Povijest jedne laži

Povijest jedne laži


“Prisižem Bogu svemogućem da ću u borbi protiv boljševizma sve zapovjedi Vrhovnog zapovjednika njemačke vojne sile Adolfa Hitlera izvršavati i da ću za ovu prisegu kao hrabar vojnik biti uvijek spreman i svoj život žrtvovati”, zakleli su se pripadnici 369. pojačne pešadijske pukovnije, poznatije kao Hrvatske legije, a potom krenuli put Istočnog fronta. Odluku o uzimanju učešća u borbi “protiv židovsko-boljševičke Moskve” Ante Pavelić doneo je “udovoljavajući željama, što mi sa svih strana NDH i svih narodnih slojeva dnevno stižu”.

Prvo na čelu artiljerijskog dela, a potom i cele pukovnije (formalno deo 100. lovačke divizije Vermahta, a faktički deo regularne oružane snage NDH) bio je potpukovnik Marko Mesić, koji je zbog hrabrosti odlikovan nemačkim gvozdenim krstom prvog reda. Međutim, s kapitulacijom Von Paulusove 6. armije, 700 legionara na čelu s Mesićem palo je u rusko zarobljeništvo.

Ante_Pavelić_StAF_W_134_Nr._026020_Bild_1_(5-92156-1)

Stepić je u domovini proglašen mrtvim, nakon čega ga je Pavelić odlikovao vojničkim krstom i titulom viteza, te ga “posthumno” imenovao za pukovnika. Dok ga poglavnik oplakivao, Mesić je s nemačkim, rumunskim i italijanskim zarobljenicima marširao u ruski gulag. Kao sa drugim građanima Kraljevine Jugoslavije, koje je rat zatekao u SSSR, legionarima je ubrzo ponuđeno da pređu na stranu saveznika i pristupe Prvoj jugoslavenskoj brigadi u sklopu Crvene armije.

Bila je to ponuda koja se ne odbija, pa su tako većinu boraca i kompletan zapovedni kadar jugoslovenske brigade na kraju činili bivši legionari 369. pukovnije i Lakog prevoznog zdruga, koje su obukli u uniforme Jugoslovenske kraljevske vojske, Mesiću i odranije dobro poznate. Uprkos prvobitnom planu da ih kao iskusne ratnike iskoristi na istoku Evrope, Staljin se brzo predomislio i u dogovoru sa Titom poslao ih nazad u Jugoslaviju, a Mesić je završio na Sremskom frontu.

ante_pavelic

Kad su u NDH saznali da proslavljeni hrvatski vitez živ i zdrav ratuje u partizanskoj vojsci, Pavelić mu je oduzeo sva odlikovanja. Mesić je kraj rata dočekao sa svojom jedinicom u rodnom Bjelovaru, a zbog oslobodilačkih zasluga oproštena mu je ružna prošlost i zakletva Hitleru. Ali ne zadugo, barem sve do Rezolucije Informbiroa kada je služba Mesića uhapsila, da bi 1950. na putu za saslušanje u Beograd, na zagrebačkoj železničkoj stanici pao pod voz i ostao bez obe noge.

Povezane vesti – PACOVSKI KANALI OD VATIKANA DO ARGENTINE: Evita Peron spasla Antu Pavelića

Za neke žrtva ratnih previranja, za mnoge preletač svog vremena, Mesić je svojevrsna paradigma balkanskog posleratnog stanja u kojem ujedinjene, pa u krvi rasturene zemlje i dalje tumaraju. A pre svega, ruku na srce, paradigma današnje Hrvatske. Ustašizam ili antifašizam – pitanje je koje, reklo bi se, najčešće mori Kolindu Grabar Kitarović.

Za razliku od Mesića, za kojeg učešće na Sremskom frontu verovatno nije bilo idealno rešenje (ali je bio siguran izlaz iz noćne more ruskog gulaga), Kolinda se antifašističkom tradicijom u Hrvata izuzetno ponosi. Pa makar i samo u Poljskoj. U Hrvatskoj ju je pak najčešće moguće pronaći u društvu Marka Perkovića Tompsona. I nije jedina, ali je predsednica. Antifašizam za one “preko”, ustašizam za one iznutra.

FOTO TANJUG/ FOTO HINA/ MARIO STRMOTIC

FOTO TANJUG/ FOTO HINA/ MARIO STRMOTIC

Tako je na obeležavanju godišnjice početka Drugog svetskog rata, Kitarovićeva slavodobitno izjavila da je “hrvatski narod najviše doprineo antifašističkoj borbi u Evropi, srazmerno broju stanovnika”. I nikog sa naše strane nije bilo da to opovrgne, jer Srbija nije bila pozvana. Na to se gradacijski nadovezla izjava šefa HSLS-a Darinka Kosora da “Srbija nikad nije imala antifašistički pokret”.

“Pa ispada da smo mi fašisti, a ja se ne sećam antifašističkog pokreta u Srbiji”, izjavio je.

Povezane vesti – USTAŠKA HIPO BANKA: Gde je završilo krvavo blago Srba ubijenih u genocidu u NDH

Paradoksalno ili ne, na izjavu je najanalitičnije reagovao hrvatski istoričar Ivo Goldštajn ističući da je štetno licitirati brojkama, jer relativizacija prošlosti oduzima budućnost.

“Tačno je da su Hrvati bili najzastupljeniji u antifašističkom pokretu u odnosu na druge jugoslovenske narode sa 30 odsto, a činili su nešto više od 20 procenata stanovnika tadašnje zajedničke države. Međutim, sledeći tu logiku, Srbi u Hrvatskoj su dali najveći doprinos, jer ih je bilo 28 odsto među hrvatskim partizanima, a oko 16 procenata u tamošnjem stanovništvu”, istakao je Goldštajn za RSE, dodajući da govoriti o antifašističkom pokretu u Hrvatskoj znači uključivati sve građane, “dakle, ne samo Hrvate nego i veliki i natprosečni broj Srba”:

“Na kraju 1941. od sedam hiljada hrvatskih partizana otprilike, apsolutno je najviše bilo Srba – njih 5.400 i oko 800 Hrvata. Dakle, oko 80 odsto tadašnjih hrvatskih partizana su bili Srbi. Bilo je 800 Hrvata i 600 drugih, pre svega Jevreja, drugih manjina, nešto malo Crnogoraca, te Muslimana.”

FOTO TANJUG/ FOTO HINA/ MIROSLAV LELAS

FOTO TANJUG/ FOTO HINA/ MIROSLAV LELAS

Doprinos Hrvata antifašističkom pokretu nesporan je, osim kada se za jedne svrhe politizuje i koristi, a već za druge potire. Tako Kitarovićeva jednom prilikom preuzima zasluge za pobedu nad nacistima, a već drugom klanja se ustaškim žrtvama na Blajburgu. O toj sve masovnijoj komemoraciji i stvaranju blajburškog mita uz pomoć katoličke crkve svojevremeno su pisali posebno osetljivi nemački mediji.

Uoči komemoracije “Der Spiegel” je napisao: “Ono što se najavljuje kao komemorativna misa na privatnom zemljištu tokom proteklih godina preraslo je u gigantsko okupljanje nacista. Najveće u Evropi”.

Ciganska posla

Pomenutu demografsku sliku antifastičkog pokreta u Hrvatskoj, ili još bolje tvrdnji o nepostojanju istog u Srbiji govore istorijske činjenice o oslobađanju Zagreba 8. maja 1945, koje je, osim pojedinih istoričara, svojevremeno istražio Darko Hudelist. Očekivano je bilo da u grad prvi uđe 10. zagrebački korpus, o kojem se uvek najviše i pisalo u kontekstu oslobođenja Zagreba.

Prava istina je, prema istraživanju Hudelista, bila ta da su u Zagreb prve ušle jedinice pretežno sastavljene od partizana iz Srbije, da su, tehnički gledano, oni oslobodili grad i da je najistureniju ulogu u oslobađanju Zagreba imala 45. srpska divizija.

Povezane vesti – KITAROVIĆ: Hrvati najviše doprineli antifašističkoj borbi

Tog dana, 2. i 3. bataljon 20. brigade Savu su prešli između 10.30 i 10.45. Zagrebačku radio-stanicu, u NDH “Hrvatski krugoval”, tog su dana u 13.25 zauzeli partizani iz 20. i 24. brigade iz 45. srpske divizije. Hudelist polazi od definicije da preuzeti kontrolu nad teritorijom znači zauzeti glavnu medijsku kuću. Po tome, oslobodioci Zagreba su partizani iz 45. srpske divizije. Hudelist pretpostavlja da se to decenijama prikrivalo isticanjem uloga 10. zagrebačkog korpusa i 28. slavonske divizije.

Pri tome navodi da to nema smisla iz nekoliko razloga: Prvo, 28. slavonska divizija u Zagreb je ušla između 10 i 15 minuta posle 45. srpske divizije i tvrdi da mu je to 2008. “vrlo otvoreno priznao” borac 25. brigade iz sastava 28. slavonske divizije Antun Magić. Potom, u delu “Druga jugoslovenska armija” Milovana Dželebdžića stoji: “Prva je u grad ušla 45, a zatim 28. i 39. divizija”. Da je ipak bila reč o jednoj organizovanoj akciji pokazuje to što su sve tri divizije, i hrvatske i srpske, pripadale II Armiji, kojom je zapovedao general Koča Popović.

Shutterstock

Shutterstock

Uz sve to, “Borba” od 9. maja 1945. u članku “Oslobođen je Zagreb – glavni grad federalne Hrvatske” objavila je: “Posle četvorogodišnjeg teškog ropstva pod terorom ustaških zlikovaca i nemačkih fašista, glavni grad Hrvatske ponovo je slobodan. Hrabri borci 45. divizije Jugoslovenske armije ušli su u grad u 11 sati.”

Povezane vesti – POSLANIK GRBIN: Fašizam je pred vratima Hrvatske

A onda istog dana, tokom poslepodneva na Jelačićev trg paradno je umarširao 10. zagrebački korpus sa svečanom muzikom, koji je u trenucima borbi za Zagreb bio između Varaždina i Zagreba. U svojim “Sjećanjima” komesar 10. zagrebačkog korpusa Ivan Šibl priznaje da su se on i saborci toga dana osećali poniženo i postiđeno.

Mit o Blajburgu

“To što da nas stiže su izjave publicista, ponekad poslanika i naravno predsednice. Bitno je da akademski krugovi nemaju problem sa revizojom. U Hrvatskoj postoji ekstremistička scena i prosto se više toleriše ekstremizam, nego što je slučaj u Srbiji. S druge strane, imali ste na festivalu u Puli situaciju da je film o Dijani Budisavljević potpuno zbrisao sve druge filmove. Hrvatska je složeno društvo. Ne možemo samo na osnovu ekstremista i Kolinde Grabar Kitarović da ocenjujemo celo hrvatsko društvo – uveren je Marković.

Ante_Pavelic_Parlament

I onda se postavlja logično pitanje: Kako jedna Nemačka može da se pomiri sa svojom istorijom i zločinima, i više nema potrebu da revidira svoju odgovornost i prošlost, a jedna Hrvatska to ne može? Zašto Balkan ne može da se povinuje denacifikaciji?

“Suočavanje Nemaca sa svojom prošlošću nije išlo tako lagodno. Mi sve vreme govorimo o Drugom svetskom ratu. A danas možete u Hrvatskoj da čujete: Da li se Vučić pokajao za ono što je govorio 1995. u Kninu, gde je govorio da Glina nikada neće biti Hrvatska i huškao narod. Ili Slobodan Milošević ili Mladić. Da li se srpsko društvo na neki način suočilo sa onim što se događalo krajem 80-ih i 90-ih. I onda kada se prave poređenja sa Nemačkom, reći će vam Nemačka je 1945. bila poražena, a Srbija nije bila poražena. Tako je i sa Hrvatskom. NDH je bila poražena 1945. U Nemačkoj je nakon 1945. krenula oštra denacifikacija u Ustavu i zakonima. Imali ste tačno popisan kukasti krst, SS i druge oznake. U Jugoslaviji se to nije dogodilo, nisu se zamarali time da li to treba popisati”, kaže Klasić.

Više pročitajte u štampanom izdanju Ekspresa…

+ Trenutno nema komentara

Dodajte komentar