INTERVJU SNEŽANA VUKIĆEVIĆ: Poezija na "pjenu od mora"

Snežana Vukićević je član Udruženja književnika Srbije. To je kao neoprostiv greh doživljavano u Crnoj Gori. Živi u Herceg Novom, gradu za kojim su oduvek čeznuli pisci. Od Ive Andrića do Stevana Raičkovića. Gradu u kojem živi i stvara Nikola Malović. Gradu muzike i poezije. Gde svaka reč ima posebnu težinu i gde se poštuje.

Završila je političke nauke u Beogradu, ali je istovremeno učila i onaj drugi, pesnički fakultet, čiji je dekan bio legendarni Branislav Petrović.

Likovno se obrazovala kasnije. Ali je i u slikarstvu ostala pesnik. I jatak svih onih srpskih pesnika koji do pene od mora dođu. Svrate. Tiha i neprimetna, odavno je zaslužila mesto na ovim stranama.

„I kao da nema ugledanja, nego prvi put uzima pero, kao jedini čovjek na svijetu koji ne zna da postoje pjesnici i pjesnici, nego piše po nagonu, bolje reći vođena intuitivno nekom neznanom cilju“ – zapisao je Garo Jovanović o Vašoj poeziji. Svaki pesnik ima neki svoj početak. Gde je i kakav je Vaš?

„Odlično se sjećam svog početka. Bila je zima, snijeg vani, đed gusla u drugoj sobi sa sestrićima, a mi djeca čitamo knjige. I počne rasprava o tome kako se pišu pjesme i ja kažem – evo ja ću sad smisliti jednu. I smislim je na licu mjesta. Imala sam osam godina. Moje epsko obrazovanje je počelo u familiji, gdje su i moja majka Desanka Šućur, kasnije književnica, moj đed i prađed i skoro sva familija bili pjesnici. A prva ličnost za koju sam zaključila kao dijete da je značajna za nas, a nije nam rod, bio je Njegoš.

Povezane vesti - INTERVJU SLAVKO KRUNIĆ: Likovi i ličnosti

Poslije, na fakultetu, poetski me obrazovalo, a i životno, tadašnje boemsko društvo pjesnika. To je zasigurno odredilo moj književni put i stav prema umjetnosti i bio stvarni intelektualni početak razmišljanja o svemu što danas čini srž mog bivstvovanja, a doskora je bilo ugroženo u Crnoj Gori.“

Kao književnik ili kao slikar, čemu biste dali prioritet u Vašem stvaralaštvu?

„Umjetnost je jedan život u životu i tako se i ponaša. Rodi se, razvija, ima periodiku uspona i padova, a kod ljudi sa višestrukim talentima baš i liči na komplikovan i težak život, tako da se tu malo razmišlja o prioritetima, osim ako je pisac komercijalizovan i dobro situiran u književnom miljeu nalik na političara koji pripada svim političkim opcijama. Prioritet zavisi od interesovanja umjetnika, a počesto ga diktira i javnost, no kod istinskih umjetnika koji bi trebalo da su istraživači u tome što rade, prioritet je lijek za dušu, rekla bih. Nekada je to kod mene bila poezija za odrasle, poslije me zaokupila proza kao eksperiment, zatim dječja književnost, onda opet duhovna poezija i duhovna književnost za djecu, zatim vezivanje muzike sa poezijom, što je takođe izazov pisanja poezije za komponovanje, a sada namjeravam da se vratim slikarstvu.“

Imali ste petnaestak samostalnih izložbi, pretežno crteža i akvarela. Šta mislite o savremenom slikarstvu?

„Možda i nisam mjerodavna da ocjenjujem savremeni likovni život. Po mom mišljenju, ne postoji kriza umjetnosti, u ovom slučaju slikarstva, postoji samo ljudska ograničenost u smislu gubljenja osnovne ljudske suštinske niti, a to je Bog. Obezbožena umjetnost je jalova, dosadna, nemaštovita, ružna, agresivna i sklona samoprocjenjivanju. Kad kažem ružna, onda mislim na duhovno ružnilo. Jednom je nekoliko pjesnika iz Crne Gore imalo intervju sa pitanjem -  da li poezija oslikava ličnost pjesnika ili... svako je odgovorio onako kako se i ponašao prema poeziji. Tu nema zbora – kod mene moja umjetnost oslikava u potpunosti moju ličnost, a upravo tako ja shvatam i slikarstvo.

Očigledno je da je u slikarstvu kao i drugdje kriza, najprije ličnosti, što u prvim naletima trpi i umjetnost. To se najbolje vidi na izložbama gdje su prisutne mršave duhovne tvorevine, tiranisana platna, uski pogledi na svijet, originalnost na silu i slično. Naravno, ima i sjajnih slikara, no upravo trend da se bude originalan, tj. da se stvara stil po svaku cijenu, umjesto da dolazi prirodno i spontano, kvari sliku likovnog svijeta. Kod nas u Herceg Novom imamo pomak u tom pravcu tako što smo u prilici da jednom godišnje na izložbi Hercegnovska likovna scena sagledamo rad i doseg našeg slikarskog stanovništva bez dogmatičnih likovnih kritika. Kao što znate, geniji su negdje korak ispred ostalih i sami nesvjesni tog koraka, ali taj korak je možda već učinjen iako javnost i veliki dio stvaralaca to ne registruju.“

Imate dobar crtež, a leži Vam i akvarel.

„To su tehnike gdje nema naknadnih popravki. Dok sam studirala političke nauke, najviše sam vremena provodila na vajarskom odsjeku Likovne akademije i drugim ateljeima. Tamo sam naučila osnove slikarstva i vajarstva, a kasnije sam i studirala likovnu umjetnost.

Moj likovni rad je isprekidan mojom književnošću i obrnuto. Mislim da ću ovaj preostali dio života biti više slikar, a manje pisac. U pojedinim momentima sam htjela da napustim oboje, ali to jednostavno ne može, poremeti se duhovna ravnoteža i nemaš mira. Pa kad ne može, radiću sada nove stvari za mene u slikarstvu, drugim tehnikama i drugačije motive.

Opisala bih svoj likovni rad kao svoj dio slobode. Čula sam od raznih žena vrlo čudne načine kako one pronalaze svoj mali prostor lične slobode. Ja ga imam u mom malom ateljeu gdje samo ja boravim. Nadam se da ću uspjeti da ugradim ono što sam odlagala do sada u moja sledeća platna i radove, a to neće biti baš skoro, jer kad stojim pred bijelim platnom posle dugo vremena, moram da pobijedim sumnju i strah, ali mi ono saznanje da nema odustajanja uveliko pomaže.“

Povezane vesti - INTERVJU VLADIMIR VINKIĆ: Gledati, znači razmišljati bez predrasuda

Rekli ste da ne želite da razgovarate o objavljenim knjigama. Recite mi nešto o neobjavljenim rukopisima?

„Pa da. Ja ne želim da pričam o mojim knjigama, osim u uskim književnim i likovnim društvima. Knjiga je da se čita i lijepo je pročitati knjigu bez sugestija, naravno kad je riječ o zrelim čitaocima. U mnogim mojim pjesmama se kriju tajne iako su objavljene i date u javnost. Zanimljivo je slušati analize pjesama koje dolaze kasnije, kad stvaraš ne misliš o tome. Znači u svoj otvorenosti i iskrenosti pisanja poezije, ipak zadržavam jedan segment sebe i pjesme zatvoren i nedostupan ostalima. Zato kad objavim knjigu, ja nikad više ne pričam o njoj. Ili kad naslikam sliku i ode od mene – isto se dešava. A volim da najavljujem nove knjige, na primjer. Dok pričam o njima kao da se ponovo preslišavam i pitam treba li još nešto toj knjizi.

Volim da pišem za djecu. Pišem za njih sve osim poezije. Željela sam da poklonim nešto djeci pa sam im poklonila priče, kad već nemam novca da im napravim igrališta. Vrlo sam srećna jer sam napisala za njih par duhovnih savremenih pravoslavnih knjiga, od kojih je jednu, ’Vrbica’, objavila ’Svetigora’. Druga, ’Anđeo od Lastavice’ je u štampi, a Lastavica je naše ostrvo na ulazu u Boku, kasnije nazvano Mamula. Treća se tiče loze Svetog Simeona u Hilandaru i Podgorici, a četvrta je u nastajanju i dešava se kao i sve ostale na stvarnim lokacijama u Srbiji i Crnoj Gori.“

Objavili ste dvanaest knjiga poezije, priča za decu, roman. Neke Vaše knjige su nagrađene, a tu je i Vidovdanska povelja za dečju književnost. Šta mislite o nagradama danas i kako utiču na stvaranje jednog umetnika?

„Kad je čovjek, mlad on želi da se dokaže i misli ako dobije nagradu da je postao veliki umjetnik. Lijepo je dobiti nagradu, naročito novčanu, no kad se sjetim kako su Jaša Grobarov i Andrej Mariokov dobili nagradu za priču, odmah se osvijestim. Ovo je, mislim, prilika da ja ispričam ne njihovu, nego svoju priču o nagradama.

Kad sam objavila prvu knjigu priča za djecu, moj urednik pošalje tu knjigu jednom crnogorskom književniku da napiše prikaz. U razgovoru urednik mi kaže da neće da objavi taj prikaz, da je kritika loša, da valjda i on zna nešto o književnosti itd., a ja zapnem da mi da taj tekst da pročitam šta to tu piše. Teška srca i videći da je to meni sve smiješno, dobijem ja tekst od urednika, a čuvam ga i dan-danas, za razliku od svih novinskih tekstova o mom stvaralaštvu. Poslije niz godina sudbina uredi da u žiriju za dodjelu nagrade bude i taj književnik, koji ne zna da ja znam i za onu prvu kritiku, a poznajemo se već godinama. Možda je i sam zaboravio posle toliko kritičarenja pisaca i ostalog umjetničkog svijeta da je nekad rekao nešto dijametralno suprotno onom što sam čula pri novom susretu.

Stoga bih molila pisce da budu milostiviji prema novim i mladim piscima, kojih je danas mnogo manje nego kad sam ja stasavala u književnika.“

Kakav je književni život u Herceg Novom? 

„Uprkos koroni, naši novski pisci stvaraju, a bilo je i književnih večeri negdje u drugoj polovini avgusta. Ostvaren je program Trga od ćirilice u okviru kog je Nikola Malović predstavio knjigu za djecu i odrasle ’Galeb koji se smije’, a hercegnovski pjesnici su upriličili jedno veče ljubavne poezije u bašti gradskog muzeja. U istom periodu je bila i izložba i veče posvećeno sjećanju na Borisa - Boća Vujovića, hercegnovskog slikara. SPKD ’Prosvjeta’ iz Herceg Novog se sprema da nastavi sa radom oko Škole srpskog jezika – ove godine akcenat je na epskoj poeziji i umnom narodnom stvaralaštvu, bilo je par koncerata, a u toku su i programi posvećeni proslavi Dana oslobođenja Herceg Novog. Vjerovatno će početi i pripreme Hercegnovske likovne scene i drugih kulturnih događanja. Moj grad – grad kamenih klavijatura ne može bez muzike, poezije i snova. Kad ne bi bilo tako, ja bih otišla zauvijek, a volim svoj grad.“

Povezane vesti - INTERVJU JANKO JELIĆ: Ne priznajem pravo piscu da bude pogan

„U pesnike, kao u hajduke, ne ide se bez velike muke.“ Koje muke stvaraju pesnike?

„Poezija mora biti suštinski iskrena. Ona je živo biće, ne bi bila u Svetom pismu da je drugačije. Ono  što je rekao Garo Jovanović, rekao je i Aca Sekulić o mojoj prvoj zbirci ’Bal planeta’, prije trideset i nekoliko godina, a drugačijom retorikom su to potvrdili i Ranko Jovović i Veselin Lazarević. To ne znači da ostali ne razumiju moju poeziju, to samo znači da su oni razumjeli i mene i moju poeziju. Zato se ja osjećam manje usamljenom u ovom svijetu.“