Scena
12.05.2021. 22:05
Nebojša Jevrić

Intervju Boris Dragojević

Raspeća pod morem

Boris Dragojević
Izvor: Privatna arhiva

"Ne vjerujem u umjetnost koja mora da se dodatno objašnjava. Tu ili je nešto umrlo ili se nije ni rodilo. Ovaj svijet je svjesno naružio ljepotu i dalje pljuje po njoj. Čitava lepeza destrukcije miksuje se po želji bjelosvjetskih naručilaca."

„Svijet mora, posebno Boke Kotorske, moj je svijet. Zaliv sužanja i svetaca je moj dio Edena. Kažu neki da sam poslednji bokeljski marinista po načinu slikanja i ima neke sudbinske istine u tome. Zašto raspeća pod morem? Prosto zato što sam pratio početak geneze – ’I bi tama nad bezdanom i duh Božiji uzdizaše se nad vodom da odvoji vodu od vode...’. Ja sam to doživio i slikao na svoj način. Raspeti Hrist sa morskim kornjačama, čekićarama i ražama. Tu u samoći ambisa gdje se bilo prečistog srca razleže miljama unaokolo“, kaže Boris Dragojević, bokeški slikar koji je u Beogradu završio akademiju, poslediplomske sa devetnaestog sprata „Geneksove“ kule pogleda uprtog u daljinu i uvek spremnog da put Boke krene.

Kada si prvi put otkrio more moje koje je postalo tvoja umetnička opsesija i večita inspiracija?

„Kad sam prvi put ugledao more, nisam znao šta je to veliko, a plavo prostranstvo preda mnom. Tada sam rekao sebi – ovo je nešto veliko i lijepo i želim tome da pripadam. I pripadam mu posvećeno sve do danas. Kao mali zalutali iskušenik koji je došao pred veliku svetinju i tu ostao opčinjen njenom blagošću i veličinom. Za neke slikare more je samo voda, a obala pomanjkanje oranice – kod mene je to drugačije. Morske tajne otkrivao sam postupno svakog ljeta tražeći i prizivajući moj Eden. Ja znam more i ono zna mene. Zato su moje slike drugačije od drugih slikara.“

Koliko je slikarstvo Voja Stanića i susret sa njim uticalo na tebe? Imao si priliku da se u mladosti sretneš i sa Dadom Đurićem. Ko su bili tvoji prvi učitelji?

„Prije svih Gojko Berkuljan, moj prvi učitelj sa čijim sinovima sam kao dijete proveo nezaboravne dane djetinjstva na Cetinju. Od topovskog baruta koji je ličio na kolojs žvake i municije koje je još zaostalo od rata u Donje Polje pravili smo rakete i petarde na koje bi nam i Kinezi pozavidjeli. Topili smo olovo od odbačenog sloga iz štamparije i skupljali insekte u tegle. U kreativnosti Saša Berkuljan je prednjačio. Najviše zahvaljujući njegovom ocu Gojku Berkuljanu postao sam slikar. Fascinacija mirisom uljanih boja u njegovom ateljeu i slikama u radu pored kojih sam prolazio bila je presudna. Nijednom umjetniku koga znam okrugla četka za ulje nije prirodnije stajala u ruci kao Gojku. U njihovoj kući bila je jedna skulptura Voja Stanića.

Ko poznaje Stanićeve slike nikad ne bi pomislio da je ta renesansna skulptura Vojov autorski rad. Sa Stanićem ću se sretati godinama poslije i odlaziti u njegov atelje na Škveru da bih mogao od pola sata razgovora sa njim da ojačam svoju vjeru u umjetnost i umjetnika za sledećih godinu, dvije. Kod Voja se dolazilo kao na poklonjenje. Kao kad mladi samuraj dolazi da se pokloni glavnom šogunu. Vojo nikad nije ružno govorio o kolegama. U njemu nije bilo ni trunke zlobe ni pakosti, koju sam često kasnije sretao, već samo čista dječačka duša, pronicljiva i neiskvarena. Njegov humor bio je uvijek živ kao i njegove slike. Kažu neki da je ličio na Magrita i još neke. Ne znaju da je Vojo najviše ličio na sebe. Slikajući sa svog prozora Škver i ljude, slikao je svemir. Jednom zgodom su se neimari i pregaoci nečega što se zove trendovi posvađali međusobno pa je tako Stanić nenadano završio na Bijenalu umjetnosti u Veneciji. Bravo im ga! Greškom su pozvali pravog.

Kao dijete gledao sam u kući Berkuljana mnoge poznate i velike jugoslovenske umjetnike i upamtio ih po liku i ophođenju. Prije svega Aco Prijić sa čijim sam sinom krenuo u prvi razred na Cetinje. Aco se družio i sa mojim stricem pa mi je tako bio još miliji. Fula bi da ne pomenem Bata Pravilovića, po meni jednog od najautentičnijih crnogorskih slikara. U njemu je bilo nešto od dječačke neiskvarenosti kao kod Voja, a njegove slike bile su priča svaka za sebe. Govorio je da u svaku boju treba dodat malo mavene da bi slika imala atmosferu i punoću. Znao je.“

Boris Dragojević slika
Izvor: Privatna arhiva

Tu si sreo i Dada Đurića?

„Tu je dolazio i najveći od svih, Dado Đurić, koji je meni malom ličio na Robinzona koji je prinudno aterira na Zemlju iz neke druge galaksije, pa se trudio da se kako-tako uklopi među ljude i slikare. Pažljivom analizom njegovih posebno ranijih radova shvatiš da sve što su drugi mogli da nacrtaju ili naslikaju, Dado je to mogao da uradi još bolje! Prvi hiperrealistički rad koji sam vidio od crnogorskih slikara bio je njegov mrtvi soko okačen o klin. Na nagovor kritičara da objasni svoje slikarstvo rekao bi – ’Sve je to sranje u bojama’.“

A Uroš Tošković?

„Uroš Tošković je iza gustih vjeđa krio svoje ludilo. Ponekad bi mu Gojko davao veće platno, a Uroš bi ga onda prekraja u manje formate. Nikad nisam vidio neko njegovo veliko platno. Uroš je tražio pozornost kao i svi, ali one koji su ga hvalili nije volio nikako. Samo pokušaj da ga pohvališ pred njim pa ćeš vidjeti šta će sve imat lijepo da ti kaže u svojoj samoodbrani od sebe. Pregaoci mode ne znaju da je prvi konceptualni rad na ovim prostorima bio baš Toškovićev. Na crno-bijeloj fotografiji iz Pariza prizor – u velikoj livenoj kadi prepunoj goveđih očiju virile su Uroševe oči. Kad su ga pitali zašto se vratio iz Pariza, rekao je ’Zato što tamo niko ne govori naš jezik’.

Blizu u Podgranici odrastao je Dimitrije Popović. U dugim, najdužim cetinjskim kišama kad pomisliš da će se sve rastočit i ucrvljat nastajali su njegovi platinasti crteži kojima se i Salvador Dali jednako divio kao i svi mi ostali.“

Ipak u Beogradu je započelo i tvoje formalno školovanje?

„Dugujem veliku zahvalnost svojoj profesorki Mirjani Mihač koja ne samo da je bila pravi pedagog, nego i gospođa sa prefinjenim aristokratskim manirima u najljepšem smislu te riječi. Ona svoje slike nije potpisivala. Mislim da je to kod nje bilo prvenstveno zato što ako se nisi već potpisao svojim radom, ni taj potpis neće puno pomoć. Rekla mi je da sam jedan od njenih najboljih studenata iako ih je imala mnoge kroz generacije, a ja sam na to odgovorio – eh da sam bio pametniji i da sam više naučio od Vas. Dovoljno si naučio, rekla je. To su bile rane osamdesete. U mojoj klasi su se tada prvi put pojavili raznobojni papirići i vesele dekoracije mahom kod onih koji su na akademiju lakše zalutali. To je bio moj prvi susret sa nečim što će se kasnije nazvati konceptualizam, pa kad to ne bude dovoljno ubjedljivo proširiće se na medije koji će se nazvati prošireni mediji.“

Profesor Dragan Lubarda govorio je da između bloka i rebara nema mesta ni za koga. Koliko su njegova predavanja večernjeg akta, koje su posećivali i studenti drugih fakulteta, uticala na tebe?

„Na akademiji je bilo i ratno siroče sa Romanije profesor Dragan Lubarda. Cijela familija mu je pobijena, a on je nekako spasen i nastavio je da se od zla spasava kroz svoje crteže. Otuda njegove tarabe koje je preskakao, glave u blatu koje je gledao i mirisno gorsko cvijeće koje raste samo iz prkosnog hercegovačkog kamena. Lubarda je predavao večernji akt i učio nas da crtamo i mislimo crtajući. ’Crtež je radovanje!’, govorio je Lubarda. Mnogi ga nijesu razumjeli, a njegov izgled ostarelog Leonarda da Vinčija samo ih je dodatno zbunjivao. Zbog njega smo nosili blokove sa crtežima i kad nijesmo crtali. Volio je Crnogorce i Hercegovce jer su redovito to bili najbolji crtači na akademiji.

Kolege iz Diseldorfa sa glasovite Bojsove akademije došle su 1983. Među desetak izabranih studenata koji su bili pozvani da idu u Njemačku bio sam i ja. Nažalost, nisam otišao jer sam tada morao da na odsluženje vojnog roka u Pulu.“

Boris Dragojević slika
Izvor: Privatna arhiva

Likovni establišment vas mlade slikare nije dočekao sa oduševljenjem?

„Većinu nas su kao studente akademije odbijali sa prestižnih izložbi pravdajući to time da smo još neformirani slikari, a kasnije su se trudili da nas žiriranjem prorijede zato što smo formirani. Ista imena su dobijala nagrade na izložbama, a na oruk se lajkala i apstrakcija. Ispada da neko ko je primitivan ne može bit i apstraktno primitivan, jer je apstrakcija rezervisana samo za intelektualce.

Te 1987. bila je tradicionalna velika izložba u ’Cvijeti Zuzorić’. Na izložbu sam donio svoj rad ’Čuvar školjki’ koji je proglašen za najbolju sliku na ’Perspektive 14’ u Jugoslovenskoj galeriji kod Pozorišta. Ali ta slika i ta izložba u ’Cvijeti’ promijeniće i obilježiti moj život. Donoseći ’Čuvara školjki’ na žiriranje, onako nabrijan i ponosan kako to mladi umjetnik može bit, primijetio sam da oni te slike do žiriranja ređaju tako da se donji dio naslonjene slike nemarno oštećuje svakom novom koja joj se pridodaje. Pitao sam zašto tako ređate slike jednu u drugu umjesto da ih ređate jednu uz drugu, jer će se oštetiti. Brko koji je tu radio na prijemu slika reka mi je pogledom redara na stadionu da je to praksa i da ako hoću svoju sliku da sačuvam od oštećenja da treba da platim dodatno osiguranje.

Pitao sam ga da ako platim dodatno osiguranje hoće li onda moja slika bit zaštićena od oštećenja ili ćete je ređat kao i ove ostale. Brko je reka da će i moju ređat kao i ove prethodne, bez obzira osigurao je ja ili ne. Zastao sam zatečen ne znajući što da radim. Mislio sam da će, ako i ne ponese nagradu publike, zasigurno bit jedna od najzapaženijih na izložbi, ali da će mi je na kraju ipak vratit manje ili više oštećenu. Dva dobra ne idu bez jedne gorčine, govorio mi je unutrašnji glas. A i da dobijem neku odštetu poslije potencijalnih peripetija, slika je meni ipak važnija i vrednija od te izložbe i sačuvaću je neoštećenu (takva je na sreću i dan-danas). Tog trenutka sam se zakleo u sebi da više nikad neću izlagati na kolektivnim izložbama ULUS-a.

Pomislim da i danas u lagumima ’Cvijete’ još ima oštećenih i nepreuzetih radova iz tog vremena. Znao sam da ću platiti cijenu za to moje dobrovoljno izgnanstvo sa takve javne scene. Zato me širi krug ljudi nije upoznao i tako sam morao da se stalno dokazujem iznova, da sam ja taj autor čije su slike gledali i zapamtili na nekoj izložbi ili vidjeli u nečijoj kolekciji. To sa dokazivanjem na kraju će se ipak pokazati kao kreativna prednost, jer me to tjeralo da uvijek držim svoje kriterijume visoko i da u radu ne idem ispod toga. Sem 25 samostalnih izložbi ja sam kolektivno izlagao samo na bijenalima u inostranstvu. Otuda i malo likovnih kritika domaćih kritičara.

A i to što su pisali o meni bilo mi je neuvjerljivo, naširoko uopšteno i moglo se slobodno odnosit bar na još 20 umjetnika koji se ozbiljno bave figuracijom. Kako da vjerujem likovnom kritičaru koji ne zna nabrojat bar 10 vrsti morske ribe, nijedan morski čvor ne zna vezat, presalpat mrežu, ne zna šta je Mala i Velika Lega, ni barbun od seke, ni trlja od fanga i koji dok pliva kraul pokretima ruku lijevo-desno kao da govori – ej vi tamo, ej vi tamo se!“

Ipak, galerija „Progres“ ti je pružila priliku za veliku retrospektivnu izložbu?

„Godine 2005. imao sam veliku retrospektivnu izložbu u galeriji ’Progres’ koja se zvala ’20 godina posvećenosti’. Tu sam prvi put doživio da vidim kako neke kolege, pa i one sa kojima sam studirao, saginju glavu pred mojim esencijalnim slikama kao što su ’Plavetna Korčula’, ’Crvena Korčula’, ’Velika Silba’, ’Noina Arka’ i ’Plavo raspeće’. Promatrajući ih iz prikrajka pitao sam se u sebi zašto saginju glavu kad bi trebalo da ih pažljivo gledaju jer su dobre valjda. Ja sam mnoge njihove sa radošću gledao. Mislim da je to bilo zato što sam ih na neki način porazio svojim umijećem i ljubavlju za koje su mislili da ja to nemam.“

Tvoje mišljenje o Pablu Pikasu je retko i malo je onih koji se usuđuju da na taj način o njemu progovore?

„Pablo Pikaso je bio genije. Genijalno je koristio prazan prostor u medijima. Zahvaljujući njemu i pravilnom tajmingu niko više nije pričao o trojici savremenika na koje je Pikaso ličio, ni o Žoržu Braku kod koga je krio slike za vrijeme okupacije. Što više pumpaš nešto, to nešto baca veću sjenku preko drugih i čini ih manje vidljivima. Pikaso je tako postao preteča masovne zabave i Em-Ti-Vija. Na primjer priča o Fridi Kalo i njenom ljubavniku, kako je lijepo uveličana i servirana. Milena Pavlović Barili i njen Kubanac su možda i jača umjetnička i životna priča, ali ona će kao i mnoge druge ostati u sjenci Fride, a sjutra nekog drugog koga smišljeno izdvoje. To se radi svjesno i hladnokrvno. Savremena umjetnost ima i svoj muzej. Toliko je savremena da je već dugo u muzeju. Ne vjerujem u umjetnost koja mora da se dodatno objašnjava. Tu ili je nešto umrlo ili se nije ni rodilo.“

Smatraju te figurativcem, a ti ipak ne veruješ u svaku vrstu figurativnosti...

„Ne vjerujem ni u svaki oblik figuracije. U one otužne limunove koje je neko još tužniji slikao, a tuga probila zajedno sa preparaturom pozadi platna. Još manje u one koji se udvaraju malo ovima, malo onima. A tek ne vjerujem onima koji su tu stigli po zadatku u ove krajeve da nam objasne šta treba da prihvatimo i usvojimo kao aktuelne vrednosti. Gledam one prazne galerije po gradu koje kao da su zatvorene, a otvorene su. Malo koga bude tu da podrži ništavilo.

Kada je jedan umjetnik prodao svoje govno za 18.000 dolara shvatio sam da se i od govana može lijepo živjeti, pogotovo ako su prava. Ovaj svijet je svjesno naružio ljepotu i dalje pljuje po njoj. Čitava lepeza destrukcije miksuje se po želji bjelosvjetskih naručilaca. Jedan kolekcionar mi je objašnjavao, ako hoću bit plodan umjetnik, da treba više da radim i proizvodim slika. Naveo mi je primjer jednog slikara koji već četiri godine ne priča sa svojim ocem, a u međuvremenu je napravio 3000 slika. Šta je indikativnije u tome? Da li to što ne priča sa ocem ili njegov opus od cirka 3000 slika? Sjeća li se on ijedne od tih slika?

Kao dijete kopirao sam Van Goga, Rembranta i Direra. Možda je taj remiks velikih umjetnika uticao da kasnije kroz sve ove godine imam jasne boje, slikarsku vještinu i jaku preciznost. Svijet mora, posebno Boke Kotorske, moj je svijet. Zaliv sužanja i svetaca je moj dio Edena. Kažu neki da sam poslednji bokeljski marinista po načinu slikanja i ima neke sudbinske istine u tome. Zašto raspeća pod morem? Prosto zato što sam pratio početak geneze – ’I bi tama nad bezdanom i duh Božiji uzdizaše se nad vodom da odvoji vodu od vode...’. Ja sam to doživio i slikao na svoj način. Raspeti Hrist sa morskim kornjačama, čekićarama i ražama.

Tu u samoći ambisa gdje se bilo prečistog srca razleže miljama unaokolo. Tu gdje su sve suze pomirene. Slikao sam posvećeno, na način kako se slikaju ikone. Kao dio molitvenog predmeta sa jedne bande, a sa druge da se stekne na trenutak utisak kao da to nije radila ljudska ruka. Ikona je pogled u vječnost, po Florenskom. Ono što slikam su moji pogledi na more kome iskreno pripadam i molim mu se. Ako ljepota ne spase svijet, ni ljudska domišljatost neće sigurno.“

Komentari
Dodaj komentar

Povezane vesti

Za sve je kriv rokenrol
Petar Peca Popović

Intervju Peca Popović

03.05.2021. 10:20

Za sve je kriv rokenrol

"Naša izvorna narodna muzika dobijala je „hranu“ od rokenrola, gotovo svi veliki pevači izvorne narodne muzike na početku karijere, poput Tome Zdravkovića, počeli su kao rok pevači."
Close
Vremenska prognoza
clear sky
26°C
15.07.2024.
Beograd
Wind
PM2.5
5µg/m3
PM10
6µg/m3
UV
UV indeks
1
AQI indeks
1

Euro 2024

Vidi sve

Oni su ponos Srbije

Vidi sve

Najnovije

Vidi sve

Iz drugačijeg ugla

Vidi sve