačajna je i ignoriše se. Na njeno telo i život ima pravo ne samo muž nego i njegovi bratstvenici.

Otmica žena bila je prisutna u Crnoj Gori naročito od 16. do kraja 18. veka. U anketi o pravnim običajima, Bogišićev izvestilac tvrdi da je otmica u Crnoj Gori u ranije doba bilo veoma često i da je otmičare pop nekažnjeno venčavao, ne pitajući ženu za njenu volju. Pri tome, otmica se nije vršila unutar istog bratstva, a da li će otmica žena u tuđem bratstvu doći zavisi od snage bratstva kome žena pripada. Ako je njeno bratstvo “jače“ i snažnije od bratstva otmičara, otmica će biti ređa. A ako do nje dođe, izazvaće krvnu osvetu. Zato se u Crnoj Gori (slično je u Hercegovini i Albaniji) bratstvo boji bratstva da zbog otmice ne “bude krvi“. Snažno bratstvo teško će dopustiti da se neka njegova žena “ugrabi“. Otmica pogađa interes i pravo bratstva i plemena nad ženom i neposredni je uzrok za krvava razračunavanja između bratstvenika i otmičara.

Profesor Janko Nicović dalje navodi da krvnu osvetu prate i druge štetne posledice: paljenje kuća, paljenje stogova sena, pljačka letine, seča voćnjaka i slično. Ali nikad nije zabeležen slučaj trovanja bunarske vode ili izvorišta reka.

Posledice krvne osvete bile su velike. Tako, primera radi, Marko Miljanov u svojim Sabranim delima beleži: “Zbog krvne osvete nije bilo ni pazara, niti se zemlja obrađivala, palili su ognjem sve što se moglo ufatiti, žita, sijena, kuće vrh familija oboljevali i zažižili, mostove na vodi lomili, vinograde, smokve i svako voće lomili i sjekli, sjeme u baštinu zaludo se sijalo – sve ga oštete, kad drugo nema lomili cigle na kući kamenjem, tek nek prokaplje vrh čeljadi.“

Slično u Poslanici Katunjanima od 18. decembra 1882. godine piše i vladika Petar I i kaže da bi “za njih bilo bolje (misli na Donjake, prim J. N.) da ste im deset ili dvadeset glava posjekli, nego što su poharani i opaljeni ostali, jer da nijesu kuće i ostalo izgubili, mogla bi se opet ostala čeljad nekako okopirakati i održat živo...“ Ovde se jasno navodi da je veća šteta uništiti imovinu jednog plemena nego da su ubijani pripadnici zajednice. Kod Crnogoraca (slično je i kod Albanaca) kuća je predstavljala simbol života generacija, kontinuitet roda i krvne veze i ona odražava kult predaka. Zbog toga, zapaliti nekom kuću znači uništiti njegovu moralnu i fizičku ličnost i izopštiti ga iz sredine u kojoj živi i gde su živeli njegovi preci.

Osim paljenja kuće kod krvne osvete, krvniku se pleni stoka, uništava se sve što se u kući nađe, pustoše se njive, vinogradi, oduzima se voda za navodnjavanje, uništavaju se katuni. Međuplemenska borba za održavanje i “otimanje“ katuna bila je takođe, jedan od uzroka krvne osvete. Zbog pljački i osveta i nesrećnih prilika među plemenima onemogućavali su korišćenje komunskih ispaša i katuna u brdima, graničnom pojasu između Brda i severne Albanije. Moračani i Vasojevići, Rovčani i Piperi međusobno su se svetili zbog tih katuna i ispaša.

Jedna od posledica krvne osvete bila je i migracija stanovništva u Crnoj Gori i severnoj Albaniji. Seobama su zahvaćena čitava međusobno zakrvljena plemena i bratstva. Tako je u blizini Skadra od doseljavanja iz Crne Gore begunaca od krvi nastalo veliko naselje – Vraka. I neka sela na Skadarskom jezeru (Vranjina) čine doseljenici iz Crne Gore koji su se tu sklonili od krvi. Begunci od krvi osnivali su čitava naselja oko Đakovice. Na području Brda uz tursku granicu nalazi se veliki broj bratstava, koja su tu nastanjena bežeći od krvi izbeglih iz Crne Gore, beleži I. Jelić u knjizi “Krvna osveta i umir u Crnoj Gori i severnoj Albaniji“.

Posledice krvne osvete bile su višestruke. Pre svega, ona je pojačavala lokalnu isključivost između pojedinih bratstava i plemena, ali i izazivala velike ljudske i materijalne žrtve. Sukobi Crnogoraca i stanovnika susednih zemalja dovodili su do zatvaranja pazara (turskih i austrijskih), što je izazvalo glad u Crnoj Gori. Pored toga, krvna osveta je otežavala trgovinu između plemena i nahija i uništavala ionako siromašne proizvodne mogućnosti. To je zapazio i Petar I pa u svojoj poslanici od 14. januara 1808. godine savetuje Njegušima da se umire sa Bjelicama i da se pre nego se pokolju međusobno sastanu i plate jedni drugima šta je ko kome ostao dužan, kako bi trgovina mogla da se mirno održava preko njihove zemlje.

Prema podacima do kojih je Bogišić došao anketom 1873. godine u vreme pripreme Opšteg imovinskog zakonika, osveta u Crnoj Gori postojala je sve do polovine XIX veka, kada su preduzete energične mere na njenom iskorenjivanju. Na pitanje Bogišića “Biva li krvne osvete kao što je prije bilo ili su samo ostali kakvi njeni ostaci i koji?“ sledio je odgovor: “Ne biva. Nema ni ostataka, jer se ostatkom tako ne može nazvati to što sud strože kazni onoga koji je poslije, a ne u onaj čas, u jedu ubio krvnika, jer tako biva i po drugim mjestima manjim. Krvna osveta je do toga iščezla da kad sud ne bi ni kaznio krivca, ili bi ga gospodar pomilovao, isto ne bi smio niko na ubojici se svetiti, jer bi tada još strožije bio kažnjen, nego da se prije osvetio.“

Na osnovu izloženog, može se zaključiti da je krvna osveta kao kazneni institut stvaranjem države i donošenjem pravih zakona u vreme Petra I, i posebno knjaza Danila, i faktički i nominalno izgubila pravo građanstva i postala krivično delo, zaštićeno ozbiljnim kaznama, nekada i smrtnom, beleži S. Marinković u “Kaznenoj istoriji Crne Gore“.

Krvna osveta, vraća se opet u prošlost profesor Nicović, u uslovima nepostojanja jake centralne vlasi i krivičnog zakonodavstva i postojanja plemenske organizacije u Crnoj Gori, bila je jedini mogući način zaštite ličnosti i imovine. Ona je sve do kraja XVIII veka bila kolektivna i nezastariva. Naime, u borbi za samoodržanje izgrađen je takav plemenski moral gde je važilo osnovno pravilo da niko ne može ubiti bez opravdanih razloga, a da to ne plati svojom glavom. Ubici je život mogla oprostiti samo rodbina ubijenog, odnosno povređenog. O opravdanosti preduzimanja krvne osvete sa strane žrtve ili traženja umira od rodbine i bratstva ubijenog odlučivalo se u određenom postupku.

Krvna osveta u prvobitnoj fazi, kako smo ranije rekli, karakterisala se nesrazmernošću, to jest cela zajednica je bila objekt osvete, ali i bratstvo subjekt pri daljem uzvraćanju osvete. Dakle, nije postojala srazmernost između počinjenog i uzvraćenog zla, a uz to bila je nezastariva i prenosila se s generacije na generaciju.

Međutim, ona je u Crnoj Gori, kao i kod drugih naroda sa višim stepenom razvoja privrede i društvenih odnosa, zamenjena novim naprednijim oblikom društvene represije, sistemom kompozicije, u Crnoj Gori poznatim pod imenom umir. “O umiru krvi u Crnoj Gori postoje pisani tragovi još iz doba Crnojevića. U spisku dokumenata koje je Vuk Vrčević ponudio na prodaju Vuku Karadžiću nalazi se i Sentencija o umiru jedne mrtve glave (pri Đurđu Crnojeviću) 1492. godine. Tu Sentenciju izrekao je izabrani narodni sud. U narodnom (izbornom) sudu za vreme Crnojevića (1416‒1516) sudije su bile vlastela i stalno ih je u umiru krvi bilo 24. Taj broj sudija ostao je kao relikt iz starog zakonodavstva i odlučeno je o proterivanju zločinaca iz zajednice, zajedno sa porodicom, razaranju njegove kuće i oduzimanju imovine i samosedne naplate štete od počinioca i krvnine“. (D. Vuksan, “Filozofija narodnog suda i umir krvi u Crnoj Gori i Primorju“.)

Posle Crnojevića sve do početka XVIII veka nema sačuvanih dokumenata o umiru krvi i drugih težih delikata, što dokazuje da je tada, kao i ranije, krvna osveta bila veoma rasprostranjena.

Crna Gora u prošlosti nije imala centralnu vlast. Vladike, kao duhovni vladaoci bili su nosioci državne vlasti, u početku bez uticaja na plemena, koja su imala autonomiju, ne samo u vršenju javne vlasti, nego i u rešavanju sporova. U prvoj fazi plemenske organizacije sporne odnose rešavali su ugledni ljudi, tzv. “pametari“. To su bili ljudi iz naroda, iz uglednih porodica i bratstava koji su u plemenu uživali nesporni autoritet. Kasnije je rešavanje određenih sporova prešlo u ruke kolektivnog sudskog tela poznatog pod nazivom “Sud dobrih ljudi“.

Sudilo se pod otvorenim nebom, javno i uvek na istom mestu... “Sudovi dobrih ljudi“ sudili su u sastavu šest i 12 ljudi, a sud od 24 plemena sudio je krvninu, kad je bratstvo ubijenog pristajalo da se izmiri sa bratstvom iz kojeg je ubica. U taj sud oba bratstva (strane) birale su po 12 članova, koji je po vekovno ustanovljenom običaju i ustaljenom postupku rešavalo sporove i za njih određivalo kazne. To je bilo mogućno jer je, kako kaže Čubrilović, crnogorsko pleme “bila specifična forma društvenog života, nepoverljivo prema drugim plemenima, pa je teritorijalna, upravna i sudska vlast bila samo i isključivo njihovo pravo i njihova moralna obaveza“... Vladike su shvatale pogubnost takvih međusobnih odnosa pa su pokušale da ojačaju centralnu vlast, pri čemu su nailazile na žestok otpor plemena i plemenskih glavara.

Ali, uticajem susednih država, koje su imale savremeno sudstvo, dolazi do formiranja prvih međuplemenskih sudova u Crnoj Gori, što je bio uslov opstanka razjedinjenih plemena. Međuplemenski sporovi počinju se rešavati pred međuplemenskim sudom. Rešavanje sporova bilo je javno i imalo je zvaničan karakter.

Period vlasti vladike Danila Petrovića I je period postepenog zbližavanja i ujedinjenja crnogorskih plemena u zajedničkoj borbi protiv Turaka. Godine 1719. formira se Opšte crnogorski sud za rešavanje pretežno sporova koji su proizilazili iz krvne osvete, ali i umira pojedinih bratstava i plemena i odlučivanje o drugim značajnim krivičnim stvarima.

U suzbijanju krvne osvete određeni uspeh ostvario je Šćepan Mali (1766‒1773), koji je 1771. ustanovio Viši sud od 12 glavara, od kojih su jedni zasedali sa njim u Crmnici, a drugi išli po Crnoj Gori i sudili...

Na umiru zavađenih zajednica i iskorenjivanju krvne osvete naročito je aktivno i neumorno radio vladika Petar I Petrović (1780‒1830). Posebno je posvetio pažnju organizacionom učvršćivanju i jačanju uloge lokalnih sudova – zvanih kuluk po plemenima, ističući “da ni jedan narod ne može biti čestiti ni srećan u kojem zakonitog suda i dobrog praviteljstva nema“.

Pri umiru plemena kao većih zajednica formirani su, po njegovoj zamisli, međuplemenski sudovi na čijem je čelu najčešće stajao sam vladika. Takav jedan međuplemenski (od oba plemena izabrani) sud obavio je 1797. godine umir između Njeguša i Riječke nahije prebijanjem mrtvih glava i rana, utvrdivši u isto vreme kumstvo i pobratimstvo među njima. Vladika, koji se nalazio na čelu tog suda, lično je potpisao i svojim pečatom potvrdio tu odluku, proklinjući onoga koji bi “taj sud pokolebao i smutio“. (M. Dragičević, “Mitropolit Petar i mirenje krvne osvete“.)

Na skupštini u Stanjevićima 18. oktobra 1798. godine, posle donošenja prvog dela Zakonika Petra I, izabrano je Praviteljstvo suda crnogorskog i brdskog, kao centralna i jedinstvena sudsko-upravna vlast u zemlji. Praviteljstvo je bilo sastavljeno na bazi proporcionalnog učešća svih plemena i nahija, a njegova glavna aktivnost bila je usmerena na iskorenjivanje krvne osvete. Tako su izmireni Ceklinjani i Dobrljani čija zavada je trajala više decenija. Međutim, osvete koje su započete između Ceklinjana i Ljubotinjana još 1805. godine nisu umirene ni do kraja života Petra I, beleže autori.

Kad već zbog bolesti i iznemoglosti nije više mogao ići po narodu, vladika se pismima, poslanicama, obraćao narodu i glavarima moleći ih i preklinjući na umir i slogu. Uz to, svestan velike moći i dejstva kletve, vladika je proklinjao teškim i sugestivnim kletvama koje su delovale zastrašujuće i imale veliki uticaj na postizanje ili održavanje umira. Tako na primer u poslanici Katunjanima od 22. maja 1822. godine kaže: “Vidjeći vašu neslogu i domaći rat u svim plemenima vaše nahije, ja s mojom najvišom žalošću i plačom vidim da ste svi sami sebe i svojoj djeci najveći krvnici i neprijatelji duševni i tjelesni, i da svi đavoli i svi vaši neprijatelji na svijetu ne bi mogli toliko zla, ni toliko štete i sramote vam učiniti, koliko vi sami sebi činite. Vi ste od Boga odustali i strah od njega izgubili, vi ste grehotu i sramotu zaboravili, vi za dušu i poštenje ne mislite, vi se ne možete krvi bratske nasititi, vama slava, vaše poštenje, vaša pohvala i dika i vaše junaštvo stoji u vaš domaći rat i neslogu, u koju najvišu sreću i radost nahodite.“ (P. P. Njegoš I, “Poslanice Crnogorcima, Brđanima i Primorcima“. “Freske na kamenu“, Titograd 1965. str. 236‒237.)

Takođe, u jednoj drugoj poslanici Katunjanima od novembra 1822. vladika piše: “Suviše vas molim i zaklinjem, da uhvatite vjeru među svom vašom nahijom za svako zlo, koje se dosad dogodilo u Katunskoj nahiji tako i s Brđanima, da može narod s mirom hodati kuda koji hoće i da mogu Brđani slobodno pasovat k vama i vi Brđanima, a da kogod živ ostao od gladi i od velike nevolje, koju očima vidite.“

A u oktobru 1826. godine piše Cucima, Bjelicama i Čevljanima: “Još ništa niste utvrdili, ako se vi tri plemena ne umirite, vi ćete i ovo razorit i svu zemlju vječno upropastiti da već ne bude mira ni jednakosti i da ona ostane u vječno poruganje pred svijetom.“

Svestan siromaštva, koje je postojalo u tadašnjoj Crnoj Gori, ali i da “bez podmire nema umira“, kako je često govorio, Petar I je podsticao na solidarnost pri isplati krvnine. U avgustu 1822. godine piše Herakovićima iz Njeguša da neki Radanovići neće moći platiti krvninu “što sentancija izgovara, a bez podmira nije umira... pa je pravo da ih Radanovići pomognu, pa i vi ostali, da ih ne puštate da koji pogine s toga“.

(Nastaviće se)

Komentari
Dodaj komentar
Close
Vremenska prognoza
clear sky
4°C
10.02.2025.
Beograd
Wind
PM2.5
5µg/m3
PM10
6µg/m3
UV
UV indeks
1
AQI indeks
1

Oni su ponos Srbije

Vidi sve

Najnovije

Vidi sve

Iz drugačijeg ugla

Vidi sve