Vesti
25.06.2023. 13:05
Marko R. Petrović

INTERVJU

Dr Zoran Milivojević: "Kosovsko rešenje kad-tad mora da se vrati u UN"

zoran milivojevic foto marko stevanovic (9)
Izvor: Marko Stevanović

Situacija na Kosovu i Metohiji koja je na ivici sukoba i koja konstantno preti da eskalira u nešto još gore maltene je postala kosovska "nova normalnost“. Mesecima se dižu tenzije i potpuno je logično postaviti pitanje kome to, na kraju krajeva, odgovara.

Nekadašnji diplomata i dobar poznavalac međunarodnih odnosa dr Zoran Milivojević nema nikakve sumnje: "Incidenti svakako odgovaraju Kurtiju i prištinskim vlastima, koji na taj način pokušavaju da silom uspostave kontrolu na severu i da silom nametnu rešenje pitanja Kosova i Metohije, odnosno platforme da se samo može razgovarati o priznanju.“

U nastavku intervjua za "Ekspres“ gospodin Milivojević potanko objašnjava: "To je strategija Samoopredeljenja i gospodina Kurtija od početka njihovog mandata od pre dve godine. Prema tome, nije reč o tome da li im odgovara, nego je reč o tome da je to taktika sa kojom nastupa i sa kojom želi i dalje da nastupa i u političkom i u svakom drugom smislu. Njemu odgovara, nama naravno ne odgovara, i to potpuno onemogućuje dijalog i onemogućuje da se uopšte razgovara o nekom političkom rešenju, pogotovo u uslovima represije i načina kako prištinske vlasti sprovode svoju politiku.

Ali ono što baca senku i što je otvoreno pitanje jeste ponašanje zapadnih centara moći, dakle i Vašingtona i većine u Briselu. Oni deluju na način koji, ja bih rekao, ne doprinosi dijalogu, stvara sumnju u njihove dobre namere i sasvim sigurno upućuje na zaključak da su oni pristrasni. I da u nekom indirektnom smislu, bez obzira na političke javne osude, čak i dizanje pritiska u verbalnom političkom smislu prema Prištini i prema onome što radi gospodin Kurti, ipak ostaje utisak da nema konkretnih mera i da, imajući na umu da im je zajednički cilj da se isposluje priznanje kosovske državnosti, da to i njima odgovara. Pošto i nečinjenjem proizvode dejstva koja su na liniji pritisaka na Srbiju i na srpski narod na Kosovu i Metohiji, da prosto odustanu od svojih, rekao bih, strateških ciljeva, da se Beograd prikloni nekim zahtevima i da počne da čini nove ustupke ili da se cela stvar usmeri u pravcu onoga što je u suštini cilj zapadnih centara moći, a to je da se stvar prelomi priznanjem odnosno prihvatanjem Beograda da je Kosovo nezavisna država.“

Da li to ponašanje Kurtija ukazuje da neko stoji iza njega, da ga neko instruira da to radi ili je to zaista njegova autentična politika koju je samo neko odlučio da podržava zarad nekih svojih interesa?

"Kao što rekoh, nečinjenjem, dakle, načinom kako se ponaša Zapad prema onome što Kurti čini, oni praktično podržavaju tu politiku. Da li je to deo jedinstvenog scenarija koji je negde usaglašen ili ne, ja to ne mogu da kažem. Ali je nedvosmisleno da se to uklapa u generalni mozaik. Pogotovo u tajming, kada imamo činjenicu koja je nama prezentirana još na početku ove godine, da je interes i Vašingtona i Brisela da se kosovsko pitanje privede kraju ove godine. Dakle, za vreme aktuelnih administracija i u Vašingtonu i u Briselu, pred njihove izbore. To je prva činjenica. I druga činjenica je da Srbija ostaje čvrsto na svojim pozicijama. Dakle, ne samo što nema priznanja, nego i ne prihvata da razgovara na način koji odudara od njenih nacionalnih interesa. Tako da se u ovakvim okolnostima menja i metodologija, što može da navodi na zaključak da tu postoji neka korelacija, neka sinhronizacija i neka saglasnost.“

Šta u tom slučaju ostaje Beogradu? Gospodin Vučić je rekao da je Srbija spremna da sprovede Ohridski sporazum, ali kočnica je u Prištini kada se dođe do priče o ZSO-u.

"Vučić nije rekao da prihvata Ohridski sporazum, nego je rekao, treba biti krajnje precizan, da prihvata Ohridski sporazum kao platformu za dalji dijalog. Nije to isto. Tu treba strašno voditi računa. Prvo, iznete su rezerve u pogledu njega i to na licu mesta i pre toga kada se pojavio u obliku predloga Šolc–Makron, dakle pre Ohrida, pre onog sastanka u Briselu. Iznete su rezerve i to u pisanoj formi kroz non-pejper. Ja moram da vas podsetim na to. Drugo, na samom Ohridu su odmah na licu mesta iznete rezerve, i u pogledu tačke jedan i tačke četiri koje navode na zaključak i koje usmeravaju na de fakto priznanje. Prema tome, to nije prihvaćeno. Prihvaćeno je kao platforma za razgovor. Međutim, razgovora nema zato što je prištinska strana isključiva. Dakle, razgovor, ali koji podrazumeva ispunjenje prethodno preuzetih obaveza. Da vas podsetim na Briselski sporazum i na Zajednicu srpskih opština. I to je bio srpski stav u Ohridu. Međutim, do toga nije došlo, bez obzira na zaklinjanje sa Zapada, bez obzira na čuvenu izjavu gospodina Borelja u Ohridu na konferenciji za štampu: ’Zajednica srpskih opština – odmah.’ Kada stvari tumačimo, moramo se držati činjenica, bez obzira na to kakve su namere i kako zapadni centri moći žele da predstave stvar. Oni vrše pritisak i sumiraju zaključak da je Ohridski sporazum prihvaćen i da se može razgovarati samo o njegovoj implementaciji. Kada je reč o srpskoj strani, to naprosto nije tačno i stvarno je neprihvatljivo. Međutim, nismo više ni tako blizu, da tako kažem, takozvanom Ohridskom sporazumu u meri u kojoj je on uopšte sporazum iz prostog razloga što su stvari na terenu eskalirale, što se prištinska strana opredelila za radikalne mere, za primenu sile, za potpunu eskalaciju kojoj smo svedoci. Tu teško da ima mesta bilo kakvom dijalogu, a Ohridskom sporazumu još manje. Prema tome, za neke dijaloge potrebno je da se stvari vrate u prvobitno stanje i da se onda eventualno razgovara o prethodnom pitanju, Zajednici srpskih opština. Potpuno je jasno da je ova situacija nastala zbog toga što nema Zajednice srpskih opština. Da je nje bilo, mi ne bismo imali ni onakve izbore, ne bismo imali ovo postizborno stanje, eskalaciju koju imamo. Prema tome, to je jedina šansa da se vratimo dijalogu i da se traži političko rešenje na liniji onoga što je prethodno dogovoreno i razgovaramo.“

Formiranje Zajednice srpskih opština preduslov je za nastavak dijaloga i za smirivanje tenzija.

"Tako je. To je preduslov, iz prostog razloga što je to i politički i pravno nesporno. Dakle, Briselski sporazum je stariji od svih mogućih zaključaka, sporazuma i svega drugog što imamo danas, da li je to Briselski sporazum onaj prvi, pa posle Ohridski sporazum... Zato što je to sporazum koji ima međunarodnopravnu snagu zbog potpisa Evropske unije na njemu. Prema tome, prirodno je da to bude prethodno pitanje i sasvim je opravdano da Srbija na tome insistira i insistiraće i ubuduće. To mora da se reši kao prethodno pitanje tako da se Zajednica srpskih opština implementira, dakle da uđe u politički sistem. Jer onda je i položaj srpskog naroda i priča o normalizaciji na drugim osnovama. Nije na istim osnovama kada toga nema. Iz prostog razloga što Zajednica srpskih opština ima određenu strukturu, sastav, ima vezu sa centralnim vlastima u Prištini, ima nadležnosti. Dakle, ima funkciju koja u značajnoj meri menja položaj i srpskog naroda na Kosovu i Metohiji i poziciju Prištine, ali i pregovaračku poziciju Beograda.“

Onako kako je Kurti zamislio Zajednicu srpskih opština to mu dođe nešto kao nevladina organizacija.

"Vidite, postoji nešto što je takođe nesporno. Ne bih uopšte gospodina Kurtija komentarisao u ovom kontekstu. Zajednica srpskih opština je dogovorena 2013. godine, razrađena sporazumom iz 2015, vrlo detaljno u 22 tačke, organizacije sa funkcionisanjem nadležnosti, pravni okvir, finansiranje... Dakle, sve, sve. Ne samo što je to dogovoreno, potpisano, čak je i ratifikovano u kosovskoj skupštini. Prema tome, to je preuzeta obaveza koja se mora tako tretirati i implementirati. To što neko sada tako nudi rešenje ili, šta ja znam, to je potpuno druga stvar. Srbija smatra, to bar ja mislim, i držim kao svoj stav na osnovu poznavanja prilika i svega onoga što vidim, srpska strana smatra da je Zajednica srpskih opština dogovorena i ratifikovana u pravnom i političkom smislu. I Srbija nije spremna dalje o tome da pregovara. Prema tome, mora da se implementira onako kako je to dogovoreno. Pregovarački tim je napravio statut, prezentirao ga i to naprosto treba prihvatiti i ugraditi u politički sistem Kosova. Dakle, pošto je to međunarodni sporazum, stariji od svakog unutrašnjeg dokumenta, nema nikakvog mesta da se na bilo kom nivou on osporava na nivou privremenih kosovskih vlasti i institucija. Nego da se primeni. To je jedino relevantno i što omogućuje da mi izađemo iz ove situacije, da se možda priča nastavi, ja bih rekao na politički i konstruktivan način, da se izbegnu eskalacije ovog tipa. Sve drugo vodi u haos.“

Dakle, nema mesta da piše ZSO "u skladu sa kosovskim ustavom“?

"Naravno da nema. Ne može da ima mesta ako je ovo međunarodni ugovor, mislim to je poznato svima. Nema šta u skladu sa kosovskim ustavom. Ako ćete vi da revidirate ono što je dogovoreno i što ima međunarodnopravnu snagu, onda nema tog sporazuma. Onda se mi vraćamo u prethodno stanje, čak i pre toga, onda nema ničega. Moram da vas podsetim da su svih ovih deset godina pregovaranja, pristupnih pregovora i Srbije i cele ove situacije i pozicije Evropske unije kao medijatora itd. počivali na Briselskom sporazumu. On je ugrađen u pregovarački okvir Srbije, prema tome, to je prosto nesporna situacija. Treba jasno to odvojiti od Ohridskog sporazuma koga oni ugrađuju u poglavlje 35. A to je njihovo pravo da oni ugrađuju šta god hoće i kako god hoće. Jer oni nama nameću uslove pregovaranja. Ali to nema nikakve veze sa Briselskim sporazumom. Briselski sporazum je otvorio dijalog Beograd–Priština i omogućio Evropskoj uniji da bude u tome posrednik, i ona je to radila, kao što znamo, deset godina bezuspešno, evo jedanaest već. Ovo je već druga administracija u Briselu koja je bezuspešna i mi smo tu gde smo. I zbog toga treba biti vrlo precizan i jasan šta to znači, i zbog čega mi na tome insistiramo. Zato što smo mi pre 11 godina procenili da je to nacionalni interes i da to deblokira stvari i da to omogućuje političko rešenje koje je jedino moguće kada je reč o Kosovu i Metohiji, ništa više, ništa manje od toga.“

Kako komentarišete to što je Edi Rama nedavno izradio i predstavio neki svoj statut Zajednice srpskih opština, a potom čak i odustao zajedničke sednice vlada Kosova i Albanije koja se, ako se ne varam, inače održava jednom godišnje?

"Tu postoji nekoliko stvari. To što je on ponudio nekakav statut apsolutno nema nikakvog osnova za diskusiju, čak ni za komentar. On nije ni učesnik u ovom procesu pa da ima neku aktivnu ulogu, a nije ni ovlašćen da ga nudi. To je prva stvar. A druga stvar, oko otkazivanja ove sednice, ja mislim da je to na liniji pozicija Albanije kao nekoga ko je članica NATO-a i koja pokušava da spase glavu Prištini i da joj omogući manevarski prostor da izađe iz ovoga u šta je ušla. Treća je stvar njegovog ličnog odnosa prema gospodinu Kurtiju. Oni su na neki način politička konkurencija kada je reč o panalbanskom pitanju. Treba podsetiti da je gospodin Kurti bio, da tako kažem, neka vrsta opozicije gospodinu Rami na izborima, čak ima i svoju stranku tamo koja je učestvovala na izborima, doduše bezuspešno, ali u svakom slučaju kao neko ko je bio u opoziciji Rami. Dakle, ima i tih međualbanskih elemenata. Ali je suština u ovome da Albanija drži nekakav aktivan odnos, zato što je, kada je reč o gospodinu Rami i o Tirani, njihov politički interes da imaju aktivan odnos prema Prištini. To je jedna vrsta paternalističkog stava prema Prištini, poput starijeg brata, da tako kažem.“

Da li nije to možda neki da kažemo dodatni pritisak na Kurtija i poruka koja ide preko Rame sa Zapada da bi Kurti trebalo da popusti i da napravi kompromis?

"Da vam odmah kažem. Ne treba Zapadu Rama, ne treba Vašingtonu niko kad je reč o Kurtiju. I nema šta da se vrši preko Rame ili preko bilo koga drugog pritisak. Ako Evropska unija nije u stanju da na bilo koji način deluje na gospodina Kurtija, pa kako mislite da će onda Rama da deluje? Posebno imajući u vidu njihove odnose i rivalitet. Dakle, nije reč o tome. Nego se radi o tome da Rama i Tirana žele jedan aktivan odnos u celoj priči, da ne bude izuzeta, zbog svog stava i odnosa prema albanskom pitanju i Kosovu i Metohiji u celini. To je to. Inače, kada je reč o pritisku, Vašington ima mogućnosti i, da tako kažem, institute za pritisak. Potpuno kontroliše bezbednosnu situaciju. Dakle, ima sredstva prinude i u političkom i u nekom drugom smislu prema Prištini. Priština je sto odsto zavisna od Vašingtona. Prema tome, radi se o političkoj volji. Ne treba njima niko za pritisak. Njima samo treba da izađu iz dileme – da li da se dijalog u političkom smislu nastavi i da se spreče ove mere koje su dovele do eskalacije i koje rizikuju da sve to bukne i da ode van kontrole, i u kojoj meri to da učine i da dovedu u pitanje i političku poziciju gospodina Kurtija i političko stanje na samom Kosovu i Metohiji. Ili žele da ostanu na poziciji da je to suverena država koja ima, da kažem, prava i nadležnosti da se ponaša suvereno na svojoj teritoriji i da na taj način u stvari ne dovode u pitanje politički sistem sa ’demokratskim’ instrumentima i time da smanjuju svoje argumente u korist kosovske državnosti. Samo se o tome radi. Ovo drugo ja mislim da je vrlo prisutno i to oni dosta često ističu, da imaju primedbe na gospodina Kurtija, ali ne na Kosovo, na narod, itd., što je potpuno jasno da Vašington želi da ostane na poziciji koja je za njega ključna, a to je da je Kosovo već nezavisna država i da ima pravo da postupa u skladu sa tim.“

Koliko bi direktan zapadni pritisak na samog Kurtija, donekle, zapravo ojačao njegovu poziciju unutar samog Kosova? Koliko bi se to onda isplatilo Zapadu?

"Zapad mora da se opredeli da li će da vodi računa o poziciji Kurtija ili će da vodi računa o stanju u regionu. Mislim, on tu mora da postane jasan. Jer u meri u kojoj vodi on to upravo i čini i vodi računa o poziciji gospodina Kurtija. Kurti ima većinu, to je apsolutno jasno, njemu čak rejting i raste zbog ovih tvrdih stavova, ali to ne ide u korist deeskalacije i političkog rešenja. I oni moraju oko toga da se izjasne, da li će čuvati Kurtija, političke norme i to što ima većinu ili će tražiti načine da reše pitanje gospodina Kurtija, odnosno njegove politike koja dovodi u pitanje stanje u regionu i rizike eskalacije. Oni treba da odluče. Mislim, to je ipak na njima jer oni drže i nož i pogaču kada je reč o Prištini, Kosovu i ponašanju Prištine u svakom smislu. Ako hoćemo da budemo dokraja otvoreni, ukoliko ova stvar ide dalje, onda se otvara pitanje statusa Kosova i Metohije kao protektorata Ujedinjenih nacija, nadležnosti, funkcionisanja UNMIK-a i KFOR-a, Rezolucije 1244. To što su zapadni centri moći to priznali, to nije sve i to nije konačno rešenje. Znam šta oni misle, ali konačno rešenje mora da se vrati kad-tad tamo gde je u stvari i počelo – u Savet bezbednosti. Prema tome, što je ovo stanje teže i što je eskalacija šira, mi idemo u susret onome da se tema otvori tamo gde joj je i mesto.“

To bi značilo da Srbija zapravo treba da vrati priču u Ujedinjene nacije?

"Ne samo Srbija, nego mora da se oglasi UNMIK u jednom trenutku, zato što on sedi na Kosovu. On je civilna administracija koja pazi šta se događa i da u prvom sledećem izveštaju Savetu bezbednosti predstavnik UNMIK-a mora da kaže – slušajte, tamo preti rat. Ovde smo zbog toga da se spreči rat. I KFOR mora da preuzme potpuno svoju ulogu, i mi moramo da razgovaramo šta ćemo da radimo. Da stvari onda počnu da se odvijaju na globalnom planu. Jer kad je reč o tome, bez obzira što to nema težinu u ovom trenutku kao neka Ukrajina ili Tajvan, Kosovo i Metohija su zbog obaveznosti Rezolucije 1244, koja je doneta po Glavi sedam, a to je sprečavanje rata i uspostava mira, ipak pitanje globalnog karaktera. Za Savet bezbednosti i Ujedinjene nacije. Prema tome, to je potpuno jasno.“

Koliko bi zapadne zemlje bile spremne da u ovom trenutku idu i u tu priču, s obzirom na rat u Ukrajini, tenzije oko Tajvana...

"Oni ne da ne bi bili spremni, oni nisu uopšte spremni. Oni sve čine da se stvar zatvori na tom nivou gde Zapad kontroliše proces. A to su pregovori Beograd–Priština uz posredovanje Evropske unije. I tu Zapad kontroliše proces i neće ni slučajno dozvoliti da iz toga izađe. Ali ukoliko ne interveniše da se proces nastavi u političkom smislu, onda to menja stvar.“

Komentari
Dodaj komentar

Povezane vesti

"Zapad koji je činio ustupke Kosovu sada priznaje da su izbori bili greška"
1

Ivica Dačić

16.06.2023. 13:25

"Zapad koji je činio ustupke Kosovu sada priznaje da su izbori bili greška"

Ministar spoljnih poslova Ivica Dačić izjavio je da Zapad koji je sve vreme činio ustupke Kosovu sada poziva na deeskalaciju i govori da je održavanje izbora u četiri opštine na severu bilo pogrešno.
Close
Vremenska prognoza
clear sky
15°C
01.05.2024.
Beograd
Wind
PM2.5
5µg/m3
PM10
6µg/m3
UV
UV indeks
1
AQI indeks
1

Oni su ponos Srbije

Vidi sve

Najnovije

Vidi sve

Iz drugačijeg ugla

Vidi sve