Preporuka za čitanje
"Kako ste čuli za mene“: Kad unuk piše o slavnom dedi
Savo Bojović, pobednik najnovijeg "Bukinog“ konkursa za roman godine, rođen je 1992. godine u Beogradu. Time je postao najmlađi dobitnik nagrade koja se tri godine dodeljuje. Ipak, njegov roman ne otkriva krhkost nedostatka iskustva, već punoću i zrelost pripovedanja.
Legitimitet za pisanje dao mu je život njegovog dede, čiji je on imenjak, a koji je imao grandioznu i magnetičnu ličnost ginekologa, seksologa i androloga, koji je svojim izumima olakšavao ljudima, a velikom broju uskraćenih pomogao da dođu do potomstva.
Njegov metod skinuo je žensku neplodnost sa stuba srama i takozvanu krivicu za jalovost raspodelio između oba pola, što je jedino logično.
Biografija mu je zadivljujuća i parira dedinoj. Osnovne studije komunikologije završio je na Univerzitetu Erasmus u Roterdamu, a master studije iz teorije filma na Univerzitetu ELTE u Budimpešti. Pet godina bavio se marketingom u multinacionalnim kompanijama. Od 2021. zaposlen je kao docent na Katedri za audio-vizuelnu produkciju FEFA fakulteta u Beogradu.
Poeziju na engleskom jeziku objavljivao je u međunarodnim književnim časopisima. Njegov prvi roman "Put Lučice“ pobedio je na konkursu za najbolji debitantski rukopis Izdavačke kuće "Treći trg“. "Kako ste čuli za mene“ njegov je drugi roman. Oba štiva su autobiografska, prvi o njegovom najboljem prijatelju, drugi o dedi imenjaku i živoj legendi.
Sledeće pitanje koje se nameće ima li ovaj mlad čovek dovoljno životnog iskustva da u svom delu opiše nekoliko epoha koje su poput prskalica petardi svetlele, eksplodirale i gasnule pred nama, nekad i po našim udovima i licima, obogaljujući ih, počev od Velikog rata, formiranja Kraljevine SHS nakon raspada Austrougarske monarhije, potom Kraljevine Jugoslavije, emigracije naklonjene kraljevoj vojsci, komunističke ere države, atentata na Vladimira Rolovića, u čijoj sam ulici slučajno živela sedamdesetih godina prošlog veka, ustašama u severnim enklavama, do Titove smrti, ratova devedesetih, divljeg kapitalizma, raspada ogromne zemlje, uništenja Jugoslavije i slike haških optuženika lažnog identiteta.
Glavni tok radnje je život Savinog dede kao biblijskog patrijarha. Njegov samostalni život u kontekstu okruženja, rada u zemlji po principima samoupravljanja i na Zapadu po principima stručnosti, što ga je emancipovalo, izvuklo iz vrzinog kola i lansiralo u druge dimenzije.
Počev od Toplice do Orezara, skopske Makedonije, Zagreba u kome je studirao i upoznao svoju srodnu dušu, dobio krov nad glavom još kao student, preko Beograda, u kome su spremačice mogle da otpuste lekare na radničkim savetima, i gde je i lekar opšte prakse bio srećan ako nađe zaposlenje u Domu zdravlja na periferiji Beograda, švedske ambasade koja mu omogućava specijalizaciju koja je bila gotovo neosvojiva u njegovoj rodnoj zemlji, života u Polarnom krugu, u čauri noći i leda, u Stokholmu, spoja besplatnog zdravstva i privatne prakse, solidarnih lekarskih plata i basnoslovnih na severu Evrope, raspada zemlje, sudbine mešovitih brakova u tom metežu i dugogodišnjih prijateljstava koje je umesto poslednjeg daha razorila politika, rastući nacionalizam i prašina rata.
Konačno, ceo život prostrt pred nama, od mladosti do starosti, sa elementima uspona, leta, trijumfa, prilagodljivosti do slobodnog pada koji prirodno ishodi u starosti. Od kolevke do staračkog doma, potvrđuje Savo Bojović senior alijas Jovan Božović u romanu onu Pasternakovu: "Nije život što i polje preći“. Kapa dole.