Aleksandar Stevanović
"Izazov je kreiranje drugačijeg modela rasta"
Posle svih velikih političkih lomova, ostaje jedno pitanje na koje svi pokušavaju da daju odgovor – kako ćemo posle svega da živimo? Šta nam donosi sledeća godina i ona posle nje?
Kako će da reaguje privreda, ekonomija, šta bi mogle da budu najveći nagazne mine na koje možemo da naletimo, a šta bi mogle da budu dobre stvari koje možemo da očekujemo? Ovo su samo neka od pitanja koja smo postavili ekonomisti Aleksandru Stevanoviću.
„Svaka promena paradigme vlasti nosi izazov, šta god se dešavalo u Srbiji. Bilo je tako i 2012, 2014, 2000. godine. Jednostavno, to samo po sebi podrazumeva promenu nekih modela koji su postojali. I sada imate drugačije viđenje kako treba voditi zemlju. To je nešto najnormalnije što se dešava u takvim periodima. Ono što jeste problem, ako posmatramo samu privredu kao takvu, što su ključni faktori koji su vodili rast Srbije od 2010. godine pa nadalje jednostavno iscrpljeni“, kaže na početku razgovora za „Ekspres“ ekonomista Aleksandar Stevanović.
Tu mislite pre svega na subvencije stranim investitorima?
„Nijedne subvencije više ne mogu da daju rezultate kao što su davale ranije. One su izmišljene kao instrument da ljudi koji su živeli ispod svakog dostojanstva dobiju nekakav posao. Ne neki najveći posao na svetu, ali mnogo bolji od onoga koji su do tada radili. Mnogi ne mogu ni da zamisle čime su se neki ljudi bavili pa im je bilo lepo da odu, ne znam, u ’Juru’ ili takve firme. Jednostavno to je bio momenat sa duboko ukorenjenim siromaštvom i nedostojnim životom velikog broja ljudi u Srbiji. Međutim, kako su plate narasle u međuvremenu, mi nismo više nikome zemlja jeftine radne snage. I ne treba da budemo. Ali novi model nije razvijen, a stari je neizvestan i to će se videti u budućnosti jer ne odlazi samo ova turska tekstilna fabrika iz Kraljeva, i još neke koje najavljuju. To je nešto što je realnost. Srbija ne može da se nadmeće i ne treba da se nadmeće u tome da je bedna, već u nekim potpuno drugim stvarima. Neki ljudi koji su radili u tim fabrikama će evidentno ostati bez posla. Dobra je stvar da imamo rezervu zaposlenosti. Ako imamo 60.000 stranaca koji su uvezeni, mimo Rusa, Rusi se ne računaju jer su stigli sa kapitalom uglavnom, mi imamo i rezervu da te ljude zaposlimo na poslovima koji nisu nešto posebno gori od onih na kojima rade, ako nisu i bolji.“
Znači moramo da otpustimo te strance i da zaposlimo naše ljude.
„Ne postoji neki strah jer neće sigurno 60.000 ljudi ostati bez posla u Srbiji zbog gašenja fabrika koje su bile zasnovane na jeftinoj radnoj snazi i obilju pomoći države. Oni će se prebaciti na poslove koje sada rade stranci i koji su uzimani upravo zbog toga što su jeftiniji od domaće radne snage. Dakle, tu nije toliki izazov i nije ono što su nekada govorili ‒ ostaneš bez posla kao sekretarica pa se zaposliš kao programer. Malo gluplji ljudi su to govorili. Dakle, tu ćemo morati naći izazov. Srbija sa nivoom dohotka koji sada ima, sa platama koje ima, treba da raste kao zemlja zasnovana na znanju i iznad svega na visokoj produktivnosti i korišćenju novih informacionih tehnologija, veštačke inteligencije, zasnovana na preduzetništvu. Taj proces treba da prate izmene kada je reč o vladavini prava i izgradnji institucija. Stari model rasta je potrošen.“
Kada je bio trenutak kada je trebalo početi razmišljati o drugom modelu rasta?
„Sada nemam razloga da savetujem nekoga ko je sam sebe upropastio i mislim da se neće nikada više vratiti na vlast. Ali kada vi radite promene kada ste na vrhuncu moći, od 2020. godine mogao je da radi šta je hteo i niko mu ništa ne bi rekao, pogotovu te, hajde da kažem, odvažne poteze. Dakle, to je bio neki momenat kada se videlo da plate idu naviše, imate političku podršku i nemate iole krštenu opoziciju, u to vreme niste imali... Mogli ste šta ste hteli da uradite i mogli ste da reagujete i pre nego što se pojave problemi. Ništa tada nije rađeno i jednostavno tada je propuštena prilika.“
A za te probleme se moglo da zna da će doći do njih.
„Bilo je očigledno. Plate u Srbiji su rasle delom zbog toga što smo neke stvari u zemlji zaista sredili, ali većim delom su rasle zbog demografskih trendova i zbog trendova iseljavanja. I kada je radna snaga postala oskudan resurs posle toliko godina, vi ste jednostavno mogli predvideti da je model na jeftinoj radnoj snazi tržišta neodrživ, što se i pokazalo. Taj rast minimalca, verovatno danas i da imate minimal od 0 evra, ne biste nikoga našli ko bi hteo da radi ispod ovog sadašnjeg koji ima. Možete vi reći da ga nema, ali niko neće raditi za manje od ovoga. To je tržišna sila rada. Radili bi neki pa da na crno uzimaju pare, ali to je utaja poreza, nije tržišna sila. Dakle, to je bio momenat kada se to moglo uraditi. Nije urađeno i onaj ko je to propustio delom je, ne da je zbog toga platio cenu na izborima dominantno, ali mogao je nešto dobro za Srbiju da uradi. Drugi faktor rasta je takođe u izumiranju. Tu je urađen solidan posao. Srbija je imala mnogo neuposlenih resursa bilo zbog toga što nismo napravili odgovarajuće procedure ili su bile prekomplikovane itd., ili nismo znali koga da nađemo da nam ih uposli. Srbija je mnoge resurse koji su stajali po strani jednostavno uposlila. Bilo da je to građevinsko zemljište, bilo da su to rude, bilo da su to neka prirodna bogatstva. Dakle, mnogi neuposleni resursi su postali uposleni i to je poguralo rast BDP-a. Srbija je od 2000. bila svaki dan sve bolje i bolje vođena, ali je stvar što su ljudi želeli da se to dešava brže. I samim tim količina neuposlenih resursa koja danas postoji u Srbiji je ostala izuzetno mala. I taj faktor se ugasio sam po sebi, a bio je veoma bitan u godinama, recimo, 2012, 2016, 2017. Jednostavno urađeno je dosta poslova. Htelo se sa time nastaviti dalje, ali su to bili već neki poslovi koji nisu nailazili na podršku prosečnog birača u Srbiji.“
Na šta mislite?
„Tu najviše mislim na jadarit, protiv kojeg su ljudi u Srbiji masovno bili, iako nije bilo referenduma. Dakle, ima još neuposlenih resursa, ali je dominantan stav naših ljudi da to ne treba ni upošljavati jer misle da je to veća šteta od koristi. I to je legitimno stanovište jednog društva da je bitnije sačuvati životnu sredinu nego imati 500 ili 600 ljudi koji rade u rudnicima gde tehnologija nije toliko upitnog kvaliteta, koliko je upitno koliko mi možemo da kontrolišemo da li se to radi u skladu sa ekološkim standardima. Dakle, taj faktor je isto gotov. Treći faktor još može da postoji, samo što je dobrim delom upropašćen, u poslednje tri-četiri godine, kada smo kao država iz jednog modela koji je imao prilično razumna trošenja krenuli u neka vrlo ekscentrična trošenja. Mislim da kada se pravi analiza da li je bolje da Beograd ne ispušta fekalije u Dunav i Savu ili da dobije nacionalni stadion, ja sam mišljenja da je ovo prvo mnogo bitnije i da će to na duži rok doneti mnogo više koristi Srbiji. Jednostavno, imate štošta da ulažete u infrastrukturu i to će i dalje da gura rast. Nismo mi izgradili ni sve brze puteve, čak i neke relacije i dalje mogu da funkcionišu kao auto-put, a da ne prave gubitke. Auto-putevi imaju tu osobinu da proizvode neke druge koristi. Niko vam neće investirati ako ima neki magistralni put gde je 60 na sat ograničenje. Sa auto-putem je to mnogo izvesnije i manja je verovatnoća većeg odliva stanovništva iz udaljenih opština. Imate deo ulaganja u ekologiju i naravno ono što je rak-rana i gde nije ništa urađeno dosad u Srbiji, a to je energetika. Osim nekoliko vetroparkova, mi samo govorimo da imamo problem, a problemi se uvećavaju.“
I govori se o nuklearkama.
„Možemo imati nuklearke ili da uvozimo struju. To je prilično izvesno. Možda se nekome ne dopada. Ali ljudi koji se sećaju Černobilja su već onako ušli u ozbiljne godine ili su još matoriji od toga, tako da nema te vrste straha. Jednostavno, mislim da je francuski model upravljanja energetikom bolji od nemačkog. Ne treba da izmišljamo toplu vodu. Drugo, nismo više siromašna zemlja da to sebi više ne možemo priuštiti. Nekada je 10 milijardi za Srbiju bila neverovatna svota novca pa taman da se rasporedi na 40 godina, sada to nije tolika svota novca, i dalje je velika, ali je velika korist koju dobijamo. Dakle, čekaju nas investicije u energetiku, to će da gura rast s godinama, to nije sporno i ko god da nasledi jednog dana Studentsku listu, pošto ona krije u sebi i levicu i desnicu i centar novi, kakva god da bude vlast formirana, vrlo verovatno je da će ostati opredeljenje da se rešava problem energetike. Dosadašnji faktori rasta su, dakle, klimavi ili su izumrli i biće izazov za novu vlast kako da pronađe faktore koji će dovesti do rasta.“
Rast će, dakle, i dalje najviše gurati radovi na infrastrukturi?
„Rast najviše treba da guraju domaće privatne firme koje su zasnovane na znanju, iznad svega.“
To se i ranije govorilo, ali nikako da dođemo do toga.
„Zato što je na kraju mnogo isplativije bilo raditi sve ostalo. Jedna od stvari, a tu ću se malo vratiti na politiku, jeste ‒ vi kada kao politička elita postanete skupi jednoj zemlji, onda vas ona odbaci, što se sada desilo. Dok niste skupi, vi ste ok, biznis će reći ok. Ali kada postanete skupi i kada vaš model previše košta, onda kažete hajde da probamo nešto drugo pa kako da bude. Izazov jeste kreiranje drugačijeg modela rasta. Ne očekujem da će on biti formiran u narednih godinu-dve. Mislim da će fokus biti na nekim stvarima koje su mnogim ljudima delovale godinama apstraktno, a jesu suština. Kada posmatram model ekonomije Srbije, meni nekad liči na kućicu na drvetu. Napravili smo raskošnu kuću na drvetu i pričamo i o prozorima i o nameštaju, ali ta kuća je i dalje na drvetu. I to drvo nije baš dobra osnova za jednu ozbiljnu građevinu. I tu je problem. Koren uspešne građevine, temelj, barem kada je reč o ekonomiji, to su nezavisne institucije, to je pozitivna selekcija u državnoj administraciji, to je vladavina prava i transparentnost. Ako zakažete na sva četiri mesta šta god da je bio izgovor, a jedno vreme jeste bio izgovor da mi rastemo sporo, da su institucije ovakve i onakve, da ne možete ljudima tamo objasniti... To je sve delom tačno, ali ne možete ni zaobilaziti stalno postojeće institucije. To se na kraju i obilo o glavu svima u ovom društvu. I zato mislim da će fokus nove vlasti biti da se bavi tim korenima. To ne donosi momentalno rast, to će biti neki zalog za budućnost, dakle da brzo možete na sudu naći pravdu, da je svako jednak pred zakonom, da ne postoji ta intervencija koja može sprečiti sudiju da donese odluku koja je, naravno, zasnovana na zakonu. To su neki postamenti normalne države gde je svako jednak pred zakonom. To je nešto na čemu će se sigurno raditi. Druga stvar je uvođenje pozitivne selekcije u institucije. Mi godinama imamo praksu da…“
Bez partijskog zapošljavanja.
„Nisu sva partijska zapošljavanja, da ne grešim dušu, bila da zaposlite debile, da prostite, koji nemaju pojma. Barem 60-70 odsto onih koji su dolazili znaju da rade svoj posao. Imate i one koji tamo nisu nikada radili nikakav posao, i to je realnost Srbije još od Broza. Nije to ništa novo sada izmišljeno. Nego nam je sada to malo drastičnije. Imate viši nivo standarda, vidite kako se stvari odvijaju u svetu i ljudi su, hajde da kažemo, manje skloni da takve stvari tolerišu. Ono što treba uraditi jeste da se u javnom sektoru konačno razluči ko doprinosi javnom sektoru i ko ne doprinosi. Nema veze sa kojom ste legitimacijom ušli, mislim da je to potpuno pogrešan put. Nego ko je u stanju da obavlja poslove na odgovarajući način i ko ume to da radi. To je osnovna stvar. Kada se oslobodite balasta u javnom sektoru, vi njima možete podići plate i dovesti ljude koji su i školovaniji i koji žele da tu prave karijeru, a nemaju želje da se hvataju rizika, to je ipak sigurno mesto, možete ceo život ostati u javnom sektoru.“
Kada će da se promeni ta situacija da ljudi ipak požele da uđu u neki rizik, a ne da idu na siguran državni posao? I dalje važi da je država najpoželjniji poslodavac, zbog tog rizika.
„To nije samo Srbija, to je svaka zemlja u svetu. Preduzetnika u jednom društvu imate oko pet procenata. I sve mere države koje se tiču podsticanja preduzetništva su u stvari da prelome one koji su tu negde na granici, i bi i ne bi da uđu u taj sektor.
U Srbiji su ljudi upravo zbog toga što su institucije bile takve kakve jesu, ne baš najbolje, pronalazili načine da koriste svaku šansu koja im se ukaže. Tako da se uopšte ne sekiram za preduzetništvo u Srbiji i broj preduzetnika. Bitno je da se stvore uslovi da ljudi mogu da se razvijaju. Većina je imala strategiju da se vrlo često trude da budu nevidljivi, da uglavnom ne uleću u eksterna finansiranja. Jedna od velikih mudrosti je da se niko nije obogatio od svog rada i svojih para u istoriji čovečanstva. Bili su dosta oprezni i gledali su da ne bodu previše oči. Ako bodete oči, onda se inspekcije sve moguće pojave da vam nešto nađu. A naći će vam uvek nešto. Ako cilj inspekcije nije da vam ukaže na greške, nego da vas kazni, vi shvatate da ulazite u prevelik rizik. Nekada su kazne drakonske za sitan prekršaj. Još ako ste slučajno nekada nekome stali na žulj, ne mora da bude politički, nego je ta osoba politički jaka, eto vama problema u životu.“
Kičmu privrede upravo treba da predstavljaju mala i srednja preduzeća. Ne možeš se osloniti samo na velike strane investicije koje su tu da obrnu pare i da odu u nekom trenutku.
„Mala i srednja preduzeća listom nemaju računa van Srbije, listom ne posluju ’of šor’, a nemaju ni novca još uvek za malo bolje advokate, a ja se nadam da će jednog dana imati jer to je znak da smo uspeli, koji će im osmisliti legalnu šemu za izbegavanje poreza. Dakle, jednostavno ona su tu, ona zapošljavaju. Ona su u stvari često prvi pokretači inovacija, ne moramo imati jednog jednoroga u Srbiji, možemo imati više. Sada se prvi pojavio, nema razloga da ih ne bude 10. To je poenta ako govorimo o ekonomiji znanja, da govorimo o tome da treba pustiti ljude da rade svoj posao i da to bude tako da se država ne pojavljuje kao neko ko pravi probleme. Ne zato što hoće, nego svojom nesvesnošću o tome šta čini, čini medveđu uslugu.“
Da se vratimo na funkcionisanje stranih preduzeća. Najavljuju se odlasci nekih firmi, ali kao da se pravi slika da su to odlučili da posle izbora. Nijedna firma ne odlučuje dan za dan da će da se povuče. „Drekslmajer“ je, na primer, najavio povlačenje iz Zrenjanina pre više od godinu dana.
„I ja bih da sam budući vođa opozicije gurao tu priču. To je potpuno logično, da izađete iz jednog velikog šoka u koji ste ušli gubitkom izbora. Naravno da ćete pokušati da krah svoje politike pripišete novoj vlasti. To se radi otkad je sveta i veka u svim zemljama. Dakle, naravno da nije, oni su ranije odlučili, možda upravo zbog toga što je bilo lepo investitorima u Srbiji neko vreme ‒ bili su u udobnim balonima, i kada se pojavi problem imaju prođu odmah do vlade. To nigde nije bilo nego u Srbiji. I sa te strane, verovatno na molbu da se sačekaju izbori je većina njih sačekala. I to je poslovno prilično korektno, ali dalje to ide na konto bivše vlasti. E sada ako neka firma odluči za godinu-dve dana da ode, to bi verovatno bila kombinacija modela koji izumire i, da kažemo, nečinjenja nove vlasti da pronađe na vreme alternativu za ljude koji tu rade.“
Kolike su mogućnosti za nove vlasti da privuku nove strane investicije?
„Mi imamo i sada godinu dana velikog opreza stranih investitora jer je Srbija bila podeljeno društvo. I sada je, ali ta podela će usahnuti na neko vreme. Nije realno da će se sada neko zaletati da dođe u Srbiju. Narednih godina ćemo imati malo stranih investicija, to je jasno. I svako ko je odlučio da menja vlast ušao je sa potpunom svešću da je to rezultat koji će se desiti. Ali to je vreme koje ne treba protraćiti nego razmišljati o drugačijem profilu. Ne trebaju nama turske tekstilne kompanije, ne trebaju nama Arapi da nas uče poljoprivredi, ako su nas ikada učili. Ja duboko sumnjam u to da su oni ikada bili stvarni vlasnici, ali nije moje da to dokazujem. Ne trebaju nam ni poslovi koji su visoko radno intenzivni, sa prostim radom. Treba ići ka tome da se više posvetimo domaćim investicijama i da te domaće kompanije traže strane partnere u svetu koji bi možda preuzimali domaće firme i otvarali pogone u Srbiji i poslovne jedinice.“
Koliko su domaće firme spremne i rade da urade tako nešto?
„Kad ste mali, to vam dođe kao dete. Mnogi jednostavno ne mogu da prezupče, ali neki ljudi to urade, posebno kada dođe do tranzicije između roditelja i dece ili kada se odvoji vlasništvo od upravljanja to ide mnogo lakše. Dakle, firma se mora dići na jedan nivo, to nije sporno, da bi uopšte bila ikome interesantna. I onda ti vidiš ja mogu da rastem još neko vreme, tu me susreće problem da nemam resurse koje imaju veliki, oni nude dobre momke koji mogu to bolje uraditi od mene... Čekaj, što ja ne bih to prodao i ušao u dva nova poduhvata. Dešavaće se to u narednom periodu. Mnogi su dovoljno svesni da shvate da svoje firme daju nekome ko može bolje da ih razvija.“
Kako će u narednih godinu, godinu i po, dve da živi običan čovek?
„Srbija će imati i dalje neku stopu rasta dva do tri procenta, to se neće ugasiti. I sa te tačke gledišta prosečan građanin Srbije će živeti pomalo bolje svake godine, neki će živeti značajno lošije... Ali oni su se i bavili stvarima koje nisu donosile korist državi. Čak i nekoliko iteracija da pogledate, nema nikakvih društvenih koristi od takvih poslova.“
Koji je to sloj?
„Zaposleni ste u turističkoj organizaciji, gde vi celo radno vreme provedete na internetu i pišete komentare. Doduše, njih bi i sa starom vlašću zamenio AI koji to radi mnogo bolje, brže i kreativnije. Možda će nekome biti lošije, to nije sporno, ali kada posmatrate prosečnog Srbina on će i dalje donositi blagi rast standarda.“
Znači samo je sada poenta iskoristiti vreme da se nađe novi model rasta?
„Vi morate institucije spremiti za nove modele i to neće nikako samo od sebe. Tačno je da su nezavisno sudstvo i vladavina prava esencija, ali vi morate doneti i odgovarajuće zakone, prečešljati postojeće i onda doći do zaključka šta treba izmeniti, a šta ne treba. I nije to baš jednostavan posao.“
Ali nije ni nemoguće.
„Pa, nije, opet se vraćam na to, danas imate baš napravljene modele veštačke inteligencije i ono za šta vam je nekada trebalo mnogo vremena sada možete veoma brzo da dođete do uvida u to gde su nastale diskrepance, šta je neusklađeno... Onda to vraćate pravnicima, ali same analize su mnogo, mnogo tačnije i preciznije.“
Primetna je u poslednje vreme mala promena deviznog kursa. Da li je to posledica političkih dešavanja ili je nešto drugo u pitanju?
„Posledica reakcije ljudi na politička dešavanja. Menjačko tržište čini mali segment ukupnog deviznog tržišta, ali ljudi devizno tržište obično vide samo kroz menjačnice. Ne vide ga oni kroz bezgotovinske transakcije sa bankama. I tu je jednostavno porasla potražnja, nije dovoljno trebovano, i onda su neki menjači koristili priliku da malo zarade i ljudi su bez preke potrebe kupovali. Naš kurs može ovakav da se brani koliko god želite, sve dok evro ne postane nacionalna valuta. I uprkos nekim fonovima koji su stizali sa Studentske liste, sada su jasno rekli da im ne pada na pamet da menjaju defakto fiksni model kursa. Ne mislim i da će Jorgovanka Tabaković, koja je napravila samo jednu glupost za svog mandata sa Alta bankom, odjedanput potrčati da napravi i drugu, koja bi bila elementarno uništavanje onoga na čemu je gradila sopstveni kredibilitet.“
Koliko održavanje kursa pogoduje uvozničkom lobiju i koliko to koristi ili šteti domaćoj privredi?
„Domaćoj privredi najviše koristi da ima nominalnu silu. Suštinski iako mi imamo sada dosta dinara u opticaju, mi većinu transakcija i dalje, kada je iole veća suma u pitanju, iskazujemo u evrima. Stanovi se kupuju sa evro klauzulom, automobili se prodaju u evrima. Većina velikih projekata, kupovina firmi se i dalje u evrima odvija. Evro jeste naša valuta, dinar je samo njegova slika. Dalje, gro naše trgovine je, uprkos pokušajima da se uradi disperzija, sa evrozonom. Dakle, sa te strane fiksni devizni kurs je bolja stvar za nas. Prilagođavanje umesto da se vrši kroz kretanje kursa, ono se vrši kroz kretanje cena. Da taj kurs pogoduje uvozničkom lobiju, pa sada šta da kažem, onda bi nas uvoz preplavio, ali ja koliko vidim gep se smanjuje između uvoza izvoza. Nije to jednostavno.“
Da li je to posledica nečeg drugog, nekih geostrateških dešavanja pa je i inostrana privreda u problemu?
„Ima i toga, ali kažem, održavati fiksni kurs je najprostija stvar na svetu. Ako naš sused zapadni, koji je sve samo nije funkcionalna država, koji ima očajan ljudski kapital iako to nije popularno reći, ali kada gledam vesti u Sarajevu ja više ne znam da li su više komunisti ili su nacionalisti... To je jedan katastrofalan miks, i način razmišljanja je užas za održivi razvoj. Kada su oni održali fiksni devizni kurs 30 i nešto godina i nije uopšte nikakav problem, ne trebaju vam ni pare, ni ništa... Jedino što ne smete raditi u svojoj firmi jeste da emitujete novac koji nema pokriće. Sve ostalo je vrlo jednostavna matematika. Ako uvoz poraste, istovremeno će doći do prilagođavanja na nivou cena u Srbiji, uvoz će automatski pasti, izvoz će porasti.“
Vidimo da se nešto kao dešava sa NIS-om, ali kako će to da utiče na Srbiju?
„Tu će se postaviti jedan sistem jednačine. Prva stvar je da mi nikada nismo u Srbiji imali ozbiljan dijalog šta nama saradnja sa bilo kojom od sila donosi. I tu ne mislim samo na Rusiju, mislim i na SAD, EU, i na neke regionalne igrače, i na Tursku i mnoge zemlje... Šta mi na duži rok možemo dobiti i ekonomski i politički? I to treba raditi prilično trezveno da biste izvukli ispravne zaključke. Kada je reč o Rusiji koja je sada interesantna, mnogo stvari će tu biti u opticaju. Mi sada možemo da nađemo druge izvore snabdevanja i bili bismo prilično podržani, ne da dobijemo istu cenu gasa. Ali, recimo, kada bi Srbija pristala da kupuje gas na drugom mestu i kada bi mogla, na primer, da se u potpunosti uskladi sa Evropskom unijom, pitanje da li bi se nama odblokiralo više sredstava iz EU nego što bi bila veća cena gasa koji uvozimo. Nije ta cena gasa koju mi uvozimo fascinantno velika za trenutni nivo razvoja Srbije. Drugo, da li je to uopšte održivo u budućnosti, pošto od Rusije se neće smeti kupovati energenti u EU pa onda ne znamo šta će se desiti sa transportom za dve godine. Zasad Mađarska i Slovačka još mogu to da rade, ali neće moći. Više nema u Mađarskoj nekoga ko bi se tome suprotstavio. Možda će stvarno drugačije pregovarati. Jednostavno to je pitanje šta dobijamo, a šta gubimo ako postavimo drugačiji odnos sa Rusijom. Neko će reći, pa dobro, a šta ćemo sa Kosovom? Sada je pitanje da li Rusija to ne radi zbog nas nego radi zbog sebe. Nijedna velika sila ništa u Srbiji ne radi zbog nas.“
To je jasno.
„To je put u dugoročnu tugu ako veruje neko da radi zbog nas. Pitanje šta bi ona dobila da prizna Kosovo. Šta? Osvetila bi se malim latino Slovenima, koji eto da kažem malo nas poštuju, nije baš da nas smatraju najgorim na svetu, ceni tu ljubav u nekoj meri, kao što bismo mi cenili nesvrstane. Da li bismo mi sada u Srbiji žrtvovali naš komoditet i interese zbog Ekvatorijalne Gvineje? Pa ne bismo. Ni u doba Tita. To je taj sličan odnos. I tu je samo stvar naći dobru matematiku. Mislim da će novim vlastima biti bitno ako se otkrije da je novac iznošen u Moskvu, kako će se Rusija postaviti. Tako da eto dobre stvari imamo kolateral koji je u Srbiji poprilično solidan. To su neke stvari, ono što bi bilo dobro da sa Rusijom uđemo u čiste, normalne, poštene odnose.“
Da li je to moguće?
„Mislim da je moguće na način kako ih oni tretiraju. Mislim da je u Srbiji bilo dosta proruske propagande. Baš je bila izražena i dosta proruskih narativa o nekim drugim silama. Mislim da treba pustiti neko vreme da ljudi ponovo razmisle u Srbiji šta imamo od toga, a šta nemamo, da normalno razmišljamo o celoj toj stvari, a ne sa stanovišta pravoslavlja i slovenstva i ostalih stvari, da se jasno govori o tome koje su to koristi koje mi imamo. Očekujem da će odnosi biti kudikamo zdraviji.“
Jedno od pitanja koje izazva oprečna mišljenja je Ekspo. Jedni su za otkazivanje, drugi nisu za otkazivanje.
„To će se morati brzo raditi. Sama izložba, kako su u prvo vreme opisivali, bila je manji deo troškova. U Ekspo je trpano sve živo, da to deluje pompezno, neverovatno... To se verovatno neće izgraditi još dosta dugo. Nacionalni stadion koji je upitno potreban Srbiji i koji je imao velikih problema u izgradnji, posebno kada su inženjeri postali veoma oprezni šta potpisuju posle novembra 2024. godine. Tu su i neki objekti građeni, stanovi koji ne znam da li će biti interesenata kada je mnogo praznih stanova u Beogradu. Moguće da će Ekspo biti sveden na njegov realan značaj i to nije nešto što je štetno za Srbiju. Isto je dobro da se Sajam izmesti sa loše lokacije na dobru lokaciju, u moderne objekte, idealno mesto za Sajam je tamo gde je sada zamišljen Ekspo. Dakle, neke stvari jesu korisne, nije to sporno, ne volim kada ljudi govore da...“
Sam Ekspo ne treba otkazivati?
„Mislim da ga ne treba otkazivati, ali treba preispitati ugovore za izgradnju Ekspa jer su mnoge firme ušle u velike probleme, jer su dobile samo prvo plaćanje, kasnije nisu dobijale ništa. Moraju se preispitati i vrednosti ugovora, negde su vrlo čudne. I to treba uraditi veoma brzo. Ne možete to razvući do marta-aprila, to će biti kasno da napravite išta smisleno. Ako se izvuku zaključci, izvrše revizije ugovora, osiguraju budžetska sredstva da se plate dugovi koji su normalni i potrebni ili da se u razumnom roku ponude plaćanja, a to je rađeno bez vođenja računa o fiskalnoj stabilnosti, pa mi iz toga možemo imati koristi. I u vreme kada niko nije mislio da će Vučić da padne govori samo da koristi nisu tolike koliko se govori, ali je daleko od toga da nema nikakve koristi. Dakle, da se jednostavno stvari svedu na razumnu meru i da se iz toga izvuče ponešto za Srbiju i da se Sajam premesti na bolje mesto.
Drugo, ako su već neke zemlje rekle da će doći, dosta je neozbiljno da vi to otkažete.“
Mnoge zemlje su rekle da će doći.
„Tako da ne možemo mi imati štete ako radimo na način koji liči na primere Evrope.“
Javna preduzeća. Kakva će biti njihova sudbina? U većini njih su i dalje v. d. direktora?
„Prvo, naši zakoni u Srbiji su odlični, ako postoji želja da se poštuju. Čak 95 posto zakona je vrlo dobro napisano, vrlo su kvalitetni, ne zaostajemo za svetom, ali je stvar što oni nisu poštovani. Ili su tumačeni na načine koji su vrlo upitni da je to dobro tumačenje.“
Selektivno.
„Tako je. Dakle, ono što je osnova zakonska je ok. Može se naravno i poboljšati. Ima tu i nekih predloga koji su malo naivni, ja bih rekao, ali dobro. Sve je to u redu ako će voditi ka tome da dobijemo bolji menadžment. Problem je što smo imali, pogotovo ove poslednje tri-četiri godine, da je lojalnost postala bitnija od stručnosti, dovođenje mnogo ljudi koji blage veze nisu imali sa svojim poslom na odgovorne pozicije, i ostavljani su u v. d. stanju pa ih je lako skloniti, napraviti uslugu i nekome ko dođe posle...“
Zato su i držani u v. d. stanju.
„Tako je, da možete da ih sklonite kad poželite. Moramo dobiti bolji menadžment. To je neminovno. A druga stvar kod javnih preduzeća, većina njih je formalno odlična, ne mogu da kažem. Sistem izveštavanja prema Ministarstvu finansija je iz godine u godinu sve bolji. Tehničke alate svaka vlast ima da ta preduzeća uspešno i kontroliše i da zna šta se u njima dešava. Sa te strane nije to kao zemlja koja je, kako da kažem, počišćena i da tu nema ništa. Zemlja je plodna, samo treba uraditi određene poduhvate kod javnih preduzeća. Nakon kidanja lanaca snabdevanja i globalnih dešavanja većina zemalja je odustala od privatizacije javnih preduzeća i Srbija neće biti izuzetak. Definitivno, ne verujem ni da će EPS ikada biti barem u nekoj doglednoj budućnosti privatizovan. Možda se može razbiti u još nekoliko segmenata, možda se mogu i proizvođači struje odvojiti u nezavisne firme potpuno svaki, da bi možda neko ušao i investirao u neke pogone isključivo. Ali generalno većinski EPS će ostati državni, Železnice... Siguran sam za ’Kargo Srbija’ i sva preduzeća koja su u javnom statusu bilo na nivou Srbije bilo na opštinskim nivoima gde su uglavnom javna komunalna preduzeća. Tu je stvar da se uvede bolji menadžment, ima na šta da se uvodi, i tu će stvar biti dosta efikasno rešena. Neki imaju viška zaposlenih, ali čak ni to nije dominantna pojava. U mnogima imate manje zaposlenih. Malo dobre volje da se ne postavljaju isključivo političkim kriterijumima i lojalnosti, verujem da ćemo tu imati procvat dobrih praksi. Mislim ’Telekom’ kao kompanija može da procveta ako se sada skinu paraziti koji u stvari samo sisaju pare. On jeste zadužen, ali sa portfoliom koji ima i drugačijim upravljanjem mislim da će i ta kompanija biti sasvim u redu.“