Sport
13.04.2023. 14:00
Zoran Šećerov

KK Partizan

Crno-bela magija ponovo gospodari Evropom

partizan
Izvor: Shutterstock

Za mnoge stručnjake kaže se da su veliki i izuzetno značajni. Jedan od njih je i on. Željko Obradović zapravo ima takav opus i takav ugled kod ljubitelja košarke i sporta generalno da ne postoji niko ko bi njegovo mesto na bilo koji način doveo u pitanje.

Na pijedestalu je struke. Kad je košarka u pitanju, pokazalo se, on sve može. Čak i nemoguće. Iz ugla klupske, o onoj reprezentativnoj nekom drugom prilikom, njegova ostvarenja su uistinu više nego fascinantna. Takođe i za ostatak Evrope teško dostižna.

Za početak se mora izgovoriti istina koja jednako prija i njemu i naciji. Ubedljivo je najtrofejniji trener Evrolige. Osvojio je čak devet prestižnih titula šampiona kontinenta (Partizan 1992, Huventud 1994, Real Madrid 1995, Panatinaikos 2000, Panatinaikos 2002, Panatinaikos 2007, Panatinaikos 2009, Panatinaikos 2011, Fenerbahče 2017). Dovoljno da čak tri puta bude proglašen za najboljeg stručnjaka Evrolige. Ista institucija, misli se na Evroligu, srpskog stručnjaka, ali i čoveka s bezbroj vrlina i ponekom manom, uvrstila je i među 50 ličnosti koje su najviše doprinele afirmaciji najkvalitetnijeg klupskog takmičenja na Starom kontinentu. Dakle, u domenu struke na tlu Evrope, a i šire apsolutni je autoritet.

Uz to, Obradović kao trener ima i dve titule u Kupu Rajmunda Saporte sa Real Madridom 1997. i Benetonom 1999. Takođe i 16 nacionalnih šampionata, odnosno 11 kup takmičenja, u zemljama u kojima je radio.

U njegovu čast, u produkciji Evrolige, prošle godine je snimljen i dokumentarni film "Obradović, povratak“, s upečatljivim i emotivnim sećanjima na trenutke kada je pre 30 godina s Partizanom osvojio kao trener debitant prvu evropsku titulu.

Ko još, ne samo od onih u čijim venama teče crno-bela krv, s ponosom, ne pamti Istanbul i 1992, odnosno dramatično finale protiv Huventuda i Đorđevićev šut iza linije 6,25 koji je "crno-belima“ doneo trijumf (70:68) i titulu šampiona Evrope. Takođe i priču da su "crno-beli“, a od početka do kraja takmičenja bili brutalno poniženi i da su samo jednom igrali u Beogradu.

Zbog rata Partizan je u tom trenutku s najmlađom ekipom u tom takmičenju bio domaćin u španskom gradu Fuenlabrada u kome je imao sjajnu podršku publike. Ekipu sjajnih košarkaša (Đorđević 23, Danilović 25, Lončar 2, Stevanović 6, Šarić, Rebrača, Šilobad 4, Koprivica 4, Dragutinović 2, Nakić 5) koja se popela na "krov Evrope“ sa klupe je vodio Željko Obradović, uz podršku prof. Aleksandra Nikolića.

Od prošle godine Obradović je ponovo na "mestu zločina“. Njegova odluka da se vrati među svoje bila je za košarkašku Evropu uistinu pravi šok. Naprosto zato jer nije bilo realno da najbolji i najskuplji trener u Evropi dođe u Partizan koji je sezonu pre bio sedmi u ABA ligi. Stvarno nije bilo realno.

Na pitanje šta je presudilo, zašto se Željko Obradović odlučio da uprkos svemu sedne na klupu "crno-belih“, Zoran Savić, sportski direktor "crno-belih“, ispričao je nešto što u vremenu opšte komercijalizacije sporta i života generalno zvuči više nego romantično.

"Njegova neka ljubav prema Partizanu totalno je nerealna. I odnos prema klubu je takav. Malo je onih koji mogu i da poveruju kako je neko spreman da izgubi 10 miliona evra samo zato da bi došao u Partizan. A Željko je upravo to uradio“, pričao je, podsećamo, prošle godine Zoran Savić, sportski direktor "crno-belih“.
 

Govoreći o stručnjaku s kojim je prijateljevao i kao igrač i sportski rukovodilac, Savić je naglasio i sledeće. Čini se ne bez razloga.

"Poredim ga sa onom čudesnom lokomotivom teretnog voza za koju je sasvim svejedno da li je za nju zakačeno pet, šest ili deset vagona. Ona jednostavno vuče za sobom sve što se natovari. Ima energiju koja je neverovatna. I zrači nečim posebnim. Volim da pogledam svaki njegov trening, svi su mali trenerski seminari.“
 

U priči oko sasvim iznenadnog povratka Obradovića na klupu Partizana zapravo najveća fascinacija je nešto sasvim drugo.

"Odlukom da dođe u Partizan pokazao je spremnost da se spusti na jedan nivo koji nije njegov što, priznaćete, nije lako. Uprkos svemu, on je to prihvatio i od prvog dana se ponaša kao da trenira CSKA ili Panatinaikos, a ne Partizan. To je ono što je fenomenalno.“
 

Ovo što je uradio s Partizanom, u sezoni kad su se "crno-beli“ posle osam godina vratili na parkete Evrolige i prvu rundu takmičenja završili među osam najboljih, bez dileme jeste podvig. Čak i malo više. Bar tako tvrdi košarkaška Evropa.

"Što se Željka tiče, mislim da je baš lepo to što će verovatno da završi karijeru tamo gde je i počeo. Sve zajedno, taj njegov povratak i ovogodišnji rezultati Partizana, to je priča kao iz neke bajke. Mogu samo da čestitam njemu, Partizanu i Srbiji koja ga je dovela“, izjavio je nedavno za srpske medije slovenački stručnjak Zmago Sagadin naglašavajući i da rezultati Partizana u Evroligi istovremeno afirmišu i vrednosti košarke u regionu.

Jedna od bitnih odrednica ovog ostvarenja je i podatak da je plasmanom u TOP 8 Partizan sebi obezbedio učešće u Evroligi i sledeće sezone. Fantastično, tim pre jer je reč o sastavu koji se među učesnicima ovogodišnje Evrolige našao "po pozivu“, jednako kao i španska Valensija, i pre svega zato što su ruski klubovi (CSKA, Zenit, Himki) diskvalifikovani. Ali, to sad nije bitno.

Eho današnjice svodi se na predivno saznanje da zahvaljujući Željku Obradoviću magija Partizana ponovo gospodari Evropom. Trenutno su "crno-beli“ rival koga niko od četiri tima iz vrha Evrolige ne želi za protivnika u utakmicama u kojima bolji obezbeđuje mesto na fajnal-foru. Zašto?

Izu rakursa Željka Obradovića to izgleda ovako. Harizmatični Čačanin je od 1992. do danas kao trener izgubio samo jednom u plej-of seriji. Bilo je to u sezoni 2005/06. kada je Tau keramika sa 2:1 eliminisala Panatinaikos na čijoj je klupi baš on sedeo. I još jedan podatak je zadivljujući. U plej-ofu je igrao 21 put i 20 puta je izlazio kao pobednik. Osim njega, nekom drugom to nikada i verovatno zadugo neće uspeti.

Sada se skoro sve zna. Ili skoro sve. U petak (14. aprila 2023) i poslednja tajna više neće biti tajna – posle duela sa Panatinaikosom znaće se i sa koje pozicije "crno-beli“ odlaze u doigravanje. Računice kazuju da mogu biti peti, šesti ili sedmi. A to znači...

Na putu do fajnal-fora, na kojem su "crno-beli“ učestvovali tri puta (1988, 1998. i 2010) poslednja prepreka "crno-belima“ biće jedan od četiri velikana evropske klupske košarke: Olimpijakos, Real, Barselona ili Monako. U periodu od 21. marta do 7. aprila Željkov crno-beli uragan je baš sa ovim rivalima slavio tri pobede (Olimpijakos, Real i Monako) i zabeležio jedan poraz (Barselona). Na ova ostvarenja posebno ponosan bio je Ostoja Mijailović, prvi čovek kluba kome su u bliskoj prošlosti puno toga, bez relevantnih dokaza, imputirali i prigovarali.

"Neverovatan uspeh je pobediti Real, Olimpijakos i Monako na njihovom terenu. Tri od četiri najjače ekipe su savladane i to je zaista uspeh kojem svi navijači Partizana treba da se raduju, jednako kao i činjenici da imamo i prolazak u plej-of posle 13 godina“, naglasio je za klupski sajt Mijailović.
 

U završnici Evrolige se takođe pokazalo i da Partizan može da pobedi svakog, čak i kao gost. Bez obzira na košarkaške vrednosti, timske i pojedinačne, svaki od budućih rivala ima i mane. Jedna od otežavajućih okolnosti za dva španska tima su i iscrpljujući mečevi u ACB ligi koji iziskuju veliku potrošnju. Ali...

Željko Obradović je pokazao da ima "pilulu“ za Vila Tavareša, koji je dominantan igrač "kraljevskog kluba“. Barselona, koja je od četiri pobrojana sastava jedina u ligaškom takmičenju pobedila dva puta „crno-bele“, ima u Nikoli Mirotiću lidera tima, takođe i nekoliko sjajnih igrača, ali i tim na kome se sve više oseća umor.

Saša Vezenkov je neko bez koga Olimpijakos sigurno ne bi bio to što trenutno jeste. Grci imaju i Jorgosa Barcokasa, genijalnog stratega, ali ne i sastav koji se ne može nadigrati. Čini se da bi rival po meri "crno-belih“ bio Monako. Ne zato što je Željko Obradović dobio oba ovosezonska duela protiv Saše Obradovića, stratega sastava iz prelepe evropske kneževine, već naprosto zato što timu vrhunskih individualaca, a baš takav tim je Monako, nedostaje ono što se zove timska priča.

Partizan je pred velikim iskušenjem. U prošlom vremenu je ostalo sećanje, u sadašnjem strah od onog što će doći, a u budućem zebnja zbog onoga što je tu.

"Ne ulazeći u neke dublje analize, kao i svaki partizanovac, radujem se uspesima kluba. Ovaj je veliki, nadam se ne i konačni, uspeh“, izjavio je nekadašnji trener „crno-belih“ Duško Vujošević za portal "Basketball Sphere“.
 

I Dragan Todorić, koji je dao i kao igrač i kao funkcioner nemerljiv doprinos u veličanstvenim ostvarenjima "crno-belih“, ne krije ponos.

"Drago mi je što se Partizan vratio u sam vrh. Međutim, ovo je samo početak, ’crno-bele’ tek očekuju veliki uspesi na kakve je navikao. Velike ambicije smo pokazali dovođenjem Željka Obradovića, sad se to pokazalo i na delu i pod njegovim vođstvom možemo daleko da stignemo. Tu ne mislim na ovu sezonu, nego na buduće. Očekuju se velike stvari od Partizana“, pričao je za portal "Republika.rs“.

Nekadašnji as Željko Rebrača, koji je sa Obradovićem sarađivao u najboljim godinama svoje karijere, takođe veliča lik i delo stručnjaka koji je navijačima Partizana darovao novu bajku.

"Čak i onda kada je ekipi išlo loše, u novembru i decembru, govorio sam da Željko Obradović zna svoj posao, to je najveći trener u Evropi. Ipak, euforiju treba spustiti. Razumem želju navijača da se osvoji Evroliga, ali za to će biti potrebno još mnogo truda i treninga.“ 
 

O navijačima "crno-belih“ kojima se Evropa podjednako divi, kao i sastavu Željka Obradovića govorio je i Ostoja Mijailović.

"Ogromna stvar za Partizan i za sve navijače kluba koji su bili strpljivi svih ovih godina. Znali smo da ova ekipa može mnogo, sa Željkom, igračima, sa armijom navijača, menadžmentom koji vredno radi iza scene.“

Navijači su posebna priča. Prema rečima predsednika kluba Ostoje Mijailovića, "oko 2000 ljudi, što javnih ličnosti, što prijatelja i navijača javilo se klubu koji žele da pomognu svojim novcem da se klub relaksira dela poreskog duga“. I to je jedinstven slučaj u Evropi.

Mediji na kontinentu iz nedelje u nedelju pišu o rekordima po broju posetilaca u "Areni“. Poslednji je oboren protiv Reala protiv koga je navijalo 20.068 crno-belih zaljubljenika. Ono što izaziva divljenje jeste upravo podatak da su treći put u tri uzastopne utakmice navijači „crno-belih“ oborili rekord po posećenosti na evroligaškoj utakmici u sezoni na izmaku.

Oni su, ističu tokom cele sezone i igrači i Željko Obradović, značajna podrška timu. Znaju to i rivali "crno-belih“. Francuski "Ekip“ pre nekoliko dana pisao je da upravo zbog "pakla u ’Areni’“, za Monako ne bi bilo dobro da za protivnika dobije Partizan. A baš ta mogućnost je vrlo izgledna. Uz trijumf nad Panatinaikosom, u poslednjem kolu, Partizan bi mogao do petog mesta, i Monaka kao rivala u TOP 8, ukoliko naravno Makabi izgubi od Reala, a Fenerbahče od Crvene zvezde.

Postoji još jedan razlog, nimalo beznačajan, zašto je bolji plasman jako bitan. Reč je o zaradi. Pravila su precizna. Za plasman u TOP 8, Evroliga će "crno-belima“ isplatiti 584.466 evra. Ukoliko budu peti, onda je zagarantovan suma 712.000 evra. Uz ovo četu Željka Obradovića čeka i novac od ostvarenih pobeda u ligaškom delu. Svaki pojedinačni trijumf vredi 37.500 evra. Kad se to pomnoži sa 19 (trenutni skor „crno-belih“ je 19–14) ili sa 20 ukoliko se pobedi i Panatinaikos, onda je to i novih 750.000 evra. Ukupno, 1,5 miliona evra. Jeste sve to mnogo manje od onog što je uloženo, ali nije ni za baciti.

I još jedan segment nije beznačajan. Radi se o afirmaciji svih vrednosti "crno-belih“. Sa Željkom Obradovićem i rezultatima koje pravi ekipa vratilo se i poverenje publike. Partizan je danas ubedljivo najgledaniji tim u regionu i mnogo, mnogo šire. Ono što će kao refleksija sadašnjosti biti vidljivo u budućnosti jeste podatak da će Partizan kao klub ponovo biti interesantan za najtalentovanije košarkaše iz Srbije koji će rado prihvatiti ponudu da treniraju i budu pred očima najtrofejnijeg trenera kontinenta. Partizan će sa Obradovićem takođe biti i atraktivan za strance kojima igranje kod Obradovića može doneti samo korist.

Preterano je očekivati da Partizan, bez obzira ko će mu biti rival, stigne do fajnal-fora. S druge strane, tako nešto je sasvim moguće. Definitivno, Partizan u finišu sezone raste iz kola u kolo i igra sve bolje. Forma je u uzlaznoj putanji i, kako stručnjaci kažu, „tempirana za finiš trke“. Bolje upućeni takođe naglašavaju da su odbrana, skok, fizička čvrstina i agresivnost elementi igre zahvaljujući kojima su "crno-beli“ napravili iskorak napred.

U početku je bilo podosta nesnalaženja. Pogotovo među strancima. Džejms Naneli, Jam Madar, Joanis Papapetru, Dante Eksum, Zek Ledej i Matijas Lesor plus Kevin Panter koji ima srpski pasoš. Svi oni igrali su dosta promenljivo.

Na početku sezone Ledej je igrao sjajno, bio je možda i ključni igrač tima, da bi se onda njegov učinak sveo na minimum minimuma. Dosta problema sa navikavanjem na novu sredinu imao je i Džejms Naneli, na neki način i svi drugi dok nisu ušli u ritam treninga legendarnog Žoca. Iskusni stručnjak je vremenom izvukao gotovo maksimum od svakog. Enzum je tako postao jedan od najboljih bekova u Evroligi, Marijas Lesor je dogurao da kandidature za MVP igrača, Džejms Naneli, na početku nesnalažljiv i neprimetan, izrastao je u šutera koji s lakoćom rešava završnice. Doprinos su dali i Joanis Papapetru čija forma je takođe u usponu, zatim i Zek Ledej sa svojim adutima od kojih je najizraženiji siguran šut sa distance...

Čini se da je od svih najveći uzlet imao Kevin Panter, danas jedan od lidera tima i više nego pouzdan šuter.

"Kada je na početku sezone Željko predložio da Panter bude kapiten, mnogi su se smejali, ali Zoran Savić i ja smo ga podržali jer znamo ko je Panter. Samo igrač sa velikim srcem može da tako rešava utakmice. Kada je uzeo loptu, znali smo da će da pogodi. Ali ne možemo zaboraviti ni borbu i zalaganje ostalih momaka“, priseća se nekih događanja iz skore prošlosti Ostoja Mijailović.
 

Obradoviću zameraju, kad nemaju šta drugo, što koncepciju trijumfa zasniva na igračima strancima. Istina je, međutim, da su stranci neko ko može da iznese teret Evrolige. Kvalitetniji su od domaćih igrača i zato imaju prednost. Od svakog tima, pa i Partizana, traži se rezultat, a put do vrhunskog ostvarenja u Evroligi zasniva se na postulatu da igraju najbolji bez obzira na to da li su strani ili domaći igrači, mladi ili perspektivni. Da li je to dobro za budućnost srpske košarke – druga je priča.

I ova priča ima pozitivnu tendenciju. Dva momka su sve više i više u krugu onih koji svojim doprinosom znatno utiču na ostvarenja "crno-belih“. Misli se na Alena Smailagića i Aleksu Avramovića. Kad se sve sabere, njihov učinak je i te kako značajan.

Mnogi zaboravljaju da Smailagić po povratku iz NBA baš i nije imao sreće. Pratile su ga povrede kao i neki drugi maleri, menjao je poziciju u timu. Obradović međutim nije odustajao, upornost je nagrađena. Danas je Smailagić "petica“ koja nedostatak brzine nadoknađuje kvalitetnim šutem sa distance i sposobnošću da iz reketa izvuče visoke protivničke igrače.

Izuzetno konkretan u završnici Evrolige bio je i Aleksa Avramović kome Obradović bez strepnje daje sve više i više prilika da se dokaže. Uostalom, koliko su i on i Smailagić napredovali, jedan od dokaza može da bude i njihova partija protiv Monaka kada su, prema oceni stručnjaka, možda bili i ključni igrači trijumfa "crno-belih“.

Partizanov tim ima hiljadu mana. Znaju to i rivali, kao i istinu da je taj problem Obradović rešio tako što su sve te mane u pravom trenutku pretvorene u vrline. Igrači mu veruju i više ne žale ni vremena ni truda kako bi svoju igru doveli na što viši nivo. Jedan od aduta "crno-belih“ je i to što protivnici više ne znaju, a još manje to mogu da predvide, ko će od igrača u dresu s grbom Partizana početi da zatrpava koš ili će imati svoju blistavu noć. Kad se svemu dodaju i taktičke minijature Obradovića, onda je jasno zašto beogradski tim niko ne bi voleo da ima za protivnika u okršajima koji otvaraju vrata fajnal-fora.

Svi pričaju bajke, teče med i mleko. A samo pre četiri meseca priča nije imala tako srećan kraj. Sredinom decembra "crno-beli“ su u Evroligi imali četiri pobede i devet poraza. Umesto pohvala na adresu kluba, rukovodstva, trenera i igrača stizale su kritike, često i neumesne i neutemeljene u istini i stvarnom stanju stvari. Bilo je i lupetanja iz čistog neznanja.

Poslednje mesto na tabeli vrlo brzo je zamenjeno pozicijom koja obećava. Obradović je složio mozaik na pravi način, zategao odbranu, uigrao neke linije, "opametio“ pojedince. Spisak pobeda se naglo uvećao, navijači će o nekim duelima pričati još puno, puno puta. Na neki način izdvajaju se trijumfi nad Olimpijakosom i Real Madridom, odnosno Makabijem. Bilo ih je još, neki su zabeleženi i u gostima.

Pobeda svih pobeda bila je, uveravaju pristalice "crno-belih“, ona u Istanbulu protiv zvaničnog šampiona Evrope. Odigrana je 19. marta u dvorani "Sinan Erdem“. I jednom i drugom timu značila je život. Za Partizan je sve krenulo više nego katastrofalno. Rival je u jednom momentu imao kapital od gotovo 20 poena prednosti. Turci su bili ubeđeni da će im pobeda na vidiku širom otvoriti vrata plej-of faze, "crno-beli“ zastrašeni da će im se, ukoliko izgube, ista zalupiti.

Na svu sreću – nisu. Dogodilo se malo čudo. Partizan je zaigrao sjajno, koš rivala počeo je da se puni, Efes Ergina Atamana nije imao šanse. Na kraju bilo je 97:84 za Beograđane. Sasvim dovoljno da se samo četiri dana kasnije u "Areni“ presliša Olimpijakos, da se ne tuguje previše zbog poraza (89:80) sa moćnom Barselonom, ali i da se sa izleta u Kataloniji uhvati zalet za preslišavanje Real Madrida u "Areni“ (104:90) i Monaka i kneževini (88:84). Partizan je tako kolo pre kraja obezbedio mesto u TOP 8.

Ostaće zapisano i da je u ligaškom takmičenju jedino ekipi Željka Obradovića pošlo za rukom da protiv Reala zabeleži 100 i više poena.

I šta sad? Navijači bi mesto na fajnal-foru. A ako se tamo stigne, što uopšte nije nemoguće, onda i titula. Takvi su navijači. Oni optimizam grade na činjenici da je njihov trener zapravo čovek koji najbolje zna kako se igra završnica. I kako se u završnici pobeđuje. Znaju takođe i da je trener najbitniji čovek u klubu, a uz to i veruju da imaju dovoljno moćan tim da odgovori na sve izazove.

Ipak, najveći motiv ima baš on, Željko Obradović. Ukoliko se kockice poklope, ostaće u istoriji upisan kao prvi, a možda i jedni stručnjak svih vremena koji je Evroligu osvojio 10 puta. I to u klubu i sa klubom gde je počeo trenersku karijeru 1991. darujući na kraju sezone "crno-belima“ najveći uspeh u istoriji, titulu šampiona Evrope.

Komentari
Dodaj komentar

Povezane vesti

Rukometašice Srbije idu na Svetsko prvenstvo
1

Bravo, devojke

12.04.2023. 20:50

Rukometašice Srbije idu na Svetsko prvenstvo

Ženska rukometna reprezentacija Srbije plasirala se na Svetsko prvenstvo, pošto je u Beogradu u revanš utakmici baraža pobedila Tursku rezultatom 32:25 (16:15).
Close
Vremenska prognoza
clear sky
20°C
28.04.2024.
Beograd
Wind
PM2.5
5µg/m3
PM10
6µg/m3
UV
UV indeks
1
AQI indeks
1

Oni su ponos Srbije

Vidi sve

Najnovije

Vidi sve

Iz drugačijeg ugla

Vidi sve