Komedija nije bila život komediografa
Konačište za onaj svet Branislav Nušić je sagradio još za života. Piramidu od kamena na Novom groblju na kojoj piše Kuća Branislava Nušića. Kao i sve drugo što je činio, i ovaj grob je brzo postao predmet čaršijske priče. Uostalom, da nije bilo te i takve čaršije u kojoj je svako vodio tuđu brigu i lomio jezik o onome što nit je znao nit razumeo, neponovljivi Nušić možda mnogo toga ne bi napisao. A na pitanje šta će mu piramida na grobu, čaršiji je odgovorio ono što je ona mogla da razume: „Na ovakvoj grobnici ptice ne mogu da ostavljaju svoj izmet kao po drugim grobovima“.
Kada je 19. januara 1938, u 74. godini, umro Alkibijad Nuša, kako je zapravo bilo krsno ime Branislava Nušića, sina nekadašnjeg uglednog trgovca, Narodno pozorište bilo je obavijeno crnim plaštom, a Vlasta Velisavljević još pamti da je ceo grad utihnuo, a i on nije imao priliku da igra u premijeri koju je pripremalo pozorište za mlade “Roda”, koje je vodila Gita Nušić. Sve je tog dana otkazano osim žalosti za velikim komediografom, čiji je život bio mnogo toga, a najmanje komedija. Tadašnje “Vreme” objavilo je i priču o tome kako je Nušić godinu dana ranije već bio na samrti, a da su onda svi jugoslovenski novinari imali veoma težak zadatak – da napišu njegovu biografiju. Kada se Nušić oporavio, prvo što je tražio bilo je da vidi te biografije i šta se o njemu pisalo. Kada ih je pročitao, prokomentarisao je da bi sve to trebalo skratiti. Novinar je naravno rekao da će biti tako učinjeno, a kada je Nušić stvarno preminuo, u redakciji je do došlo do potpune zabune – niko nije mogao da nađe Nušićevu biografiju. Ispostavilo se da su papiri ostali kod pisca! Pored postelje pisca poslednje dane sa njim proveli su ministri, članovi Narodnog pozorišta i glumci koji su mu bili prijatelji, a od njegovog uzglavlja se nije odvajala ćerka Gita.
Povezane vesti - NUŠIĆ NAS NE BI PREPOZNAO
Njegova najveća radost i najveća bol bila su deca, a od njih troje ostala je samo Gita. Ćerka Olivera preminula je veoma rano, a sin Ban Strahinja poginuo je kao mladić. Pisac je zbog njegove smrti celog života bolovao i sve što je napisao može se na neki način podeliti na vreme pre i posle odlaska sina.
Ban Strahinja, koji je ime dobio po Strahinjiću Banu, jednom od najvećih junaka srpske narodne književnosti, rođen je u Beogradu 1895, ali je detinjstvo proveo u Prištini gde je stariji Nušić službovao kao konzul. Očeva služba vodiće ih i u Novi Sad, gde sa sestrom Gitom postaje jedan od glumaca prvog dečjeg pozorišta u kome su sve uloge tumačila samo deca. Čak je i prvi komad ovog pozorišta „Naša deca“ bio inspirisan njihovim nestašlucima koje su preneli na daske koje život znače glumeći glavne uloge.
Kada su austrougarske horde napale Srbiju, dobrovoljno se prijavio u vojsku, a tek je bio završio maturu. U borbama je pokazao neverovatnu hrabrost, a nakon ranjavanja majka Darinka uspela je da sredi ga oslobode daljeg odlaska na front. Međutim, on javno traži da se vrati u borbu. Supruga je pritiskala Nušića da ga preko veza izvuče, a pisac je pri jednom odlasku da to učini zapisao: „Mogao sam da ga izvučem i nisam mogao“. Stalno je razmišljao o poruci sina koju mu je poslao kada je postao jedan od 1.300 kaplara u odbrani Beograda: „ S kojim pravom odvraćaš mene kada si tuđu decu 1908. upisivao u dobrovoljce?“ Njegovo poslednje pismo bilo je upućeno ocu.
„Dragi Ago, ne žali za mene. Ja sam bio na braniku otadžbine za ostvarenje onih velikih naših ideala koje smo svi mi tako složno propovedali 1908. godine. Ne kažem da mi nije žao što sam poginuo, osećao sam štaviše da bih mogao budućoj Srbiji korisno poslužiti, ali takva je sudbina. Deda, mama i ti oprostite mi. Gitu i Mimu pozdravi. Tvoj sin Ban“. Na poleđini koverte mladi Nušić napisao je: „Molim onoga koji me nađe mrtvog da ovo pismo neizostavno preda adresatu“. Bio je teško ranjen u borbi kod Požarevca, a pismo mu je nađeno u džepu šinjela.
Nakon njegove pogibije, Nušić 20. oktobra 1915. odlazi za Prištinu, a onda nastavlja put za Marselj. Nakon Francuske, Nušić sa suprugom odlazi u Švajcarsku, pa u Italiju kod ćerke Gite, koja je tamo živela sa mužem.
Gubitak sina nije prežalio, niti je ikada više govorio o njegovoj odluci da ode u rat, niti o svojoj da ne iskoristi poznanstva i spase ga golgote. Napisao je hroniku „Devetsto petnaesta – tragedija jednog naroda“ i održao jedan od najpotresnijih govora na otkrivanju spomenika palim borcima Skopskog đačkog bataljona.
U skopskom parku Idadija je, u znak sećanja na pale borce Skopskog đačkog bataljona, 17. novembra 1935. godine otkriven spomenik i bilo je prisutno oko 700 preživelih iz ovog bataljona, kao i porodice poginulih. U ime roditelja čija su deca poginula govor je održao Nušić: „Glas mrtvih, reč mrtvih je tu, ona lebdi nad nama... Ja, koji sam bliže smrti no životu, ja je čujem; vi koji ste bliže životu nego smrti, vi je osećate u duši. A glas mrtvih vam ovog časa veli: ’Hvala, drugovi, na sećanju i priznanju, ali pravi spomenik nama palima podići ćete tek ako budete kadri sačuvati veliku tekovinu ujedinjenja koje je iz naše krvi poniklo!‘ Tada, tada ćemo i mi roditelji doživeti pravu utehu i reći: ’Prosta vam bila krv naše dece, iskupili ste je!‘ U ime ojađenih majki i očeva, ja polažem na ovaj spomenik najskupoceniji venac, venac roditeljskih suza!“
Povezane vesti - POVRATAK SJAJNOM KNJIŽEVNIKU: Branko Ćopić – Od režimskog pisca do disidenta
U preostalim godinama života njegov najveći oslonac bila je ćerka Margita ili Gita kako su je svi zvali. Zapravo Gita je uvek bila njegova najveća podrška. Rođena je u Prištini 28. aprila 1894. godine (gde je Nušić u to vreme službovao), a kada je stasala, otac joj je predlagao razne hobije - samo da se ne bi odlučila za glumu. Iako je, po sopstvenom priznanju, bila totalno nemuzikalna, dve godine je pohađala časove kod najboljih učitelja. Tek pošto se uverio da joj muzika ne ide od ruke, upisao ju je na vajarski odsek Umetničke škole. Usavršavala je primenjenu umetnost u Pragu, Parizu i Zagrebu, odakle je u zimu 1914. došla u Skoplje da se pridruži ocu, tada upravniku tamošnjeg Narodnog pozorišta. Tu se zaljubila u Milivoja Predića, mladog pozorišnog pisca, i posle nekoliko nedelja postala gospođa Predić. Mladoženja se već naredne, ratne godine našao na Krfu, a Gita je sa roditeljima otišla u Pariz i nastavila studije primenjene umetnosti. Po završetku rata u Kolarčevom univerzitetu otvorila je Školu za primenjenu umetnost opšteg smera, a deceniju kasnije i „Roda“ pozorište.
Jedna od najpoznatijih „Rodinih“ predstava iz tog perioda je „Rista sportista“, nastala po komadu glumice Ljubinke Bobić. Koliko je bila popularna potvrđuje i podatak da je 1939. počeo da izlazi istoimeni strip u „Politici“. Pod okupacijom pozorište „Roda“ nije izvodilo predstave, a odmah po oslobođenju Gita je postavljena za direktora Pionirskog pozorišta. Jedno vreme je vredna Nušićeva kći bila i upravnik internata Filmske akademije u Beogradu, u njene zasluge spada i to što je uspela krajem 1950. da od novih vlasti dobije saglasnost za osnivanje Pozorišta „Boško Buha“, na čijem je čelu bila.
Umrla je 1970. godine na pragu porodične kuće, u Šekspirovoj ulici, nakon što je doputovala sa lečenja u Sloveniji. Do kraja života bila je predana očuvanju dela oca.
Besa
Nušić je u Skoplju živeo do 1915. kada je napustio zemlju sa vojskom tokom Prvog svetskog rata i boravio u Italiji, Švajcarskoj i Francuskoj do kraja rata.
U povlačenju i premeštanju sa mesta na mesto, Nušić se prvo morao odreći nezavršenih rukopisa, ali kako je stanje bivalo sve teže, za sobom je morao ostavljati i neka završena dela, među kojima se našlo i „Sumnjivo lice”. Ova drama je ostavljena na čuvanje Arbanasu, koji je Nušiću dao besu da će tekst sačuvati. Iako su tokom rata u Prištinu upali Bugari i sve spalili, pa i svu Nušićevu zaostavštinu, Arbanas je održao reč i tekst sačuvao.