Vojislav Ilić
Pisar koji je Ministarstvo izveštavao u stihovima
U pojedinim svojim pesmama on je bio glasnik naprednih ideja svog doba, oštar kritičar društvenih i političkih izopačenosti. Pesnik Vojislav Ilić je svoj kratak život proveo u čestom menjaju posla, a jedina konstanta u njegovoj biografiji bio je boemski život.
Rođen je u Beogradu, na današnji dan 14. aprila 1862, kao sin pesnika Jovana Ilića. Nije voleo da uči, pa je školu napustio posle trećeg razreda gimnazije, zbog loših ocena. Kasnije je pohađao predavanja u Velikoj školi, gde se upoznao sa studentskom omladinom i uključio u književni i politički život.
Tako je upoznao i Đuru Jakšića, čijom ćerkom Tijanom se kasnije oženio. Međutim, Tijana je preminula veoma mlada, a Vojislav se potom oženio Zorkom Filipović, sa kojom je imao ćerku - Svetlanu, buduću majku Milke Ivić, članice SANU.
Od ranog detinjstva je bio bolešljiv, a život umetnika koji je vodio, u kafanama i boemskim stilom, nimalo nije pomagao njegovom već lošem zdravstvenom stanju.
Bio je dobrovoljac u bugarskom ratu 1885. godine, kada je zajedno sa Branislavom Nušićem bio u Jagodini. Nušić je dobio naredbu da obučava vod, u kojem je bio dobrovoljac Ilić.
Kako je Nušić rekao: "Provodili smo jedan buran boemsko-vojnički život, delili smo sve što smo imali". Vojislav dospeo do čina rezervnog potporučnika."
Radio je kao dopisnik iz Soluna i Turna Severina (Rumunija), nakon čega je proglašen za pisara prve klase pri srpskom konzulatu u Prištini, gde se družio sa Branislavom Nušićem. Zanimljivo je da je Ilić jedan izveštaj Ministarstvu sastavio u stihu, kako bi privukao pažnju. Nušić je to objavio u "Politici" 1929. godine, a pesma počinje stihovima:
U smislu svega što sleduje dalje,Akt vam se ovaj s preporukom šalje;Da postupite tačno i u svemu,Po naredbama kazanim u njemu.
U Prištini nije izdržao dugo, jer ga je bolest vezala za krevet. Prenet je u Skopje, pa u Beograd, gde je preminuo 21. januara 1894. godine. Sahranjen je u uniformi rezervnog potporučnika, na koju je bio izuzetno posnosan.
Iako je pisao kratko vreme, svega petnaestak godina, ostavio je raznovrsno delo - tri zbirke pesama (1887, 1889, 1892), i veliki broj pesama rasutih po časopisima i zaostalih u rukopisu.
Ilić je raskinuo sa romantizmom i otvorio put drgačijoj poeziji, a neke od njegovih najpoznatijih pesama su "Himna vekova“, "Bahus i Kupidon“, "Sivo, sumorno nebo“, „Jutro na Hisaru kod Leskovca“, „Kleon i njegov učenik“...