Scena
20.04.2017. 13:18
Mirjana Mitrović
INTERVJU, ZIJAH A. SOKOLOVIĆ: Revolucija je stari narodni lek
Mladi ljudi, probuđeni iz kome, oni su protiv stvarnosti. To je i protest protiv nas, roditelja, jer smo ih iznevjerili u našim idealima i našim snovima jer smo pali u komu! Sjedimo kod kuće, uz televizor i pivo, i razmišljamo o tome koliko će ovo još trajati i da li će oni, kad već mi nismo, nešto promijeniti
„Sledite me", pozvao nas je ozbiljnim i značajnim tonom dok je otvarao ulazna vrata zgrade nadomak Andrićevog venca, svoje beogradske adrese, reditelj i pisac Zijah A. Sokolović, koji nas je naoružan rekvizitima poveo ka stepenicama koje su vodile u hladni, mračni i memljivi podrum. Usput nam je, vidno zbunjenima, tutnuo u ruke scenska pomagala - stalak, poster, knjige, gumu za otpušavanje cevi, kojima smo od podruma za tili čas stvorili pozorišnu scenu na kojoj je naš sagovornik pokazao da sa strašću i posvećenošću radi sve čega se prihvati, pa makar bilo to i obično slikanje za novine. Poziranje pred objektivom pretvorio je u performans kojim je oslikao suštinu izgovorenog u intervjuu za „Ekspres", poručujući da guma za otpušavanje kanalizacionih cevi ima ključnu ulogu u vremenu u kojem živimo.
Sa svestranim umetnikom, koji na daskama koje život znače jednako izgara kada i po 1600. put izvodi kultnu monodramu „Glumac... je glumac ... je glumac", kada svojom životnom komedijom „CABAres, CABArei" zasmejava i rastužuje publiku širom bivše Jugoslavije ili je edukuje predstavom „Demokratija", ali i dok budućim „izvođačima dramskih radova" predočava šta je gluma, sreli smo se pre Majstorske glumačke radionice, koju je održao u Akademskom pozorištu „Branko Krsmanović". Sokolović se rado odazvao pozivu da učestvuje na humanitarnom festivalu koji pomaže najstarijem studentskom teatru na svetu, koji je na ivici opstanka.
- Osjećam kao da igram ulogu doktora stažistu koji pokušava da reanimira „Branka Krsmanovića", koji je pao u duboku komu, kao neku vrstu neizlječive bolesti. Ali i medicina nekad čini čuda. Možda oživi. Ja vjerujem u to, zato i držim glumačku radionicu. Ili, možda, treba početi vjerovati i u stari narodni lijek u vidu revolucije, svakih pedeset-sto godina, kao obloga protiv bolova.
„Krsmanac" nije jedina kulturna ustanova u Srbiji čija je egzistencija ugrožena, ali je u ovom slučaju reč o sceni koja je posle Narodnog pozorišta najstarija u Srbiji, a koja daje prostor mladim ljudima.
- „Branko" jeste svakidašnji pacijent, ali odgovornost za njegovu komu treba potražiti i u nama samima. Da li je neko od njegove bliže rodbine nekada bolovao od istih simptoma? Da li je „Branko" sam pao u komu jer je bio star? Ili, jednostavno, iznenada, koma?! Da li smo i mi komirani? U koju vrstu kome smo svi pali? Da li si i ti u komi? Da li su naša djeca danas u komi?
A u kakvoj smo vrsti kome?
- To su oni trenuci ili dani ili godine kada je čovjek živ, ali ne može da vodi dijalog sa stvarnošću.
Budžeti za kulturu su minorni u svim republikama bivše Jugoslavije. Ne samo da se ne grade nova pozorišta i kulturne ustanove nego propada i to što imamo.
- Socijalistička demokratija je propala kada Komunistička partija, kao jedina partija koja je bila na vlasti, nije imala dovoljno proizvodnih snaga da održi socijalizam i socijalizam je propao. I sada se, eto, iz pepela pravi novo društvo i traže se nove proizvodne snage da bi se održao novonastali sistem. Moramo biti objektivni da u ovom vremenu brigu o bilo kojoj vrsti kulture moramo sami brinuti. Moramo sami biti moralno kulturni do naše potrebe za kulturom kao egzistencijom. Moramo biti kulturni da se jedno demokratsko društvo može graditi samo znanjem o demokratiji.
Jedna Nemačka je, na primer, prošle godine u Hamburgu otvorila novu filharmoniju, koja je koštala 789 miliona evra.
- Čak 789 miliona?! Kako nas te nedostižne cifre bole! Da imamo te pare, da li bismo i mi napravili filharmoniju? Da bi Njemačka mogla da izgradi tu i takvu filharmoniju, ona je prvo stavila tačku na svoju prošlost, a ne zarez.
Hoćete da kažete da smo mi stavili samo zarez? A da li ćemo ikada staviti tačku na prošlost?
- Ne znam. Ali je sigurno da sadašnjost živimo u sjeni prošlosti. A znamo da je svaka sjena prostor u koji nikada ne dolazi sunce.
Festival u „Krsmancu" održava se pod sloganom „Čovek i pozorište". Koliko je teatar važan i potreban savremenom čoveku?
- Čovjek je izmislio pozorište da bi mogao kako-tako da razumije svoju stvarnost. A Glumac je njegovo sredstvo! Ako nema pozorišta, ako nema glumaca, ako nema para za pozorište, onda neko želi da nam sakrije stvarnost. I mi padamo u komu!
Žene imaju potrebu za umjetnošću! Samo žene! One su gladne, gladne promjena, a site, site stvarnosti. A muškarci, oni su u komi. A stanje kome, dužina i dubina, zavise od stranke do stranke
Glumica Izabel Iper je, recimo, povodom Svetskog dana teatra napisala da „nas pozorište štiti, pruža nam zaklon i da nas voli onoliko koliko mi volimo njega".
- Da li mi danas idemo u pozorište da vidimo šta nam to umjetnici žele reći o nama samima ili idemo da vidimo ono što želimo da vidimo?! „Ako već plaćam kartu i dajem pare, hoću da vidim ono što ja želim da vidim i da se smijem i da se, na kraju krajeva, opustim od stvarnosti. Ja hoću da pozorište ismijava stvarnost, to mi je dovoljno!" Da li je „Gogoland" rasprodan za sve reprize do kraja sezone? Da li je „Na Drini ćuprija" predstava zbog koje ćemo preći 200 kilometara da bismo je vidjeli? Da li je „Hamlet" komad kojem ću se unaprijed radovati? Da li su „Deca radosti" naša djeca? Pozorište se mora voljeti totalno! Bezgranično. U svakom njegovom obliku. Odlazak u pozorište je praznik! I to je šansa da ne padamo u duboku komu.
Kako vidite ulogu pozorišta danas?
- Pozorište mora da sačuva sve, i ono što je stvarnost davno napustila. Ali i mogućnost da se vidim s prijateljima i da im kažem kako sam teško živio prije.
Nedavno ste bili u žiriju festivala „Pozorišno proleće", koji je po drugi put održan u Šapcu.
- Da, bila mi je čast biti predsjednik žirija, zajedno s Milenom Zupančič iz Ljubljane i Blagojem Stefanovskim iz Skoplja, i donijeti jednoglasne odluke. Veliki je to festival jer je predstavama obilježio vrijeme u kojem živimo. Za tih desetak dana smo se, ipak, povratili iz kome. „Hipnoza jedne ljubavi" Zvezdara teatra, „Gogoland" Narodnog pozorišta iz Sombora, „Ivanov" beogradskog Narodnog pozorišta, „Deca radosti" Ateljea 212 Beograd, „Život je san" Šabačkog pozorišta, „Na Drini ćuprija" Srpskog narodnog pozorišta Novi Sad, sve te predstave, svaka na svoj umjetnički način, reciklira stvarnost. Ovaj šabački festival je sistematski pregled našeg umjetničkog stanja. Da li je naše umjetničko stanje zdravstveno sposobno da razumije svoj, naš, život danas. I bi proljeće u Šapcu!
Šabac je verovatno jedinstven grad u Srbiji koji izdvaja čak sedam odsto iz budžeta za kulturu.
- Nešto što bi trebalo biti normalno, nama je srećni izuzetak. Molim vas, ako hoćete do odete u inostranstvo, ne morate preko granice, idite u Šabačku biblioteku! Izgleda kao naša daleka budućnost.
Ako mislimo da je Andrić pisao o „nama" tako ružno, kakvi smo bili ružni prije pet stotina godina, onda, eto nama prilike da danas pokažemo čitavom svijetu da smo se promijenili ili da nikada nismo bili takvi
Vi ste čest gost u manjim gradovima širom regiona.
- Sveopšta kultura ili potreba za umjetnošću u malim mjestima je isto kao cisterna vode na glavom trgu, da se ljudi napiju i osvježe dok se vodovod ne popravi.
Imaju li ljudi u manjim sredinama potrebu za kulturnim sadržajem?
- Žene imaju potrebu za umjetnošću! Samo žene! Po mom mišljenju, 80 odsto žena čini publiku na svim umjetničkim programima! One su gladne, gladne promjena, a site, site stvarnosti. One čine realnu osnovu na kojoj se može ozbiljno razmišljati o stvarnosti i sistematski uticati na tu istu stvarnost. A muškarci, oni su u komi. A stanje kome, dužina i dubina, zavise od stranke do stranke.
Zašto su muškarci podložniji padanju u komu?
- Zato što vole da ratuju. A ta navika im je ostala od kamenog doba, kada su svaki dan išli u lov da prehrane djecu i poljoprivredne radnice. A pošto nisu svaki dan mogli da ulove koliko im je bilo potrebno, onda su išli u pljačku, ratove, i tako sve do današnjih dana. A stanje kome dođe kao opravdanje.
Kultnu monodramu „Glumac... je glumac... je glumac", koja je prevedena na nekoliko svetskih jezika, igrate - evo - 40 godina, a odigrali ste je 1602. puta! Pisali ste je „želeći da se obračunate sa sobom, s Vremenom, a i s Prostorom u kojem ste živeli".
- Obračun, dvoboj s dilemom, da li pozorište pripada meni ili ja pripadam pozorištu. Sada mogu reći, pobijedilo je, ja pripadam pozorištu. Ja sam Glumac. Izvršilac dramskih radova. Reproduktivac tuđih riječi i ideja. Sredstvo da počne iluzija pozorišta. Ja sam tu da kažem nešto smiješno. Ja sam dvorska luda. Ja sam samo luda. Ja sam budala i zato sam dobio nagradu, društveno priznanje, kao budala. Ja sam tu da se ubijem. Da kažem nešto vulgarno što je u stvarnosti kao poezija. Ja sam sanjar. Ja sam govno. Ja sam tezgaroš. Ja sam profesionalac. Moja sloboda je u tome što mi svako može režirati što želi. Znam, u svakom javnom nastupanju, pa i glumačkom, ima „nešto stidno i nedopušteno". Sada sve znam. I zato sam Glumac.
Mi se nalazimo usred globalnog smetlišta. Naše glave su pune civilizacijskog otpada. Tako nas treniraju. A mi smo svjesni svega toga, ali se iskreno nadamo da je biti glup dovoljna vrlina da se preživi
Imate li potrebu da se i danas obračunavate sa sobom, Vremenom i Prostorom u kojem živite?
- Ja sam slobodan umjetnik i sam se izdržavam od svog zanimanja. Ja sam zaposlen kod samog sebe. I samog sebe sam zaposlio na Brukner univerzitetu u Austriji. A nama su dali titulu ambasadora dobre volje. Meni i njemu, meni.
Rade Šerbedžija, s kojim ste igrali u filmu „Zadah tela" Živojina Pavlovića, uporedio je vaš stil glume sa stilom Džeka Nikolsona i nazvao ga „balkanskim bluzom". Kako ste doživeli Radetovo zapaženje? Kako se sećate saradnje sa Šerbedžijom i Žikom Pavlovićem?
- Ne pamtim čovjeka koji je tako tiho oslobađao atomsku umjetničku energiju kao gospodin Žika Pavlović. „Zadah tela", umjetnička ljubav na prvi pogled, krunisana mojom „Zlatnom arenom" u Puli. A s gospodinom Radetom sam poslije igrao u velikoj hrvatskoj TV seriji „Zagrljaj" po motivima Ranka Marinkovića. Igrali smo tri sezone „Play Beckett" na Brionima u teatru „Ulysses", Rade, Ivica Vidović, Pero Kvrgić i ja. Koja predstava kao Radnja, kao Prostor, kao Vrijeme! Savršenstvo!
U Hrvatskoj radite novu predstavu?
- Ovih dana sam završio režiju predstave u Zagrebu koju smo u „The artu" radili dvije godine. Evropski projekt. „Ravnopravnost muškarca i žene", tekst Selma Parisi. Istorija odnosa muškarca i žene kroz vrijeme, ratove, religije i sve pod uticajem ljudske prirode. Kao i predstava „Demokratija", i „Ravnopravnost" je zabavna, duhovita, informativna, edukativna, a dramski ozbiljna.
Da li je ravnopravnost muškarca i žene nedostižni ideal? I u Bibliji i u Kuranu se, na primer, kaže da muškarac i žena nisu isti, ali da su ravnopravni.
- Tek kada saznamo razloge zašto smo neravnopravni, onda možemo razgovarati i analizirati stanje promjena. Mi u pozorištu kažemo, da bi se jedna pozorišna predstava napravila, mi moramo pronaći i razumjeti „date okolnosti".
U Sarajevu je nedavno predstavljena Deklaracija o zajedničkom jeziku kao četvoroimenom policentričnom jeziku kojim se govori u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Brojni intelektualci iz regiona stavili su svoje ime ispod dokumenta koji ima za cilj da suzbije „jezički nacionalizam".
- Temu jezika treba da prepustimo lingvistima, njihovom mišljenju i analizi, a na nama je poslije zadatak kako da to ubacimo u stvarnost ako nismo u komi. Možda je ovo očajnički pokušaj da se divljanju nacionalizma koji nas baca u komu da znak da ipak ima nešto, nešto zajedničko što nas vezuje na ovim prostorima.
Deklaracija je izazvala brojne polemike i negodovanja u javnosti, mnogi su se uplašili stvaranja nove jugoslovenske unije, otimanja i ukidanja jezika...
- Da su svi koji su potrošili vrijeme u polemike i negodovanje o zajedničkom jeziku i strahu od bivše socijalističke zajednice koja je propala otišli redovno na svoj posao i to isto vrijeme i snagu i strah potrošili na svom poslu, sigurno bi se povećao ekonomski rejting njihove zajednice.
Razumete li polemiku koja se vodi poslednjih decenija o jezicima na prostoru bivše Jugoslavije, o tome da li je to jedan jezik ili nam je potreban prevodilac da bismo se razumeli?
- Svi miješani brakovi, svi, koji su napustili prostore devedesetih, svi žive u inostranstvu i za međusobni dijalog im ne treba prevodilac. A ako im je ponestalo međusobne tolerancije ili ljubavi (Čehov/„Ivanov"), onda se oni civilizovano rastave, što ne znači da se više jezički ne razumiju.
Polemiku, donekle vezanu i za jezik, izaziva i Ivo Andrić, koga je nekolicina intelektualaca u BiH prošle godine uporedila s Hitlerom, a njegovo delo nazvala genocidnim. Šta vama predstavlja Andrić? Vaš diplomski rad na Akademiji je bio „Ex Ponto", igrali ste u „Prokletoj avliji", kao i u filmu „Bife Titanik", snimljenom po priči ovog nobelovca.
- Ivo Andrić ima Nobelovu nagradu za književnost. Onaj koji je u komi, to možda ne zna jer je bio u komi ili je pao u komu pa ne zna šta se desilo dok on nije bio tu, u stvarnosti. Ako mislimo da je Andrić pisao o „nama" tako ružno, kakvi smo bili ružni prije pet stotina godina, onda, eto, nama prilike da danas pokažemo čitavom svijetu da smo se za ovih pet stotina godina promijenili ili da nikada nismo bili takvi. Jer to je samo roman o nekom vremenu. A da bismo pokazali čitavom svijetu kakvi jesmo danas, to možemo samo umjetnošću. Slikarima. Piscima. Kompozitorima. Glumcima. Knjigama! Izložbama! Koncertima! Predstavama! Ako oni razumiju da je ta promjena slike o „nama" moguća i umjetnošću. „Pravda za kojom ljudi teže nije sila koja postoji izvan ljudi, ona je u samim ljudima, nije u bogovima, i ta se sila može pojačati učenjem umjetnosti", kaže Eshil u „Okovanom Prometeju" (predstava „Demokratija").
Komentarišemo, angažujemo, drogiramo se površnošću, komiramo se! I na kraju, da dam svoj prilog primitivizmu, najteže pitanje naše globalizacije: da li Trampova žena stvarno voli Trampa?!
Poslednje skoro dve godine podučavate region demokratiji kroz istoimenu predstavu. Jedna od zanimljivih definicija demokratije data je u „Vukajliji" (onlajn rečnik slenga) i glasi: ono čega nema. Kako bi glasila vaša definicija tog uređenja?
- Duhovit je taj „Vukajlija". Demokratiju shvaćamo kao politički poredak koji obilježava vladavina naroda. Demos - narod. Kratija - vladavina. Vladavina naroda. Vladavina većine uz prava manjine. Danas možemo reći sistem vlasti u kojem konačna politička moć ili suverenitet pripadaju narodu, direktno ili putem izabranih predstavnika (predstava „Demokratija"). Demokratija u praksi živi i ovisi o sudjelovanju njenih građana. A preduvjet bilo kakvog zalaganja ili angažiranja za demokratiju je znanje! „U svom traganju šta to najviše ujedinjuje ideale kojima čovjek teži, sam čovjek je došao do demokratije", ili do „onoga čega nema" (predstava „Demokratija").
A da li su naša društva zrela za ovaj oblik društvenog uređenja, posebno za neposrednu demokratiju, koja zahteva od građana veću angažovanost i učešće u javnom životu, kad smo navikli da drugi donose odluke umesto nas?
- Demokratsko društvo može graditi samo ona osoba, pojedinac, građanin, civil koji poznaje mehanizme i organizaciju institucija demokratske države. Bez tog elementarnog znanja, mi padamo u demokratsku komu. Naše poimanje demokratije danas podrazumijeva da nas nešto više od 50 odsto zaokruži neki broj. Setimo se da je Zoran Đinđić rekao da su „u zabludi oni koji misle da će dolaskom demokratije doći i ekonomsko blagostanje", a Abraham Linkoln je govorio: „Izbor je stvar naroda. Odluka je u rukama naroda. Ako narod okrene leđa toj vatri i sprži stražnjicu, onda će taj narod morati sjediti na plikovima..." (predstava „Demokratija").
Srbija je upravo na demokratskim izborima izabrala novog predsednika, ali studenti su izašli na ulice, oni su svoje nezadovoljstvo izbornim rezultatima naslovili „Protesti protiv diktature".
- Mladi ljudi, probuđeni iz kome, oni su protiv stvarnosti. To je i protest protiv nas, roditelja, jer smo ih iznevjerili u našim idealima i našim snovima jer smo pali u komu! Sjedimo kod kuće, uz televizor i pivo, i razmišljamo o tome koliko će ovo još trajati i da li će oni, kad već mi nismo, nešto promijeniti.
Sve više svetskih lidera stiče epitet diktatora, od Putina, preko Erdogana, do Trampa.
- Jednostavno, ljudska priroda! Ljudska priroda! „Iskustvo nam kaže da ćemo doživjeti sve ono što vijekovima doživljavaju drugi. Jedina utjeha je u tome što ćemo to saznati tek na kraju." „Kada bi se iscrpili razlozi za borbu, nestali bi razlozi i za život." (CABAres, CABArei) Kada se ljudska priroda bude kontrolisala, bilo kako i na bilo koji način, čovječanstvo će krotiti civilizaciju. Zadatak demokratije je da zaustavi gomilanje materijalne ili bilo koje druge moći u rukama pojedinca ili nekoliko njih.
Mnogi holivudski glumci su imitacijama javno kritikovali Donalda Trampa, a američkog predsednika najviše ljute imitacije Aleka Boldvina, koje je nazvao nezanimljivim i pristrasnim, tražeći čak ukidanje emisije u kojoj ga je taj glumac podražavao. Da li predsednik „najdemokratskije zemlje sveta" može sebi da dozvoli takav komentar?
- Molim vas, kako ne razumijete da su to skečevi za bizarne amaterske predstave, nalik najjeftinijem bulevaru, kao cirkus iz provincije, kao globalna zabava koja nas baca u komu! To je eskalacija primitivizma koji nam oduzima dragocjeno vrijeme da se ne bavimo sobom ili onim što volimo ili što bismo željeli voljeti. Ali, eto, vidite, bavimo se, komentarišemo, angažujemo, imamo stav o tome, drogiramo se površnošću, komiramo se! I na kraju, da dam svoj prilog primitivizmu, najteže pitanje naše globalizacije: da li Trampova žena stvarno voli Trampa?!
Evropa strahuje od nove migrantske krize. Pojedine zemlje su kao jedan od modela za njeno rešavanje uvele politiku plaćanja povratka izbeglica u zemlje iz kojih su došli... Kao neko ko je 1992. iz Sarajeva izbegao u Beč, kako doživljavate sve ovo što se dešava migrantima? Evropa je podizanjem zidova dovela u pitanje poštovanje osnovnih ljudskih prava...
- „Plodna je i prostrana oblast istorije, u njenom krugu leži cijeli normalni svijet. Ali jednu sudbinu dijelite svi na isti način među sobom, onu koju ste donijeli na svijet, da se kao ljudi obrazujete, a plodna oblast istorije nam u tome pomaže", reče Fridrih Šiler („Demokratija"). Sofokle u „Antigoni" kroz lik starca Tiresija govori: „Svi su ljudi po jednom svojstvu slični, rade greške! Ooo! A krenemo li tražiti lijek od zla u koji smo se upetljali, i ko sluša samo sebe, kazna mu je ludilo. Ooo!" I Kreont poludi! Ako ne učimo iz istorije, onda znači da panično krijemo svoje greške, krijemo svoje učinjeno zlo, a posljedica je da se zatvaramo u svoje granice, u svoje države i podrume. Vjerujte mi, kada danas po Beču gledam te izbjeglice, ne mogu da vjerujem da sam i ja nekad bio izbjeglica. A bio sam! I to me budi iz stanja kome!
- Joj, upravo sam završio čitanje knjige mog prijatelja Zorislava Antuna Petrovića „Suzbijanje korupcije u Hrvatskoj u srednjem vijeku" da bih, možda, napravio predstavu i počeo sam čitati „Elementarne čestice" Mišela Uelbeka, tako da nisam baš u toku oko Bregzita, a Normana Dejvisa ne poznajem lično.
I Bosna i Hercegovina je poslednjih meseci prolazila kroz političku krizu, postavljalo se i pitanje revizije Dejtonskog sporazuma. Reditelj Dino Mustafić smatra da je BiH zaglavljena u toaletu Evrope, a mnogi je još uvek vide kao bure baruta. Kako vi vidite njenu budućnost? Mogu li narodi u BiH da žive ne samo jedan kraj drugog već i jedan s drugim?
- Tačno kaže Dino Mustafić da smo zaglavljeni u toaletu Evrope, iz kojeg smo već sami odnijeli toalet-papir, dasku i vodokotlić. Bosnom se vijekovima prelamaju zloslutne velike ideje: ko će otići na Jadransko more na kupanje; ili ko će preko Balkana stati Evropi iza leđa; ili, jednostavno bolno, kao vic, kada pita medo zeku: „Zeko, da li se linjaš?"
Jednom ste rekli kako danas živimo „globalnim životom, ali i nacionalističkim životom, koji je bolest".
- Samo sam ponovio ono što svi već znamo. Toga ima i na televiziji i u filmovima i u knjigama.
Ima li leka ili nade za izlečenje?
- Ima. Mi smo u pripremnom periodu. Nas u stvari pripremaju, dresiraju, treniraju da, kada dođe totalni kapitalizam, mirno, veselo, ponizno prihvatimo kreditnu kamatu. „Država je organizacija sile za pokoravanje naroda u korist vladajuće klase." (CABAres, CABArei)
Kako nas dresiraju, da li smo uopšte svesni toga?
- Svaki sekund, svaki dan dobijamo preko svih mogućih medija, od telefona do televizije, milione nebitnih informacija koje zatrpavaju naše snove, naše misli, naš osjećaje, naše empatije. Mi se nalazimo usred globalnog smetlišta. Okeani su puni smetlišta. Naše glave su pune civilizacijskog otpada. Tako nas treniraju. A mi smo svjesni svega toga, ali se iskreno nadamo da je biti glup dovoljna vrlina da se preživi.
Ime Zijah u prevodu znači „svetlost vere". U šta danas verujete?
- Pa, vjerujem u svjetlost. Na baterije i reflektore. I u mraku i po suncu.
Komentari
