Scena
18.11.2022. 10:58
Scena
21.03.2025. 04:35
Dragana Todorović
INTERVJU
Vlado Kalember: "Imao sam u ovom poslu puno lijepih iskustava"
Skoro svaka devojka na koncertima grupe "Srebrna krila“ želela je da bude Ana iz istoimene pesme, koja je u godini izlaska (1978) prodata u 300.000 primeraka. Iz svog Zagreba "leteli su“ širom sveta, a bili su toliko popularni i traženi da su imali i do 200 nastupa godišnje.
"Volio sam Tanju“, "Ja nisam kockar“, "Zakuni se, ljubavi“, "Lili“, "Nek živi ljubav“... pevalo se horski u bivšoj Jugoslaviji, ali i Bugarskoj, Rusiji, a danas ove pesme bude nostalgiju, sećanja na prve ljubavi, na miris Jadranskog mora...
Zato ne čudi što su planule ulaznice za koncerte "Srebrnih krila“ u Beogradu 4. i 5. aprila u "MTS dvorani“, u kojoj su osamdesetih godina imali čak 14 uzastopnih koncerata.
Da li će se to, možda, ponoviti jer smo se izgleda baš uželeli Kalembera i ekipe. Zašto su dopustili da ih tako dugo čekamo?
"Da, ’Krila’ dolaze u Beograd. Tu dvoranu jako volimo od prvih beogradskih koncerata. Svirali smo mi i u svim ostalim, ali ponajviše u toj. Nemamo se namjeru ’utrkivati’ ni sa kim, pa ni sa sobom u količini koncerata. Sada smatramo da je najprikladnija za one koji su nas slušali ’80-ih jer je za njih najprikladnije da sjede, iako ćemo mi morati svirati stojeći. To što nas dugo nije bilo postoje u principu dva razloga. Prvi što smo se okupili zapravo 2012. godine i što nas od tada nije nitko ni zvao!“, kaže u intervjuu za "Ekspres“ Vlado Kalember, pevač i osnivač "Srebrnih krila“.
Bio je to prvi "boy band“ na prostoru bivše Jugoslavije. Zašto se grupa baš tako zove, ko je kumovao imenu?
"Grupu ’Srebrna krila’ sam posložio 1976. godine. Interesantno, u toj prvoj postavi grupe koja nije ništa snimila bila je i verzija sa pjevačem. Ja sam bio samo bas gitarista. Kako smo sa tim pjevačem imali neke nerješive probleme, odlučeno je da ja budem i pjevač. Ja se nikada nisam doživljavao kao pjevač, uvijek sam govorio da ja sviram u ’Srebrnim krilima’. Snimili smo prvu malu ploču 1978. godine i nekim čudom je postala veliki hit. Gitarista Dado i ja smo tog ljeta kada je pesma ’Ana’ postala veliki hit, sa drugom grupom svirali na ljetnom angažmanu. Vjerujte mi, zapravo se i ne sjećam čija je ideja bila da se nazovemo ’Srebrna krila’. Moja nije. Kada smo snimili tu ploču, još nismo ni imali ime, nego kada je trebala izići morali smo imati i ime. Tada se takva grupa jednostavno zvala ‒ bend. To ’boy band’, to je novijeg datuma.“
Znamo da Vam je prvu gitaru kupio deda, ali ne znamo koliko ste tada imali godina, da li je baš taj instrument bio Vaš izbor i kada ste i kako shvatili da će muzika biti Vaš životni poziv?
"Prvu gitaru dobio sam od tetka. To je bila stara akustična gitara, ali je meni jako puno značila jer sam na njoj učio prve akorde. Sa tom sam gitarom na moru, noću na plaži, svirao i pokušavao zavesti cure. Jako sam zahvalan toj gitari. To je bilo kad sam imao 14-15 godina. Tada sam se odlučio da mi muzika bude profesija. Krenuo sam i u muzičku školu i tamo svirao fagot i klavir. Do neke 22-23. godine mislio sam da ću završiti kao fagotista u Zagrebačkoj filharmoniji. Sve vrijeme školovanja svirao sam sa raznim bendovima po klubovima, plesnjacima i ljeti na moru. Interesantno je da ja nisam pjevao u tim grupama. Bio sam gitarista i pjevao prateće vokale.“
Do izlaska iz "Srebrnih krila“ 1986. godine, izdali ste za "Jugoton“ ukupno 10 albuma, a vaše pesme bile su hitovi koji su se pevali i van Jugoslavije. Imali ste i do 200 nastupa godišnje, a samo u Moskvi ste jednom prilikom za 10 koncerata rasprodali dvoranu koja prima 25.000 ljudi. Takođe, imali ste i najtiražniji debitantski album koji se prodao u 620.000 primeraka. Da li je slava nagrada u kojoj se uživa nakon uloženog truda ili teško breme koje mora nužno da se podnosi?
"Do 1987. odsvirali smo jednu ogromnu količinu koncerata i snimili oko 10 albuma i oko pet ’singlica’. Čak tri za nemačku diskografsku kuću ’Ariola’. Proputovali smo svirajući cijeli svijet i umorili i sebe i ’svijet’ pa smo odlučili napraviti pauzu. Devedesetih godina se u ’umornom’ svijetu od pop i rock muzike pojavila tehnološka muzika. Krenulo je sa ’dance’, pa hip-hop, pa ’club’... To je bilo vrijeme kada bi to naše bilo ’de mode’ pa smo pričekali do 2012. kada smo se ponovo okupili. Nažalost nam je klavijaturista Muc preminuo desetak godina prije. Tu nekakvu ’slavu’ smo jako dobro podnosili. To da su ljudi rado dolazili da nas slušaju smo i željeli i planirali. Jedino što se, naravno, moglo dogoditi da se to i ne dogodi. Da nije, ja bih danas bio penzionirani fagotist. Imali smo sreće i još nismo u penziji.“
Kako je Vaš život van scene tada izgledao, naročito s obzirom na to da je ženska publika bila zaljubljena i u Vašu lepotu, a ne samo u muziku? Skoro svaka devojka na Vašim koncertima želela je da bude Ana iz istoimene pesme koja je u godini izlaska prodata u 300.000 primeraka i bila zvanični hit godine na top listama najslušanijih radio-stanica.
"Ima jedan detalj, ako već govorite da smo se dopadali curama, a to je da je pjesma ’Ana’ izašla početkom juna 1978. godine i popela se na vrhove svih top lista, a mi smo se prvi put pojavili na televiziji sredinom oktobra. Tako da nas do tada nitko nije vidio. Mladost je uvijek lijepa. Mi smo bili gradski dečki, znali smo se moderno i lijepo obući. Imali smo i moderne frizure i više sa manjkom kilograma nego sa viškom, tako da nas je bilo zgodno za vidjeti. Vrlo često bi me cure znale pitati da li poznajem Čolu, Lošu iz ’Plavog orkestra’, Gorana iz ’Dugmeta’ ili Gorana iz ’Generacije 5’... Tako da ja to nisam baš doživljavao tako kako govorite , ali ne d’o bog da se žalim. Ne mogu se baš požaliti sa puno neuspjeha kod cura. Nekako mislim da smo svi mi kolateralni dobitnici tog vremena. To je bilo vrijeme nekakvih klinačkih idola, vrijeme sakupljanja sličica, postera. Danas to više nije u toj mjeri. Danas ne vjerujem da netko lijepi postere po zidu.“
Nije tajna da uz popularnost, naročito u svetu muzike, idu alkohol, droge, razni "pomagači“ da se izdrže svi izazovi slave, novca, konstantnih nastupa. Međutim, Vi ste dokaz da može i drugačije. Da li je istina da ste zakleti antialkoholičar, kao i da ste za članove svog benda tražili isključivo muzičare koji ne piju?
"Mi zaista nismo konzumirali baš ništa osim dobre zafrkancije. Bili smo svi jako mladi, zadovoljni sa tim što radimo i u svemu tome uživali. Kada se nešto voli, ništa nije teško. Ni velika količina nastupa ni putovanja. Pa mi smo o tome maštali i kada se to dogodilo mi smo u tome uživali. Maštali smo da snimimo ploče. Snimili smo ih puno i prodale su se jako puno. Maštali smo da snimamo u dobrim studijima... i snimali smo u najboljim svjetskim. Maštali smo da nas sluša puno ljudi, svirali smo po najvećim dvoranama i često na nogometnim stadionima... i još štošta toga. Sve nam se ostvarilo... živjeli smo super. Dodati tome alkohol ili drogu mi izgleda kao da napravite savršeno jelo, a onda u njega saspete ogromnu količinu nekakvog začina koji upropasti sve i od kojeg vam je sutra jako loše. Kao da Leonardovoj ’Mona Lizi’ nacrtate brkove jer joj kao nešto fali!?“
"Srebrna krila“ su u prvom sastavu uz Vas činili još i Dado Jelavić, Duško Mandić i Adi Karaselimović. Zatim je grupa doživljavala različite izmene, a kratko vreme član je bio i Daniel Popović (poznat po evrovizijskoj pesmi "Džuli“, 1982. godine) koga ste, navodno, izbacili "jer se pravio važan”? Da li je to istina?
"Činjenica je da smo 1981. godine doživjeli sitne promjene. Bubnjar Adi je poželio svirati neki drugačiji stil muzike i tada napustio grupu. Nakon toga napravio je sjajan album. I dan-danas smo u velikom prijateljstvu. Često se vidimo i čujemo. Gitarista Dado je otvorio kafić, malo se umorio, ali se nakon dvije godine vratio u grupu. Činjenica je da sam tada zvao Daniela Popovića jer je on vrhunski pjevač i gitarista i činjenica je da bi grupi donio jednu dodatnu kvalitetu, ali je on rekao da planira solo karijeru. Tako da bih prije rekao da je on odbacio nas. Nije nam se rijetko događalo da nam neke novine ’izvrnu’ neke rečenice pa sve dobije nekakav drugi smisao. Zvao sam ja 1978. godine i Muca u bend, pa tada nije htio, nego je došao dvije godine poslije. Zvao sam 1979. Rajka Dujmića, pa nije ni on htio, iako smo s njim dosta surađivali. Što se Daniela tiče, kod nas su mu uvijek vrata otvorena.“
Takoreći na vrhuncu uspeha grupe "Srebrna krila“, Vi ih napuštate i započinjete solo karijeru.
"Pa ne bih baš rekao da je bio vrhunac. Mi smo već pomalo zasitili i sebe i tržište pa smo odlučili napraviti pauzu. Potrajala je malo duže od zamišljenog, ali ne ispadne sve kako zamislite.“
Novi milenijum donosi i novu grupu – na scenu, početkom 2000. stupaju "4 asa“ – Jurica Pađen ("Parni valjak“, "Aerodrom“, "Azra“), Rajko Dujmić ("Novi fosili“), Alen Islamović ("Divlje jagode“, "Bijelo dugme“) i Vi. Kako je publika reagovala na novu umetničku i kreativnu energiju legendarnih muzičara?
"Grupa ’4 asa’ nisu nikakav moj genijalan izum. Često su u svijetu viđene takve kombinacije. Kako u to vrijeme nisu svirali ni ’Dugme’, ni ’Fosili’, a ni ’Krila’, meni padne na um kombinacija u kojoj mi svi sviramo i pjevamo svoje pjesme. Nazvao sam Alena i predložio mu to. Jako mu se dopala ideja. Nakon toga nam je falio klavijaturista pa je Rajko Dujmić bio najlogičniji izbor. Svemu tome je još falio vrhunski gitarista, a Jurica Pađen je bio idealan. Ja sam još kao ’uvjetovao’ da bubnjar bude Pišta iz ’Krila’. Kako smo se mi poznavali i družili dugi niz godina, sve se baš fino posložilo. Imali smo jako puno lijepih koncerata. Rekao bih da je to bio gotovo savršen program. Svatko od nas je izveo po pet-šest svojih najuspjelijih pjesama.“
Povodom preranog odlaska Rajka Dujmića 2020. godine, kada vam se pridružuje Igor Matković ("Crvena jabuka“, "Aerodrom“, "Alive“), „4 asa“ su 2023. izdali album na kojem gotovo 50 muzičara peva i svira najveće hitove ovog prostora. Da li možemo da kažemo da je taj dvostruki album počast ne samo Rajku Dujmiću, već i muzici koja je sinonim za bivšu Jugoslaviju, za „ona dobra, dobra, dobra stara vremena“, kako je pevao upravo Dujmić?
"Kako se nakon par godina dogodilo ponovno okupljanje ’Dugmeta’, pa i ’Fosila’, svatko se vratio ’svojoj kući’. Krajem 2019. godine me nazvao Alen i predložio da se opet krene. Taman kada smo počeli planove, došao je onaj nesretni virus i sve je stalo, ali smo se mi dalje družili, vježbali i čekali da se to nesretno doba završi. Nedugo zatim je nažalost nastradao Rajko. Iako smo svi bili na pogrebu, nakon par mjeseci smo Jurica, Alen i ja otišli Rajku opet na grob, stavili svaki po ružu i još jednom se oprostili od njega. Nakon toga otišli smo na kavu i odlučili napraviti četverostruki album na kojem smo Rajku u čast pozvali oko 50 gostiju. Što pjevača što instrumentalista. Rajka je mogla zamijeniti samo takva ekipa. Naravno, jedan od glavnih kriterija za pozivanje na taj album bio je da smo baš dobri i dugogodišnji prijatelji. Do ponovnog okupljanja ’4 asa’ neće doći, ali smo iznimno ponosni što smo napravili antologijski CD.“
Ali i "Srebrna krila“ su ponovo poletela – 2012. godine, sa Vama (vokal i bas), Dadom Jelavićem (gitara) i Slavkom Pintarićem (bubanj). Jednom ste rekli da se vaš bend, zapravo, „nikada nije raspao, već je napravio pauzu od 25 godina“. Kako ste odlučili da je kraj te pauze?
"Sve je prvo krenulo u kafiću. Često se tako družimo uz kavicu. Bilo je kao ’hajdemo opet’ i kao sutra ćemo. Pa onda sljedeći mjesec, pa ajmo poslije ljeta... A onda je početkom 2011. godine došla ’nemoralna ponuda’ iz Bugarske. Ponuda je bila za fiksni datum i više se nije moglo odlagati. Želja je bila i onda se pojavio neposredni povod i evo nas, hvala bogu, i dalje živih i zdravih.“
Vlado Kalember nije "samo“ pevač, već i kompozitor i tekstopisac. Koji muzičari su Vam inspiracija, šta slušate „za svoju dušu“ i da li postoji neko ime sa domaće ili inostrane muzičke scene sa kime biste naročito voleli da sarađujete?
"Ne mislim da je pisanje pjesama neko posebno umijeće. Radi to jako puno muzičara. Nekima je to profesija jer rade za puno drugih izvođača, a ima nas koji to radimo ponajviše za vlastite potrebe. Samo se u Hrvatskoj na godišnjoj bazi snimi više od 9000 pjesama. Srbija ima ogromnu produkciju. Pretpostavljam duplo više. Ako se tome pribroje i ostale zemlje, dobijamo paušalni iznos od 30.000 do 35.000 pjesama na području bivše države. Kada bi zlata bilo kao kamenja, ne bi baš puno vredilo.“
Do novog takmičenja za "Pesmu Evrovizije“ ostalo je još dva meseca. Vi ste sa Izoldom Barudžijom 1984. u Luksemburgu osvojili 18. mesto pesmom "Ćao, amore“. Kakve uspomene nosite sa tog takmičenja i da li biste se, možda, opet okušali?
"Imao sam u ovom poslu puno lijepih iskustava, pa tako i odlazak na ’Eurosong’. Kada smo mi bili, to je bio puno manje atraktivan festival nego danas. Sjećam se da je bio u ne baš tako velikoj dvorani. Italija ga puno puta nije ni prenosila. Kada sam nekim renomiranim muzičarima u Njemačkoj tada rekao da idemo na ’Eurosong’, neki nisu ni znali za njega. Ako pogledate na YouTube-u kada je pobijedila ABBA, vidi se da je isto mala dvorana. Danas je to najveći festival na svijetu. Neki prijatelji koji žive u Americi i Australiji mi kažu da je i tamo jako gledan.“
Gde dalje lete "Srebrna krila“ nakon Beograda? Da li, možda, i u studio?
"Nevjerovatno je i to da ni u Zagrebu nismo svirali od 2012. godine. Svirali smo baš dosta i svuda po okolici i svijetu. Sada se poklopilo da nakon beogradskih koncerata samo tjedan dana poslije imamo i dva u Zagrebu. Upravo smo snimili tri nove pjesme, a nešto razmišljamo da do jeseni snimimo još sedam-osam pa izdamo novi album. Dobro je što nas još to sve skupa veseli!“
Scena
14.02.2025. 08:05
Femi Kuti EKSKLUZIVNO: "Pevam o onome što mene najviše dira"
Scena
17.12.2021. 07:05
Ričard Klejderman, pijanista kojeg slušaju i oni koji ne vole klasiku
Komentari
