INTERVJU JANKO JELIĆ: Ne priznajem pravo piscu da bude pogan

INTERVJU JANKO JELIĆ: Ne priznajem pravo piscu da bude pogan


Govoreći na grobu Meše Selimovića, Matija Bećković je rekao: „Niko kao ti nije umeo da od zala pravi zlatnike. Da je zlo znalo šta ga čeka, daleko bi te zaobišlo“.

Janko Jelić je jedan od onih progonjenih profesora koji su ostali bez posla jer nisu hteli da predaju crnogorski jezik, tu nakaradnu tvorevinu režima. Đaci su izgubili dobrog profesora, ali je srpska književnost dobila još jednog vrhunskog pisca iz Crne Gore. O njemu se već čulo. Dobio je nagradu „Radoje Domanović“ za „Zlatnog čovjeka“, priče ispred seoske prodavnice, a bogami će se tek čuti.

Ivo Andrić je jednom rekao da pisati znači zavrteti globus, ubosti iglom i onda to mesto uvećati pomoću uveličavajućih stakala i opevati. To Vaše mesto je seoska prodavnica negde na Durmitoru.

„Sigurno je da moji tekstovi imaju nekad i pretjeranu crtu zavičajnosti. To zna da bude ograničavajući faktor i za pisca i za čitaoca. Ali meni se čini da je to opšti problem čovjeka iz Crne Gore. Gotovo da bismo to mogli nazvati kompleksom. Mnogi misle da Crna Gora, kao država, ali i kao toponim, opstaje zbog državotvorne tradicije ili državotvorne ideje. Ja mislim da je to tek površno tumačenje. Crna Gora opstaje kroz mnoštvo zavičajnosti koje se u njoj čuvaju. Teško čovjek koji nije odavde može da shvati kolika je želja ovdašnjeg čovjeka da sačuva i istakne svoj zavičaj kao unikatan, kao nevjerovatan, kao izvorište vrline. Svakako da se taj doživljaj zavičaja ne poklapa sa realnom slikom, ali u tom rascjepu se i otvara prostor za priču i za književnost. A Durmitor je planina u kojoj se još uvijek čovjek susreće sa mitologijom i gdje je prinuđen da joj se potčinjava. Durmitorom još uvijek hodi Sveti Sava, nad njime još uvijek nadlijeće Jabučilo, a vile se okupljaju i igraju svoja kola nad vodom jezera. Sa Durmitora se pogled pruža niz Kosovo, a kad se okrenete na drugu stranu, vidi se Lovćen. Ima jedna pjesma koja veli:

Durmitore, je l’ ti žao

Što se Lovćen opjevao?

Pa neka ga, nek se pjeva,

Zasluga je Njegoševa!

U ovoj pjesmi se vidi koliko je misao koja dolazi sa ove čudesne planine u isto vrijeme gorda i plemenita. Na drugoj strani, ta prodavnica je neizbježno mjesto savremenog svijeta u kome se sav život sveo na trgovinu i reklamu i mjesto gdje se sreću ta savremenost sa jedne i prebogata zavičajnost sa druge strane. Taj susret je nekad tragičan, a nekad komičan. Ja sam se trudio da dočaram nešto od komičnog.“

Povezane vestiINTERVJU DRAGANA PAJKOVIĆ DODIG: Putovanje kroz sobe senki

Priča niže priču, a svaka je nastala iz neminovnosti pričanja koje ne može stati.

„Ta priča dolazi od silne i žarke ljubavi koju naš pripovjedač gaji prema svom zavičaju i prema povjerenom mu nasleđu zavičaja. On prosto gori u želji da priča i da kroz priču čuva i uvijek iznova oživljava stvari i ljude koji su za nauku savremenog svijeta mrtvi, ali za poeziju još kako živi. I za našeg pripovjedača su živi do one mjere da osjećaju sreću, tugu i bol. I da skratim i pojednostavim odgovor, ta priča je čista ljubav i neutoljiva žeđ za ljubavlju.“

Sagrailo je neverovatna priča (laže, a kao da govori istinu, ili obrnuto, govori istinu a kao da laže), opija pričom, a ko voli da priča i prepričava obično uz viku, galamu.

„Dopuniću Vas, nije Sagrailo samo pripovjedač. On je i glumac. On je ljekar. Plemenski vrač koji liječi svoje saplemenike. On je i duhovni vođa plemena koje živi u gori srpskoga jezika i krije se od okova civilizacije. Dakle, ne krije se od civilizovanog svijeta, već od njegovih okova, a to je bitna razlika. Zbog te slobode mi smo ljubomorni na Sagraila i mnogi od nas bi ga najradije okovali ili ubili ne shvatajući da bez njega ne bi ni nas bilo.“

Humor koji potiče iz dubine duha, istorije skaski i legendi, pretvara se u neponovljivu literaturu.

„Ne znam da li je ta literatura baš tako neponovljiva, kako kažete. Jer je ona sama po sebi ponavljanje. Ali ako je ponavljanje dobro, onda sam zbilja srećan. A humor je, čini mi se, osnov svake dobre priče, bar kad je u pitanju srpski jezik i srpski duh. Svaka naša priča bez humora je bljutava, odnosno ima premalo umjetničkog, a previše gordog i sujetnog, što u ishodištu uvijek vodi ispraznosti. Nama je humor u genima i odsustvo humora znači odsustvo ljubavi prema sebi i svom korijenu, a samim tim i prema svetinji života.“

Janko Jelic 2

Umeće pripovedanja koje dostižu samo stari majstori otkriva dar, a dar je, i može biti samo od Boga.

„’U početku bijaše riječ, i riječ bijaše u Boga, i sve bijaše riječ…’ Tako počinje Jevanđelje. Riječ i sve u vezi sa njome naravno da su mogli biti darovani samo od Stvoritelja. Ima jedna poslovica koja veli da je riječ gospodar čovjeku. Ako bismo mogli da zamislimo tog gospodara kao nekakvog plemića ili viteza koji je čuvar nekog dragocjenog djelića smisla, onda bismo priču i pričanje mogli da zamislimo kao neku vojnu paradu vitezova, a mi koji pričamo bili bismo blagosloveni da tu paradu organizujemo, uljepšavamo i iznova ponavljamo i uživamo u njoj.“

Pisac voli svoje junake bez obzira na to koliko im se na sebi sopstven način podsmeva, ali bez jeda.

„Književni junaci su piščeva družina i o njima se pisac mora brinuti. On ih mora voljeti, jer bez njih ne bi ni bio pisac. On im se mora i podsmijavati jer se i oni njemu podsmijevaju. Sve u svemu, to je kompleksan i višesmjeran odnos, kao i svaki međuljudski odnos. Pogrešno je, pa i tragično misliti da su književni junaci fikcija. Oni su to samo djelimično, a mnogo su više živi ljudi koji se sa nama sreću svakoga dana i koji imaju svoju sudbinu kao i svi drugi. I nema ništa gore za književnost od pisca mizantropa. U osnovi književnog zanata i poziva stoji čovjekoljublje i ono obavezuje pisca da bude dobar čovjek, i onda kad piše i onda kad ne piše. Ne priznajem pravo nijednom piscu da bude pogan i da svojim poganstvom pokušava da se nametne. Poganstvo u pisanju nije književnost, poganstvo će uvijek biti samo poganstvo i nema te mode koja će to promijeniti.“

Povezane vestiINTERVJU DEJAN ĐORIĆ: Glogov kolac u telu Hadži Čaršije Salijeri

Da li Vam smeta što Vaše priče bez obzira na književnu nagradu „Radoje Domanović“, nisu još našle mesto koje im pripada u srpskoj literaturi?

„A može biti da su našle baš mjesto koje im pripada? Može biti da je i težnja mojih priča da budu dio neke margine i da se prepričavaju opet pred nekom prodavnicom ili u nekoj kafani na periferiji grada. Jer se priče najbolje osjećaju tamo gdje su i nastale. Nije to ni tako loša pozicija. Ostavlja mogućnost da se mašta, da se sa ljudima druži i priča bez distanci i razlika koje donose nekakve institucionalne pohvale i priznanja. Velika je sreća za pisca kad ga ljudi ne gledaju kao pisca i kad prema njemu nemaju odnos pretjeranog i usiljenog poštovanja.

Osim toga, meni i mojoj generaciji nije dato da budemo hajduci, ali je možda dato našim pričama da budu hajdučke i odmetničke, da se jednostavno ne uklapaju i da he budu prihvaćene bilo kakvom konvencijom i da žive svoj život nezavisno od opšteprihvaćenih normi i dogmi. A ovo vrijeme jeste obojeno dogmom više od bilo kog prethodnog vremena. Može biti da je danas najveće priznanje za neki književni tekst da ne bude prihvaćen kao mjerodavan i važan.“

Vi volite svoje junake i branite ih od njih samih, od vremena, ljudi, režima koji ih je snašao.

„Svaki književni lik je u izvjesnom smislu odmetnik i pobunjenik, a pisac je samo njegov jatak. Ne branim ja njih nego sebe i pokušavam da ulogom pisca opravdam to što i sam nijesam imao snage i hrabrosti da se odmetnem i postanem književni lik. A čovjek iznad toga, bar na Zemlji, ne može.“

Seljaci ne veruju nikome, odnosno više veruju u sopstvene laži nego u tuđe istine. Kao na času anatomije, secirate njihove likove i otkrivate jedan potpuno novi i nepoznat svet. 

„Prirodno je da čovjek više voli svoju laž od tuđe istine. Jer istina kad počne da se agresivno i prenaglašeno nameće postaje sve osim istine. Čovjek i njegov život su istina bitnija od svake druge i svaka istina bi trebalo da se podredi toj istini. Onda kada se desi da druge istine postanu skuplje i preče čovjeku je milije da se prikloni nekoj plemenitoj laži koju je sam izatkao i koja nije ništa drugo nego sklonište od mora precijenjenih istina.

Povezane vestiINTERVJU NEVEN MILAKOVIĆ: E, sad ću da vam skuvam pjesmu!

Istina koje dave i koje postoje samo da bi se uspostavljali i učvršćivali svi oni grdni besporeci, kako ih je Njegoš nazvao. Mi često zaboravljamo da je mjera istine u nama, odnosno u našoj sposobnosti da je pojmimo i shvatimo i da se sa njome složimo. Kada istina prevaziđe te naše sposobnosti i kad počne da se kosi sa našim iskonskim potrebama, koje prije svega održavaju ljudskost u nama, onda ona postaje suštinska laž i gora i mučnija od svake laži. Sve u svemu, današnji svijet je opterećen raznim istinama, činjenicama, informacijama koje kad se skupe najedno predstavljaju gomilu opterećujućih gluposti i koje sprečavaju čovjeka da bude jednostavno srećan. Zato je jednostavnom čovjeku potrebno neko fino tkanje maštanja i priče u kome se osjeća i slobodnije i ugodnije i u kome se može baviti onim što mu je zbilja blisko, onim što je njegovo. Osim toga, svaki slobodan čovjek će uvijek sa nepovjerenjem prilaziti svemu što ne dolazi iz njegovog svijeta i vidokruga i koliko god da mu se nešto nudi kao vrijedno, on će uvijek, a sa vremenom sve više, sumnjati. Jednostavno, čovjeka ne treba goniti i nagoniti na istinu jer je on sam po sebi istina.“

Kad pisci unutar esnafa razgovaraju o literaturi, obično se priča o velikim likovima koje je jedan pisac stvorio, a ne o knjigama ili nacionalnim literaturama. Sagrailo je jedan od njih. Kad sve prođe, ostaće samo Sagrailo, kojem vlast neće dopustiti ni da se podigne spomenik. Koliko u tom Sagrailu živi pisac, a koliko u piscu Sagrailo?

„Nijesam ja Sagrailo, ali sam mu se cijelog života divio i želio da postanem on. On jeste junak moga doba. On je Don Kihot našega vremena. Borac za odbranu jezika i mita u njemu. On je vidar za izgubljenog čovjeka, čovjeka koji je zaboravio da se smije, za tužnog čovjeka. On je vidar i za pisca. Sve lijepe knjige su spomenici tom vidaru.“

+ Trenutno nema komentara

Dodajte komentar