PRIČA NEBOJŠE JEVRIĆA: Gladna godina

PRIČA NEBOJŠE JEVRIĆA: Gladna godina

Jasna Opavski


Posle obroka patrijarh Pavle je kupio mrvice hleba oko tanjira i jeo ih.

Delegacija ruskog patrijarha, snažne i podgojene vladike, jedva je čekala da ga isprati na put pa da sednu u aerodromski restoran i da se kao ljudi najedu.

U “Narodnu kuhinju”, ispod Ostroga, sa ocem Vladislavom svratio sam na ručak. Tu nije bilo kelnera ni računa, već je svako ubacivao prema mogućnostima prilog za kuhinju.

Ostao mi je komadić hleba sa kojim nisam znao šta da učinim.

„Ovde se hleb ne baca!”

„Hleb naš nasušni daj nam dnes…”

Postideo sam se i od tad nikad nisam bacio ni komadić hleba. Setio sam se priče koju mi je đed Novo Jevrić pričao o žitu, o hlebu.

„Bežeći od pohare Kuča, Popovići su se posle sedam godina u Rovcima doselili na Policu više Berana, u selo Goražde. Tu su po Jevri, koja je rano ostala udovica, sa četiri sina, dobili prezime Jevrići.

Povezane vestiPRIČA NEBOJŠE JEVRIĆA: Ide Mile lajkovačkom prugom

Jevrića zemlja na Goraždu dobijena od age, a možda dio i kupljen, bila je između njiva Đukića, Mujovića i Kastratovića. Godine 1858. došlo je do krvavog obračuna oko toga kome treba da pripadne jedna dobra njiva, njiva pod imenom Sofijača. Oko nje su se otimali Mujovići i Kastratovići.

U vrijeme kad je puška sudila i kad se tek počela uspostavljati tajna vlast Crne Gore, pravda je bila na strani onoga koji jači i spreman da gine za livadu.

Oko njive Sofijače palo je nekoliko glava. U borbi između Kastratovića i Mujovića, Jevrići nisu bili direktno umiješani, ali su navijali za Kastratoviće.

To je bio dovoljan povod da im kao Srbljacima, nevasojevićima, a na Brdu Mujovića više nije bilo opstanka.

U Zagrađu je tada bilo još slobodnih ledina koje su se mogle pretvoriti u njive, livade, bašte. Tamo su doseljenici iz Kuča bili kompaktni.

Tako su se Jevrini sinovi konačno smirili u Zagrađu.

Uskoro po preseljenju u Zagrađe, prije nego što su se zaboravile neprilike sa Brda Mujovića, jedan od sinova Jevrinih, Vukman, odlučio se na očajnički korak da bi se osvetio Mujovićima. Prikrao se jedne ljetnje noći i zapalio im kope sa pšenicom.

Kad je viđeo da kulja dim i plamen iz kopa, pokajao se i savjest ga je pekla. Uplašio se kazne Božije.

Nikako nije mogao da se smiri. Pošao je u manastir Đurđevi stupovi na ispovijest i molbu da mu Bog oprosti to što je učinio.

Povezane vestiPRIČA NEBOJŠE JEVRIĆA: Miloš sa Grbavice

Srbi vjeruju da je najveći grijeh uništavati hranu.

Zato se ni mrvica pala sa sofre ne smije ni zgaziti ni baciti već vratiti za sto.

Vukmanu je malo bilo što se ispovijedio već se obavezao da će doživotno ostati u manastiru kao crkvenjak. Od njega nije ostalo potomaka.“

Među monahe ga nisu nikad primili. Preveliki je bio njegov greh.

Kad bismo seli da ručamo, deca ko deca, uvek je bilo primedbi.

„Ja to ne volim!”

„Hrana se jede, a vole se braća, otac, majka”, govorio je otac.

Sa užasom sam gledao kako se šleperi žita, zbog cene, istovaraju u more.

I sećao sam se priča o gladnim godinama od kojih Crna Gora još strepi, batrgajući se u kandžama lihvarske internacionale. Zadužili su se vlastodršci i vlastodržači za deset narednih generacija. I, daj bože, da je trećina tih para koje duguje Crna Gora u Crnu Goru došlo. More biti u Montenegro Viva Vero, ostrvo u Markesovom Makondu.

A Sofijača je odavno zaprložena.

+ Trenutno nema komentara

Dodajte komentar