Bliski istok
Rat u kome su svi gubitnici
Godišnjica rata u Gazi između Izraela i palestinske militantne grupe Hamas, taj neslavni jubilej, obeležen je tako što je izraelski premijer Benjamin Netanjahu otvorio novi rat u Libanu sa radikalnom šiitskom militantnom grupom Hezbolah.
Sukob Izraela i Hezbolaha kojeg materijalno i duhovno podržava Iran, traje od njegovog osnivanja 1982. godine. Tokom 42 godine povremenih sukoba, Izrael je već jednom 2006. izvršio invaziju na Liban u cilju uništenja Hezbolaha.
Situacija je, međutim, danas mnogo drugačija i složenija.
Sukob Izraela i Hezbolaha otpočeo je otkako je prošlog oktobra počeo rat u Gazi, ali je do eskalacije došlo u proteklih nekoliko nedelja.
Zbog rata u Libanu i kopnene invazije izraelske vojske na ovu zemlju reagovao je i Iran koji je na Izrael, prema podacima izraelske vojske, lansirao 200 balističkih raketa, a prvi put je koristio i hipersonične rakete “fatah“.
CNN izveštava da se ovaj napad smatra odgovorom na rat Izraela i Hezbolaha, a SAD i Izrael su najavili da će Iran trpeti posledice zbog ovog napada.
Izraelski premijer Benjamin Netanjahu rekao je da iranski raketni napad na Izrael nije uspeo i najavio odmazdu.
“Iran je napravio veliku grešku večeras i platiće zbog toga. Režim u Iranu ne razume našu rešenost da se odbranimo i osvetimo našim neprijateljima“, rekao je Netanjahu na početku sastanka o bezbednosnoj situaciji.
Portparol Izraelskih odbrambenih snaga Danijel Hagari rekao je da nema izveštaja o ranjenima u iranskom raketnom napadu.
Dodao je da je napad bio “ozbiljan“ i da će biti posledica po napadače.
Iranski šef diplomatije Abas Arakči objavio je na “Iksu“ da je Iran ispalio rakete “u samoodbrani“ i da je akcija završena, osim ako “izraelski režim ne odluči da izazove dalju odmazdu“.
“U tom slučaju, naš odgovor biće snažniji i moćniji“, upozorio je Arakči.
Nalog za raketiranje Izraela dao je iranski vrhovni vođa ajatolah Ali Hamnei, izjavio je agenciji Rojters neimenovani visoki iranski zvaničnik istakavši da je Teheran spreman za svaku vrstu “odmazde“.
Sa druge strane, posle godinu dana rata u Gazi između Izraela i Hamasa moglo bi se reći da su svi gubitnici. Tako situaciju na Bliskom Istoku ocenjuje spoljnopolitički komentator “Politike“ Boško Jakišić.
On dodaje da su Palestinci mnogo veći gubitnici, ali i da je Izrael, pre svega zbog sebičnih interesa jednog čoveka, premijera Benjamina Netanjahua, toliko srozao svoj ugled da bez obzira na uspehe na bojnom polju mora da se označi kao gubitnik.
Posledice ovog sukoba, ovog rata, katastrofalne su, pre svega za Palestince i Gazu.
Prema podacima Ministarstva zdravlja palestinske enklave, u vojnoj ofanzivi Izraela u Pojasu Gaze od 7. oktobra 2023. godine poginulo je najmanje 42.000 Palestinaca, a ranjeno najmanje njih 95.000.
Iz ovog Ministarstva posebno su istakli da je među stradalima ogroman broj dece, kao i da je najmanje 115 beba rođeno i ubijeno od početka vazdušnih napada Izraela na Pojas Gaze.
Interesantno je i da Ministarstvo iz Gaze ne pravi razliku u bilansima između civila i pripadnika Hamasa.
Sa druge strane, portparol IDF Danijel Hagari saopštio je da je izraelska vojska od početka sukoba “eliminisala više od 17.000 palestinskih militanata“.
Hagari nije naveo da li se izraz “eliminisati“ odnosi na ubijene ili na one koji su zarobljeni ili povređeni.
Prema rečima Boška Jakšića Izrael je, pre svega zahvaljujući premijeru Benjaminu Netanjahuu i njegovoj tvrdoglavosti, od solidarnosti i zajedništva koju je ceo svet osećao sa ovom zemljom nakon terorističkog napada Hamasa 7. oktobra 2023. godine u kojem je masakrirano 1200 uglavnom mladih Izraelaca, a oko 250 ih je zarobljeno, uspeo da preokrene situaciju i da nepromišljenim potezima učini da simpatije gotovo celog sveta odu na stranu Palestinaca.
“Masovna ubistva civila, razaranja Gaze, izgladnjivanje stanovnika Gaze, sprečavanje dopremanja humanitarne pomoći ugroženima, sve to doprinelo je srozavanju ugleda Izraela“, objašnjava Jakšić dodajući da je osim toga to u velikoj meri doprinelo i porastu antisemitizma u svetu.
Istakao je i da Netanjahu, politikom koju vodi, a koja se svodi na udovoljavanje ekstremno desnim partnerima u vladi samo radi opstanka na vlasti, nije postigao nijedan od dva proklamovana cilja.
“Nije ostvario totalnu pobedu nad Hamasom o kojoj je toliko govorio, a i stotinak talaca još je u zarobljeništvu, odnosno nije uspelo njihovo pronalaženje i oslobađanje“, podsetio je Jakšić.
Naglasio je i da se Netanjahu zbog odbijanja pregovora i postizanja primirja radi oslobađanja talaca suočio sa ogromnim protestima u svojoj zemlji.
“To pokazuje da je svoj opstanak na vlasti stavio ispred života ljudi“, naglasio je Jakšić.
Podvukao je da sa druge strane i politički lideri Hamasa vode potpuno sebičnu politiku koja uopšte ne vodi računa o stanovnicima.
“Gaza je potpuno razrušena. Više od 70 odsto infrastrukture je uništeno. Putevi su preorani, nema vode, nema hrane, nema ničega. Ali vođe Hamasa to kao da ne dotiče“, objašnjava Jakšić.
Kaže i da cena koju su Palestinci platili ne čudi s obzirom na vojnu i tehnološku nadmoć Izraela.
“Osim toga, Netanjahuova politika svodi se na primenu ogoljene sile. On misli da je vojna nadmoć jedino što je potrebno“, kaže Jakšić.
Dodaje i da je Netanjahu otvorio više frontova, što svakako ne ide u prilog Izraelu.
“Zbog politike koju vodi, odbijanja, odnosno izvrgavanja napora da se pronađe neko rešenje za uspostavljanje primirja, Međunarodni krivični sud izdao je nalog za hapšenje izraelskog premijera Benjamina Netanjahua, ali i političkog lidera Hamasa Ismaila Hanijea zbog ratnih zločina“, podvukao je Jakšić dodajući da je Izrael suočen sa optužbama za genocid.
“To je rezultat politike Benjamina Netanjahua koji se uopšte ne obazire ni na apele ni na savete saveznika SAD. Skroz je ignorisao poziv američkog predsednika Džoa Bajdena da smanji broj civilnih žrtava, da prihvati plan za primirje, da napravi plan obnove Gaze. Ponaša se kao da ga ništa od toga ne interesuje“, kaže Jakšić.
Za ovakvo Netanjahuovo ponašanje, kaže Jakšić, postoje dva razloga.
“Jedan je kako bi udovoljio ekstremno desnim partnerima u vladi, a drugi je lične prirode i odnosi se na optužbe za korupciju zbog koje se Netanjahuu sudi, ali i osude javnosti zbog propusta, pre svega tajne službe Mosad, zbog kojih je napad 7. oktobra 2023. godine sproveden bez većih poteškoća.
Netanjahu produženjem sukoba na Bliskom istoku bukvalno sebi spasava političku, ali i privatnu karijeru“, ističe Jaskšić.
Komantator “Politike“ smatra i da je u trenutnoj situaciji moguće doći do privremenog rešenja o postizanju primirja, ali da su šanse za uspostavljanje trajnog, dugoročnog mira nikakve što zbog radikalnog Hamasa, što zbog Netanjahua.
Sa druge strane Darko Obradović iz Centra za stratešku analizu kaže da je teroristički napad 7. oktobra upisan krvavim slovima u dan velike nacionalne traume savremenog Izraela.
“Do sada je bezbroj puta analizirano šta se dogodilo tog 7. oktobra. Može se smatrati temeljnim obaveštajnim neuspehom Izraelaca. Istovremeno ne može se ignorisati višedecenijsko unapređenje sposobnosti Hamasa“, objašnjava Obradović.
Podseća da je od 2006. godine ova teroristička organizacija suvereno vladala Gazom.
“Unapređenje sposobnosti Hamasa rezultat je državno sponzorisanog terorizma od strane Irana. Stepen koordinisanosti napada 7. oktobra pokazuje značajno doktrinarno unapređenje Hamasove strategije i taktike. Ne zaboravimo, napad je izvršen iz vazduha, sa kopna i sa mora. Jedan mali detalj upire prstom ka pojedinim akterima, a tiče se onesposobljavanja izraelskih tehničkih sistema nadzora ’zelene linije’“, kaže Obradović.
Objašnjava i da Hamasova operacija nije posledica slučajnosti ili “dobrog trenutka“ već je planirana sa ciljem da Izrael pretrpi velike gubitke.
Neselektivnost prilikom ubijanja i hvalisanje in vivo pokazuje stepen radikalizacije koji je posledica obrazovnog sistema indoktrinacije u Gazi.
“Većina izvršilaca ovog napada bili su momci koji ne mogu pamtiti izraelsko prisustvo u Gazi niti mogu imati lični odnos prema Jevrejima. Koordinacija napada koji prate raketni udari i sve što se dogodilo kasnije upućuje da napad prevazilazi regionalni kontekst. Ostalo je otvoreno pitanje gde su se teroristi Hamasa obučavali za izvođenje združenih operacija. U ruskim formacijama, u Siriji, u Jemenu, u Iranu?“, kaže Obradović dodajući da još nemamo jasan odgovor na ovo pitanje.
Ističe i da je strateški gledano napad pokazao da je Izrael izgubio moć odbrane i odvraćanja koju je godinama projektovao.
“Kako bi vratio balans zastrašivanja i demonstrirao spremnost usledila je vazdušno-kopnena urbana opsada Gaze sa dva deklarativna cilja – oslobađanje talaca i uništenje Hamasa. Prošlo je godinu dana, a nijedan cilj nije ispunjen. Hamasova taktika upotrebe civila u funkciji živog štita nije odvratila Izrael od napada. Pored toga što izraelske odbrambene snage imaju tzv. zlatni standard humanitarnog prava i primene ženevskih konvencija, dobar deo svetske javnosti nije ravnodušan na posledice urbane opsade Gaze“, naglašava Obradović.
Kaže i da je suviše brzo u senku zapala činjenica da je Hamas taj koji je poveo operaciju za neselektivno ubijanje civila.
“Pored svega, u prošlim decenijama Hamas je svoje vojne instalacije integrisao u civilnu infrastrukturu Gaze. Terorizam u svojoj suštini predstavlja nasilan oblik političke komunikacije. Čini se da je Hamas u svojoj strategiji spreman da diskredituje Izrael do poslednjeg Palestinca. Izraelski zvaničnici često su na početku bitke za Kan Junis isticali da je svaka tragedija civila za Hamas PR, odnosno reklama“, podvlači Obradović.
Objašnjava i da je odnos velikih sila i međunarodne javnosti višeslojan i odražava šire geopolitičke postavke i preferencije.
“Primetan je bio izostanak osude napada 7. oktobra od strane Rusije. Kina je pozvala zaraćene strane na rešenje, ali bez osude Hamasa, što je svojevrsna nedoslednost da oni koji ne mogu da tolerišu postojanje Tajvana gaje spremnost da takva rešenja ponude drugima. SAD su potvrdile stratešku podršku Izraelu, svom savezniku, uz stalne apele po pitanju dva miliona palestinskih civila u Gazi“, kaže Obradović.
Podseća i da je državni sekretar Entoni Blinken preduzeo više misija sa ciljem obezbeđenja regionalne stabilnosti.
“Arapski svet našao se u vrlo delikatnoj poziciji. Arapsko javno mnjenje naviknuto na antiizraelske sentimente predstavlja ogroman jaz u odnosu na politiku svojih država. Većina arapskih lidera na Hamas gleda kao na pretnju svojoj vlasti. Arapski lideri, a naročito oni sa krunom na glavi, ne vole političku artikulaciju islama. Rane ’arapskog proleća’ još su sveže. Avramovi dogovori koje je inicirao i ostvario bivši američki predsednik Donald Tramp izdržali su test vremena. Ekonomska i politička normalizacija odnosa omogućila je diplomatske kanale i otvorene veze što je dovelo do snažnije regionalne izolacije Irana“, podvlači Obradović.
Kaže i da se napad 7. oktobra može posmatrati u kontekstu jednog geostrateškog projekta čiju kičmu predstavlja Bliski istok.
Na sastanku G20 2023. godine svečano je najavljeno uspostavljanje Ekonomskog koridora Indija – Bliski istok – Evropa. Od luke Mumbaj do luke Haifa predviđen je novi azijski ekonomsko-energetski koridor koji eliminiše kineski monopol na jugoistočnu Aziju.
Umesto da napadnu Izrael, jemenski Huti započeli su oružanu opstrukciju plovnog puta kroz Crveno More. Saveznička operacija “Čuvar prosperiteta“ predstavlja zapadnu koaliciju za odbranu slobode plovidbe Crvenim morem. Operaciju predvode Amerikanci i Britanci čuvajući ovaj put za svoje evropske saveznike.
Za godinu dana nije došlo do šireg regionalnog sveopšteg rata. Iran nije zaveo embargo na protok energenata iz Persijskog zaliva. Izrael je u međuvremenu krenuo u “regionalno spremanje“.
“U aprilu 2024. godine u preciznom izraelskom napadu u Siriji likvidirano je sedam oficira Iranske revolucionarne garde. Iran je uzvratio odmazdom u vidu masovnog raketnog napada na Izrael. Američko vođena odbrana pokazala je otpornost Izraela. Pojedini vojni komentatori su zaključili da Rusija i Kina ne bi mogle da se odbrane od tako masovnog napada. Zagovornici ’globalnog reseta’ govorili su da je Iran fingirao napad“, kaže Obradović.
Navodi i da je u svakom slučaju napad 7. oktobra doprineo padu regionalne moći Irana.
“Kompletan šiitski polumesec ili ’vatreni prsten’ oko Izraela koji čine šiitske terorističke organizacije postao je promašena investicija. Stotine milijardi dolara koje je Iran uložio nisu vratile očekivano. Izrael je svakog dana vraćao samopouzdanje. Usledila je likvidacija vođe Hamasa Ismaila Haneja u Teheranu. Ogroman obaveštajni udarac za Iran na domaćem terenu. Reakcija iz Teherana ostala je na retoričkom nivou. Hezbolah kao najuspešniji iranski proizvod ostao je bez svog lidera Hasana Nasrale. Kompletna Hezbolahova glavnokomandujuća struktura eliminisana je u devet dana. Svemu je prethodila, sigurno, jedna od najvećih obaveštajnih operacija u istoriji čovečanstva. ’Pejdžerski napad’ je geografski veoma prostran, vrlo precizan i koordinisano najveći ciljani napad na jednu terorističku organizaciju. Sofisticiranost napada ukazuje na odlične obaveštajne pozicije izraelskih službi unutar Hezbolaha“, istakao je Obradović.
Podvukao je i da je ovaj obaveštajni ciklus završen vazdušnim napadom na Hasana Nasralu.
“Vojna sposobnost, operativna sposobnost i obaveštajni kapacitet govori o delotvornosti izraelskih metoda. Iran je regionalna sila koja se suočava sa snažnim udarcima na svim poljima delovanja. Izrael je nakon uništenja sistema rukovođenja i komandovanja krenuo u ograničenu kopnenu operaciju protiv Hezbolaha u južnom Libanu. Rekapitulacija jednog od najdužih izraelskih ratova od 1949. godine pokazuje da sistem pouzdanih savezništava, tehnološka nadmoć i jasni strateški ciljevi odnose prevagu u direktnom i asimetričnom sukobu“, naglašava Obradović.
Objašnjava i da je kriza koja je zahvatila Bliski istok mogla biti Arhimedova tačka za udarac Zapadu. Međutim to se nije dogodilo.
“Četvoročlana odmetnička internacionala nije razumela prirodu mogućnosti, ili nije imala kapacitete za odlučnost. Za razliku od Ukrajine, Bliski istok mogao je biti realan test za američki vođeni poredak. Umesto toga dobili smo retoričku podršku za Hamas i Hezbolah iz Moskve, strateško uzmicanje Irana za koji ne znamo koliko dugo može da trpi šamare koje mu zadaje Izrael, Peking se nevešto pozicionirao u novonastalim okolnostima. Severna Koreja kao deo četvorke nema ni kapacitet ni interes za Bliski istok. Sumnje nema da izraelska inicijativa odstupa u odnosu na politiku američke administracije. U svakom slučaju akcije Izraela rešavaju višedecenijske probleme Hezbolaha koji nije regionalna već evropska pretnja. Možda je ovih godinu dana pokazalo da su Amerikanci naseli na mit o eskalaciji. Postupci Izraela uvode presedan u pogledu Ukrajine i ruše tezu o crvenim linijama kroz deeskalaciju uzmicanjem. Izrael je očitao lekciju celom zapadnom političkom krugu da je deeskalacija mit koji ide u prilog autokratijama. Sa druge strane, u odnosu prema teroristima ne može se primeniti formula politika –diplomatija – ekonomija – bezbednost“, zaključuje Obradović.