Aktuelno
UKRAJINA: Ni rat, ni mir
Pregovori o okončanju rata u Ukrajini su intenzivirani poslednjih dana.
Glavni fokus je na nacrtu američkog plana, koji je sa 28 skraćen na 19 tačaka i koji je, bar prema onome što je saopšteno, prihvatio i zvanični Kijev. Navodno, revidirani nacrt uklanja dva glavna elementa iz originalne verzije: klauzulu o amnestiji tokom rata i predložena ograničenja buduće veličine ukrajinskih oružanih snaga.
No, put do mira je i dalje dugačak i neizvestan, a osnovno je pitanje koliko će i jedna i druga strana (Moskva i Kijev) biti (ne)zadovoljni onim što bude dogovoreno.
Pregovori su poslednjih dana vođeni na dva koloseka – političkom i vojnom. Politički deo održan je u Ženevi, a onaj vojni, koji je po nekim mišljenjima i ključni, u Abu Dabiju.
U Ženevi se američka delegacija odvojeno sastala sa predstavnicima Ukrajine i sa ruskom delegacijom. Delegaciju iz Vašingtona činili su vojni sekretar Danijel Driskol, državni sekretar Marko Rubio, predsednikov izaslanik Stiv Vitkof, kao i Trampov zet Džared Kušner.
Delegaciju Kijeva vodio je ukrajinski savetnik za nacionalnu bezbednost Rustem Umerov. Sastav moskovske delegacije nije saopšten, ali se, po svemu sudeći, na njenom čelu nalazio Kiril Dimitrijev, šef ruskog državnog investicionog fonda i po mnogima mogući naslednik Sergeja Lavrova na mestu šefa diplomatije Ruske Federacije.
Nekoliko dana nakon ženevskih razgovora usledila je nova runda, ovog puta u Abu Dabiju, gde su se sastale, uslovno rečeno, vojničke delegacije. Nije doduše jasno da li je bio u pitanju trilateralni sastanak ili su opet Amerikanci sa obe delegacije razgovarali odvojeno.
Američku je, zna se, predvodio Danijel Driskol. Njegov ukrajinski sagovornik bio je Kiril Budanov, šef vojne obaveštajne službe i jedan od, pretpostavlja se, najmoćnijih ljudi u Ukrajini, koji ima najveći uticaj u oružanim snagama. Kremlj ga je inače proglasio teroristom i ekstremistom, a sam Budanov pričao je kako je preživeo oko 20 atentata koje je organizovala Moskva.
Rusi, naravno, ni u ovom slučaju nisu otkrivali sastav svog pregovaračkog tima.
Mnogo je važnije, naravno, šta je na sastancima u Ženevi i Abu Dabiju dogovoreno, odnosno u kom će smeru ići dalji tok uslovno rečeno mirovnih pregovora. Očigledno je da je svima koji su na bilo koji način angažovani u ukrajinskom ratu stalo da borbe prestanu. Svako, naravno, ima svoje razloge za to.
Najviše je to u interesu samoj Ukrajini koja je, bez sumnje, pretrpela najviše štete, bilo da je reč o materijalnim gubicima, bilo da su u pitanju ljudski životi.
Ni Rusija nije u mnogo boljoj situaciji, naročito kada je reč o ljudskim gubicima. Sve stručne procene i analize govore kako je realan i prihvatljiv odnos gubitaka između napadača i napadnute strane 3:1. U rusko-ukrajinskom sukobu, međutim, te procene kreću se čak i do osam mrtvih ruskih vojnika na jednog poginulog Ukrajinca. To je jedan od razloga zbog kojih bi, možda, i za Moskvu ponuđeni mirovni plan bio prihvatljiv.
Za mirom čezne i Evropa koja je, takođe, jedna od žrtava rusko-ukrajinskog sukoba, pre svega njena privreda.
Na kraju, mir u Ukrajini želi i Vašington, odnosno Donald Tramp, koji je u predizbornoj kampanji okončanje rusko-ukrajinskog sukoba istakao kao jedan od svojih ciljeva. Kako to nije uspeo da uradi "u roku od jednog dana“, sledeći cilj koji bi mogla da zacrta Trampova administracija jeste potpisivanje mirovnog sporazuma do početka američkih midterm izbora. Ovaj termin podrazumeva izbore za različite nivoe izvršne, zakonodavne i sudske vlasti u SAD, koji počinju 7. aprila 2026. godine, a "veliko finale“ su izbori za Kongres i Senat koji su zakazani u većini saveznih država za 3. novembar sledeće godine.
To jeste širok vremenski period, ali lako je pretpostaviti da je Trampu u interesu da do sporazuma dođe što pre, kako bi to moglo da da specifičnu težinu kandidatima Republikanske stranke na kojim god izborima da učestvuju.
Ukoliko do mirovnog sporazuma ne bi došlo, rat u Ukrajini, prema procenama vojnih analitičara, na ovom nivou mogao bi da bude nastavljen i u narednih desetak godina, a da pritom nijedna strana ne napravi nekakav odlučujući proboj koji bi mogao da bude tačka prekretnica.
Naime, prema procenama zapadnih vojnih stručnjaka, ruske snage bi, ako bi nastavile da napreduju ovim tempom, mogle da izbiju na Dnjepar severno od Zaporožja tek 2035. godine!
Sve to, naravno, pod pretpostavkom da u nekom trenutku ne bi došlo do direktnog sukoba ruske i armija Zapada ili ako Amerika ne bi značajnije povećala obim pomoći Ukrajini, odnosno ukoliko Rusi ne bi bili primorani da počnu ozbiljnije da razmišljaju o upotrebi nuklearnog arsenala.
Sve što se sada dešava, naime, predstavlja najobičnije mrcvarenje obe strane, pri čemu nijedna nema snage da protivniku zada "odlučujući udarac“, a koji bi doveo do toga da jedna od sukobljenih strana može da kaže da je dobila rat.
Ne treba iz vida izgubiti i faktor Kine, koja sve to posmatra sa strane, jača vojno i ekonomski, dok se svi drugi, a pre svega Rusija, troše i vojno i ekonomski.
Imajući sve to u vidu, ne bi trebalo nikoga da iznenadi ako i Kijev i Moskva pristanu na nešto za šta su gotovo od starta govorili da je neprihvatljivo.
Šta bi to moglo da znači? Za početak, ruska strana bi mogla da bude zadovolja time da dobija Donjeck i Lugansk, pokrajine koje su pre tri godine na referendumu izglasale prisajedinjenje Rusiji, a što je ruska Duma potom i ratifikovala. Naravno, prethodno je Rusija isto tako priznala i rezultat referenduma na kojima je stanovništvo ove pokrajne izglasalo nezavisnost.
Ukrajina bi sa time mogla da se složi iz dva razloga – prvo, te teritorije su već sada dobrim delom pod kontrolom Rusije, a i njihovo stanovništvo je, inače, bilo etnički više rusko nego ukrajinsko. To, međutim, ne znači da bi Kijev i de iure priznao da su Donjeck i Lugansk deo Rusije, ali niko to od njih ne bi ni tražio.
Ono što Rusi, međutim, ne bi dobili jeste konačno rešenje za Krim. To bi pitanje, naime, ostalo otvoreno poput, recimo, situacije sa severnim delom Kipra koji je pod turskom kontrolom. U nekoj perspektivi to bi, svakako, moglo da bude novi izvor pritisaka na Kremlj, ali u ovom trenutku Putin bi mogao da pristane na to, dajući tako jedan ustupak zarad postizanja mira.
Moskvi bi ovakav razvoj situacije pružio mogućnost da tvrdi kako je uspela da ostvari ciljeve "Specijalne vojne operacije“, a istovremeno bi Putin ovim mogao da makar delimično opravda velike ljudske žrtve.
Na dobitku bi bio i sam Donald Tramp, odnosno SAD, jer su, nakon što su omogućili primirje između Hamasa i Izraela, uspeli da okončaju i rat u Ukrajini.
Evropa bi, konačno, mogla malo da predahne i posveti se svojoj budućnosti, kakva god da je ona.
Ukrajina bi pak, uslovno rečeno, najmanje dobila, mada bi sama činjenica da je postignut mir i da njeni ljudi više neće ginuti sama po sebi trebalo da bude dobitak. Kijev bi, međutim, morao da se odrekne članstva u NATO-u. Ali bi zato, sa druge strane, mogao da postane članica Evropske unije.
Odustajanje od NATO-a značilo bi da Kijev može i da "zaboravi“ na NATO antiruski kišobran, ali bi to moglo da bude nadoknađeno, recimo, bilateralnim odbrambenim sporazumima sa pojedinim državama poput Nemačke, Poljske ili Francuske, koje bi po tom osnovu mogle da rasporede svoje jedinice na teritoriji Ukrajine.
E to bi, opet, moglo da predstavlja varnicu za novi rusko-ukrajinski sukob, ali ovog puta i uz moguće direktno učešće pojedinih zapadnih zemalja.
To se, međutim, neće dogoditi dok obe strane pažljivo ne prouče šta se sve u prethodne tri i po godine dogodilo i dok ne promene svoje doktrine ratovanja. Jer sve što je do sada pokazano ukazuje na to da su trenutne postavke prilično prevaziđene i ne omogućavaju nikome da ostvari pobedu.
Na kraju, kada bismo sumirali sve navedene mogućnosti, možemo samo da zaključimo kako će rusko-ukrajinski sukob ostati zamrznuti konflikt – do nove prilike za izbijanje rata.