Kolumna
Dragan Vesić: Kladionice su druga šansa za očajne, nesrećne i usamljene
Valjda postoji kafana koja se zove "Druga šansa“ ‒ tamo idu oni koji su izgubili svaku šansu ne bi li našli utehu i možda nadu.
Život retko daje drugu šansu, pogotovo ako je reč o velikim greškama. Ljudi žale zato što su nešto izabrali i to ih je skupo koštalo, ili zato što iz nekog razloga nisu izabrali nešto drugo jer misle da bi im život tada bio lepši.
Besmisleno je i jedno i drugo jer vodi u ogorčenost, anksioznost i depresiju. Besmisleno, jer ono što je prošlo, ne može da se vrati i zato što ne znamo da li bi nam život bio lakši i lepši da smo izabrali ono što nismo ‒ jedino znamo da bi bio drugačiji. Sve se svodi na to da ljudi moraju da nastave dalje, da menjaju ono što mogu i da prihvate ono što je bilo.
To je lako racionalno obraditi, ali ne i emotivno. Ali, ako se ne obradi emotivno, alternativa je beznađe i očaj. Ukoliko neko u tome ne uspeva nego se vrti u začaranom krugu patnje i stalno vrti isti film o onome što je bilo ili što nije bilo, trebalo bi da zatraži stručnu pomoć. S druge strane, nekad ljudi svesno izaberu ono što ne žele, žrtvujući ličnu sreću, pod uslovom da znaju za odgovornost i empatiju.
Mnogi ne traže stručnu pomoć, nego idu linijom manjeg otpora jer je apsurdno bežanje od sebe lakši način ‒ traže utehu i spas u alkoholu ili kockanju, nesvesni da će im tako biti još gore.
Kladionice su druga šansa za očajne, nesrećne i usamljene. Za one bez svake nade. Šansa da promene život kockajući se ne postoji jer sve i da dobiju veliki novac, on ne rešava sve probleme i nije satisfakcija za greške ‒ a svi greše ‒ ne donosi unutrašnji mir i smisao.
Ljudi se ne leče samo od depresije, anksioznosti, bilo kog psihičkog poremećaja, nego i od bolesti zavisnosti: alkoholizma, droge, kockanja.
Sudeći po broju kladionica koje su na svakom koraku, ovde ima mnogo zavisnika od igara na sreću, bilo da je reč o sportskom klađenju, pokeru aparatima ili nečem trećem. Nove tehnologije omogućile su onlajn digitalno klađenje tako da se možete kladiti i od kuće, a čini se da nije daleko dan kada će se ljudi lečiti od još jedne vrste zavisnosti – virtuelnog života na internetu i društvenim mrežama.
Socijalna interakcija između ljudi sve je manja, sve manje vremena provode u prirodi, a sve više uz kompjuter i mobilni telefon ‒ od naručivanja hrane, preko upoznavanja, do onlajn klađenja – zato propagiranje zdravih stilova života zvuči paradoksalno.
Jedinu korist od kladionica imaju one same i država jer se ogroman novac od poreza sliva u budžet. Igrači su uvek na gubitku dok bacaju poslednji dinar na namešten meč u nadi da će se baš njima osmehnuti sreća.
Poznati glumci na zalasku karijere i ocvale pevačice amputiranog morala i imputiranih silikona, koje je više krasio stas nego glas, pa su zato više punile tabloide nego dvorane, u reklamama podstiču naivne i nesrećne da bace poslednju paru i obogate se na lak način. Ta manipulacija masama o lakoj zaradi običnog čoveka bez napornog rada jeste opsena i mit, osim za određene privilegovane i devijantne grupe.
Poznati i slavni ne klade se jer novca imaju napretek, nego te nečasne stvari rade jer im nikad nije dosta medijske pažnje koja je takođe oblik zavisnosti.
Kako pišu mediji, Srbija je po broju kladionica i kockarnica druga u Evropi (prva je BiH) ‒ dakle, imamo enormni broj kladionica po glavi stanovnika, a kocka se mnogo ljudi svih generacija.
Sociolog Roze Kajoa u knjizi "Igre i ljudi“ pokušao je da postavi temelje nove sociološke teorije, polazeći od igara, po kojoj su sva društva nastala iz igara. Klasifikovao ih je u četiri kategorije: agon (takmičenje), alea (kocka), mimicry (gluma) i ilinx (zanos).
Po njegovom mišljenju su mimicry i ilinx odlika primitivnih društava valjda zato što podrazumevaju pretvaranje i padanje u trans, što je karakteristično za infantilne i za verske fanatike, dok su alea i agon karakteristični za civilizovana društva.
Sad, koliko je sve to tačno, upitno je jer se Igre prožimaju ‒ alea, agon i mimikrija na primer te zato striktna podela nije moguća.
Jeste nekad teško razgraničiti igru i neigru, ali nije teško razgraničiti iracionalno i racionalno.
Ljudi su, kada su nesrećni, skloni da veruju u neverovatno.
Zato beže u apstraktni svet igara na sreću gde se osećaju sigurno nadajući se da će baš njih pogledati sreća – kockaju se (klade) svi, osim onih koji su od igre napravili biznis.
Alea je, kao i ilinx, ekskluzivno ljudski izum: životinje znaju da se pretvaraju i takmiče, ali ne umeju da se kockaju i ne padaju u trans.
Čini se da od svih igara alea ima najviše dodirnih tačaka sa neigrom, odnosno zbiljom, bez obzira na to što je agon sofisticiraniji, dublji i složeniji: više je stvar veštine nego slučaja i sreće.
Naime, granica između igre i neigre kod alee zna da bude fiktivna. Kockar je zbog svoje opsesivne strasti spreman da rizikuje i sve stavi na kocku, čak i svoj život (ruski rulet). Tada se, u tom suicidnom času, izlazi iz čudesnog, misterioznog, neizvesnog i idealnog sveta igre, omeđenog pravilima, vremenom i prostorom, izuzetim od stvarnosti, i ulazi u stvarnost gde ‒ kako kaže Vladan Desnica – vlada "jedna luda zbrka i jedna mudra harmonija; jedan pijani besporedak i jedan dublji smisao“.
Život jeste paradoks ‒ simbioza kontradiktornosti, i baš zbog toga, pored sličnosti, postoji i suštinska razlika između igre i neigre: igrač sam bira fatalnu posledicu dok u životu, fatalna posledica bira njega.
Nema sumnje da za igrača ima neke mračne lepote u alei. U romanu Dostojevskog "Kockar", glavni lik igra rulet kao u transu do poslednjeg guldena zavaravajući se da će se sutra sve završiti. Laže sebe jer to sutra nikako da dođe, on više ne vlada igrom i tada stvari izmiču kontroli jer je granica između igre i neigre izbrisana.
Zato postoje i mišljenja da je alea ipak više svojstvena prelaznim rudimentarnim društvima u kojima manjina ima sve, a većina ništa, osim malo hleba i mnogo igara. Kao takva, alea pospešuje lenjost, sujeverje i fatalizam.
Sociolozi smatraju da nije apsurdan pokušaj ako se jednom društvu da dijagnoza na osnovu igara koje u njemu cvetaju.
Ovde cveta alea ‒ kladionice daju lažnu nadu, a ona nije isto što i druga šansa.