Scena
07.06.2021. 14:05
Nebojša Jevrić

Urbane legende

Neđarići

Ilustracija Jelena Šalinić Terzić
Izvor: Jelena Šalinić Terzić

„Opet je počeo jedan rat.“
F. Kafka

Sa Mirom Kenjićem, inženjerom iz Sarajeva, vlasnikom kafane „Miroks“, stižem u Neđariće.

Kada sam rekao da ću u Neđariće, niko nije htio da me vozi. Oni koji odu iz Neđarića rijetko se vraćaju tamo. U Neđarićima smrt je domaća životinja. Gledali su me kao ludaka, kao nekog ko bi usred evakuacije Sajgona tražio pilota da ga odveze tamo na piće.

„Ja ću da te vozim, meštre“, dobacio je Miro Kenjić ispijajući špricer na terasi „Panorame“ na Palama.

Miro je oslobođen vojske. Zbog bolesti. Ima istu bolest kao i general Milovanović, kaže.

Miro nosi lovačku pušku, maskirnu košulju odsječenih rukava i crni šeširić. Mnogo se znoji. Sa sobom u akten-tašni ima uvijek gomilu veša, preobuku.

Kad nas zaustave patrole, kaže: „Ovo vam je poznati novinar Jevrić, iz ʼDugeʼ, a ja sam mu pratilac.“

I vadi potkošulju da se presvuče.

Duva kroz crne guste brkove i žali se na promaju, na prehladu, na bubrege.

„A može li se dalje, meštre?“, pita svakog na koga naiđemo.

U Neđariće se stizalo preko aerodromske piste.

Miro je ljut jer sam sredio preko veze da umalo poginemo.

Žurilo mi se u Neđariće i tražio sam da me vozi aerodromskom cestom.

Nismo prešli ni sto metara kada smo naletjeli na mitraljez, fiksiran na metar od zemlje. Zariše se tri metka u vrata automobila.

A nas dvojicu ni po prstu.

Brkovi Mira Kenjića, mog „pratioca“, mokri su od znoja.

Hukće kroz brkove i psuje: „Ja budale! I gdje ga slušam!“

U Neđarićima su mu otac i majka. Djecu i ženu je izvukao na Pale.

Gađaju Neđariće snajperisti sa studentskih domova. Iz ruševina zgrade u kojoj je nekada bilo „Oslobođenje“. Minobacačima sa Mojmila. Gađaju bestrzajnim topovima, protivavionskim mitraljezima sa Igmana.

U Neđariće vodi samo jedna ulica, Kasindolska. Ako presjeku Kasindolsku i spoje se sa Butmirom, Neđarići ostaju odsječeni.

Prelazim ulicu koja od kasarne vodi prema Domu slijepih.

Srbi su skinuli sa pozornice, sa bine, zavjesu. Veliku zavjesu. Tamnocrvenu, plišanu, tešku. Razapeli su je između dva stuba kojima je nekada prolazila struja. To je jedina zaštita onima koji pretrčavaju ulicu od muslimanskih snajperista.

Ovdje struje odavno nema.

„Ovo je ʼTeatar of deadʼ“, kaže Micubiši Četnik, dobrovoljac iz Japana. Došao je ovamo jer mrzi Amerikance. U Hirošimi je stradala cijela samurajska familija njegovog oca. Po čitavoj Grbavici ispisao je grafite protiv Amerikanaca, ustaša i balija – na japanskom. U đačku svesku upisuje srpske riječi. Prvo su ga naučili da psuje. Kad popije, kaže: „Ostavila me je djevojka i da je zbog nje sam došao ovamo da pogine.“  Ispred vrata kuće, Mirova majka, zabrađena crnom maramom. Napolju naložila vatricu, pristavila džezvu i kuva kafu. Ne smiju da kuvaju u kući zbog muslimana.

Čim vide da se iz nekog odžaka puši, muslimani odmah gađaju tu kuću.

Ispred kuće je bašta s jagodama.

„Nemoj da bereš jagode. Ima mnogo muva koje slijeću na mrtvace. Koje slijeću na jagode.“

U dvorištu je kafana.

Miro puni kola stvarima za Pale. Iz trospratne kuće uzima samo ono što može da stane u „juga“. I đed i baba i on odlaze iz Neđarića. I kanarinac, Kićo. Izbjeglica. Na rastanku, Miro mi ostavlja ključeve od kafane, ključeve od kuće.

„Nikom ne trebaju ključevi, Miro“, kažem mu. „Ovdje se vrata kašikarom, zoljom otvaraju.“

Komentari
Dodaj komentar

Povezane vesti

Pres centar
Ilustracija Emil Milos

Urbane legende

28.05.2021. 06:59

Pres centar

"Admiral je ljut zbog moje uniforme probušene na dva mjesta, skinute sa mrtvog ustaše, ljut je zbog kokarde na lijevom džepu, smeta mu moja brada."
Close
Vremenska prognoza
light rain
6°C
24.10.2021.
Beograd

Najnovije

Vidi sve

Najčitanije

Vidi sve