Robert Patinson-novi 007
Bond koji ne mora da bude nepobediv
Džejms Bond preživeo je Hladni rat, raspad Sovjetskog Saveza, tehnološku revoluciju, promenu filmske publike i, na kraju, sopstvenu smrt. Sada mora da preživi još jednu smenu identiteta.
„Amazon MGM Studios“ je 16. novembra zvanično potvrdio da je Robert Patinson izabran za sedmog glumca u zvaničnom filmskom nizu o agentu 007. Britanac, koji ima 40 godina, dobio je ulogu posle petogodišnje pauze od filma „Nije vreme za umiranje“, u kome se Danijel Krejg oprostio od Bonda na način koji je decenijama delovao nezamislivo. Ni naziv novog filma ni detalji priče još nisu saopšteni. Poznati su, međutim, ljudi koji će ga oblikovati: Vilnev, autor „Dine“ i „Blejd Ranera 2049“, režiraće po scenariju Najta, tvorca „Birmingemske bande“. Sam taj spoj govori više o mogućem pravcu serijala nego bilo kakav promotivni poster.
Patinson na prvi pogled nije Bond iz kataloga savršeno skrojenih odela. Njegova privlačnost nije u tome što deluje kao čovek koji ulazi u prostoriju i odmah je osvaja, već u utisku da nešto krije čak i kada ćuti. U „Betmenu“ je igrao bogatog osvetnika kao povučenog, gotovo opsesivnog čoveka; u „Svetioniku“ je pokazao koliko daleko može da ode u prikazu psihičkog raspadanja, a u filmu „Good Time“ koliko ubedljivo ume da bude nervozan, nepredvidiv i moralno klizav. To su osobine neobične za klasičnog Bonda, ali dragocene ako autori žele agenta čija opasnost ne počiva samo na pištolju, već i na neprozirnom karakteru. Od njega se ne očekuje da kopira Krejgovu mišićavu žestinu. Verovatnije je da će silu zameniti preciznošću, a demonstraciju samopouzdanja nekom vrstom kontrolisane nelagode.
Da bi se razumelo koliko je takav izbor zanimljiv, vredi se setiti šta su prethodnici uneli u istog junaka. Šon Koneri postavio je osnovu: elegantan gospodin koji se ispod smokinga ponaša kao predator, duhovit koliko i nemilosrdan. Džordž Lejzenbi nakratko mu je dodao ranjivost, naročito kroz ljubavnu priču. Rodžer Mur pretvorio je Bonda u majstora ironije i velikog spektakla, čoveka kome ni najneverovatnija opasnost nije kvarila frizuru. Timoti Dalton vratio ga je bliže ozbiljnom, tvrdom špijunu iz romana Ijana Fleminga. Pirs Brosnan spojio je Konerijevu uglađenost sa modernim akcionim herojem, dok je Danijel Krejg skinuo zaštitni sloj šarma i pokazao modrice, bes, strah i cenu ubijanja. Svaki od njih odgovarao je vremenu u kome je igrao. Patinsonov zadatak nije da bude još jedna kombinacija njihovih osobina, nego da pronađe nerv epohe u kojoj poverenje postaje najskuplja valuta.
Tu na scenu stupa Vilnev. Njegovi filmovi ne žure da objasne svet. Njega zanimaju tišina, napetost, ogromni sistemi moći i pojedinac koji u njima pokušava da sačuva kontrolu. Ako takav rukopis prenese na Bonda, akcija neće morati da bude glasnija da bi bila uzbudljivija. Dovoljni mogu biti pogled preko stola, pogrešna procena ili saznanje da je obaveštajna operacija deo mnogo veće igre. Najt, sa druge strane, ume da piše junake koji istovremeno vladaju situacijom i propadaju iznutra. Njegov Tomi Šelbi iz „Birmingemske bande“ najopasniji je upravo onda kada govori tiho. Iz tog spoja može nastati Bond koji manje podseća na turistu sa dozvolom za ubijanje, a više na profesionalca koji razume da nijedna pobeda nije besplatna.
Naravno, to je zasad očekivanje, ne najavljeni sadržaj filma. Niko nije potvrdio hoće li novi Bond biti početnik, veteran, zavodnik starog kova ili čovek koji preispituje sopstveni posao. Ali trenutak u kome se vraća zanimljiv je sam po sebi. Današnja špijunaža odvija se pod kamerama, uz satelite, algoritme, curenje podataka i ratove u kojima istinu često nije moguće odvojiti od operacije uticaja. U takvom svetu savršeno odelo i automobil sa skrivenim mitraljezom nisu dovoljni. Dobrog Bonda više neće određivati samo koga može da pobedi, nego kome sme da veruje i koliko daleko će otići kada shvati da njegove naredbe možda ne dolaze sa moralno ispravne strane. Važno će biti i šta će autori uraditi sa starim ritualima. Martini, „aston martin“, M i Q nisu samo prepoznatljive oznake franšize; oni su način da publika u svakom novom glumcu prepozna istog junaka. Potpuno odbacivanje tradicije bilo bi jednako rizično kao i njeno mehaničko ponavljanje.
Postoji i ozbiljan rizik. Krejg je Bonda već učinio ranjivim pa bi novo insistiranje na mračnom, izmučenom junaku lako moglo da se pretvori u ponavljanje. Patinson je uz to i Betmen, što otvara pitanje koliko publika želi da u istom glumcu gleda dva ćutljiva čoveka sa traumama i skupom opremom. Zato njegov Bond mora da pronađe prostor i za zadovoljstvo, provokaciju i humor. Bez te lakoće, makar skrivene ispod ozbiljnog izraza, 007 bi postao samo još jedan lik iz savremenog trilera. Bond nikada nije bio stvaran čovek, već filmski mit koji publika prihvata upravo zato što je veći od života.
Ulog je veći i zbog promene iza kamere. „Amazon“ je preuzeo kreativnu kontrolu nad serijalom koji su decenijama čuvali producenti iz porodice Brokoli. Novi vlasnik želi budućnost jednog od najvrednijih filmskih brendova, ali uspeh neće zavisiti od broja mogućih nastavaka. Zavisiće od toga hoće li Patinson, Vilnev i Najt ponuditi razlog da se Bond ponovo doživi kao događaj, a ne kao još jedna poznata franšiza. Najbolji ishod nije agent koji je mračniji od Krejga, otmeniji od Brosnana ili duhovitiji od Mura. Najbolji ishod je čovek koji ume sve to da bude u pravom trenutku, ali kome nikada nismo sasvim sigurni šta se odvija iza očiju. Nekada je Bond ulazio u kadar kao čovek koji zna odgovor na svako pitanje. Novi bi mogao da bude uzbudljiv baš zato što prvi put nismo sigurni zna li odgovor i on sam.