Sport
08.08.2022. 11:14
Zoran Šećerov

Supermen na infuziji

Ko je kriv za posrnuće Partizana?

Partizan
Izvor: Shutterstock

Da li su u pravu oni koji tvrde da je aktuelni trenutak Fudbalskog kluba Partizan zapravo najobičniji sudar oprečnosti, etalon mogućeg i nemogućeg, ili jednostavno istina da je juče u mnogo čemu fudbalski šampion danas samo nemoćni Supermen. Jednako kao tim, još više kao klub.

"Ono što su uradili ljudi koji danas vode Partizan zaslužuje samo jedno, Nobelovu nagradu za glupost“, izgovara u trenutku egzaltiranosti Ivan Golac, nekadašnji internacionalac "crno-belih“ i jedan od trenera za kojeg njegov najvoljeniji klub nije imao dovoljno vremena i strpljenja.

Na pitanje ko je kriv za (ne)očekivano posrnuće "crno-belih“, odnosno da li je to predsednik kluba, sportski direktor, trener ili svi zajedno, Jovo Vuković, novinar u čije se analitičko umeće i hercegovačku mudrost nikada nije sumnjalo, odgovara:

"Prerano je za presude koje bi bile poslate na lične adrese. Načelno govoreći, krivica je opšta, prosto zato što je klub sistem koji ne može dobro da funkcioniše ako svi odgovorni za to funkcionisanje ne rade maksimalno stručno i složno.“
 

Gotovo već na startu

Gorka istina svodi se na konstataciju da je letošnja ideja fudbalskoj magiji nedoraslih ljudi o superiornosti "crno-belih“ u srpskoj Superligi i moćnog tima na evropskoj sceni već na startu obeležena neuspesima i bolnim porazima. Ističući činjenice u prvi plan, fudbalski statističari ovih dana brutalno konstatuju da je Ilija Stolica, od letos trener zadužen za blistavu sezonu i uspešna buduća vremena "crno-belih“, u prva četiri kola Mocart bet Superlige Srbije bacio u nepovrat sedam bodova, odnosno jedan više nego što je to pošlo za rukom njegovom prethodniku Aleksandru Stanojeviću u 34 prvenstvena kola u sezoni koju su "crno-beli“ završili kao vicešampioni.

Zbog svega, već sada, večiti rival praktično je nedostižan što izaziva snažan bol u srcima navijača. Pogotovo jer je ovo sezona koja prvaka Mocart Bet Superlige direktno vodi u grupnu fazu Lige šampiona, a drugoplasiranog u završnu fazu kvalifikacija za isto takmičenje. Mnogi su već danas uvereni da je Partizan daleko čak i od te druge pozicije na koju je praktično bio pretplaćen poslednjih nekoliko sezona.

"Za Partizan važi isto što i za druge naše klubove. Loše stanje, a kada do njega dođe teško je odgonetnuti zašto je tako kako jeste. To imamo i sada posle očajnog starta ’crno-belih’ u tek započetom prvenstvu“, konstatuje Jovo Vuković.

Možda se odgovor krije u iskrenoj, ali i na argumentima zasnovanoj konstataciji Vukovića:

"Po mom laičkom viđenju, Partizan, i to već godinama, ima problem sa psihološkom nepripremljenošću igrača za početak prvenstva. Loš start i ovoga leta neodoljivo je podsetio na nekoliko sezona u minulih 7-8 godina u kojima su ’crno-beli’, uprkos laganom rasporedu, olako gubili ’sigurne’ bodove i tako tonuli u nenadoknadivi zaostatak za Crvenom zvezdom, koja je potom lako osvajala titule. U prethodnoj sezoni se to nije dogodilo i Partizan je, posle dugog vođstva, prvo mesto izgubio u samom finišu. Uveren sam, takođe, da Partizan nije dobro odredio prioritet pri letošnjoj kupovini pojačanja.“

Ima i onih bliskih crno-belim bojama koji stvari ne zaboravljaju, podsećajući na retoriku uprave da je Stolica došao da napravi respektabilnu ekipu. Rezultat svega je, ma koliko to bila bolna istina, start nedostojan imena i tradicije "crno-belih“.

"Izgled ekipe na terenu, čak ako i zaboravimo rezultate, razlog je da prvi bude prozvan trener Stolica. Ali, ne treba ga odmah gurati na giljotinu jer se mora uzeti u obzir da je on novo lice u Partizanu i da nije imao dovoljno vremena za komponovanje ekipe. Pitanje je, takođe, i koliko je njegova reč bila odlučujuća u pravljenju spiska pojačanja“, kaže mirno i bez emocija Vuković.
 

Zbog svega, umesto da se raduju pobedama, čak i navijači Partizana troše energiju na ostavku Ilije Stolice i uprave umesto na navijanje i zadovoljstvo koje bi grejalo srca onih koji žive za "crno-bele“. Shvativši da je vrag odneo šalu, i oni su, bar takav se utisak stiče, odlučili da se posle godina razjedinjenosti ponovo okupe na bi li ubrzali proces ubrizgavanja sveže krvi u "crno-beli“ organizam.

"Da u klubu još nema jedinstvenog viđenja rezultatske krize dokaz je i ostavka sportskog direktora Ilieva i odbijanje trenera Stolice da ga u tome sledi. Oko toga se sad vodi isprazna debata da li je ostavka herojski ili kukavički čin, što sigurno neće doneti nikakvu korist klubu“, uveren je Jovo Vuković.

Zabrinjavajući spisak

Treneri i njihove smene bez pravog objašnjenja decenijama unazad su jednako tužna koliko i ružna slika stvarnosti "crno-belih“. Ali i potvrda ishitrenosti, čak i neznanja, onih koji su o tome odlučivali. Jedan od retkih trenera, zapravo jedini koji se može pohvaliti dugovečnošću i uspesima, bio je Ljubiša Tumbaković.

U njegovoj prvoj eri (1992–99), Partizan je osvojio nacionalni Kup i pet šampionskih titula. Onda su redom pristizali i odlazili: Miodrag Ješić (1999/2000), Ljubiša Tumbaković (2000/2002), Lotar Mateus (2002/03 – šampion i učesnik Lige šampiona), Vladimir Vermezović (2004/05 – šampion plus Kup UEFA, Jirgen Reber (2005/06), Miodrag Ješić (2006/07), Miroslav Đukić (jun – decembar 2007), Slaviša Jokanović (2007/09 – šampion plus Liga UEFA), Goran Stevanović (septembar 2009/april 2010), Aleksandar Stanojević (2010/12 – dva puta šampion i grupna faza Lige šampiona), Avram Grant (13. januar – 20. maj 2012), Vladimir Vermezović 2012/2013), Vuk Rašović (2013), Marko Nikolić (2013/2015), Zoran Milinković (mart – oktobar 2015), Ljubinko Drulović (oktobar – decembar 2015), Ivan Tomić (decembar 2015 – avgust 2016), Marko Nikolić (avgust 2016 – jun 2017), Miroslav Đukić (jun – avgust 2018), Zoran Mirković (avgust 2018. do marta 2019), Savo Milošević (mart 2019. do septembra 2020), Aleksandar Stanojević (2020/2022) i sada Ilija Stolica.

Svi oni, čast izuzecima, bili su početnici u svom poslu. Neko ko je imao energiju i ambiciju, ali ne i neophodno iskustvo za očekivanja i zahteve velikog kluba.

Ali, nikako ne bi smelo da se zaključi da je odgovornost isključivo na leđima trenera. Otuda se nameće opravdano pitanje – koliko je površno znanje ili apsolutno neznanje uz naglašeni ego pojedinaca sa rukovodećih funkcija nanelo štete slavnom klubu?

"Partizanu, kao i drugim srpskim klubovima, nedostaje više kritike i samokritike njegovih čelnika. Čini se da vanredne sednice klupskih organa češće sazivaju navijači poznatim poklicima sa tribina, nego ljudi koji u njima sede. Ostavke, poput ove koju je podneo Iliev, rutinski se prihvataju, a da se javnost dokumentovano opširno ne obavesti šta to odlazećeg udaljava od kluba koji on u medijima uporno naziva jedinim i voljenim. Ako ćemo pošteno, i dalje je nejasno zašto se Iliev povukao. Da li zbog neslaganja sa predsednikom Vučelićem ili zato što trenera Stolicu smatra zelenim za Partizan“, kaže Vuković.

Nije Iliev jedini sportski direktor "crno-belih“ koji je otišao bez pozdrava. Na istoj funkciji, ako sećanje ne vara, "crno-beli“ su imali i drugu svoju decu. Konkretno, Ivana Tomića, Mladena Krstajića, Gordana Petrića...

Neki su takođe zaboravili, a ne bi trebalo, da odgovori ne neka pitanja nikada nisu dobijeni. Uz mali pogled u prošlost koja se ne razlikuje od sadašnjosti, teško da će se i danas saznati zašto je, recimo, Slaviša Jokanović morao da ode praktično posle samo jednog nerešenog rezultata u Superligi. Pre toga je sa "crno-belima“, u čijim redovima se dokazao i kao prvotimac, osvojio dve titule i dva kupa, uz učešće "crno-belih“ na evropskoj sceni. 

Jokanovića je nasledio njegov prvi asistent Goran Stevanović, takođe igračka legenda "crno-belih“. Sve je bilo dobro do trenutka kada je Vojvodina u Beogradu dobila "crno-bele“ u polufinalu Kupa. Stevanović je pognute glave i bez komentara morao da ode sa klupe, a uprava kluba na čelu sa Draganom Đurićem sve je podvela pod stavku "šok terapije“.

Bez odgovora i odgovornosti

U svom prvom mandatu Aleksandar Stanojević, do bola hrabar i kao trener, uveo je Partizan u Ligu šampiona, što se "crno-belima“ do tada nije dogodilo. Zatim je sa njima osvojio još jednu duplu krunu na nacionalnoj sceni i ponovo izašao na evropsku. Prva nagazna mina bio je belgijski Gent koji je Partizan eliminisao iz kvalifikacija za Ligu šampiona, da bi se onda proslavili i uporni Irci, odnosno tim Šamroka, koji je "crno-belima“ zatvorio vrata Lige Evrope. Stanojević, međutim, nije klonuo duhom. Na domaćoj sceni kraj jeseni dočekao je sa plus 10 bodova u odnosu na Crvenu zvezdu, ali već praktično osvojenu titulu nije proslavio. Bez pravog objašnjenja je smenjen.

Posle njega na klupu je seo čuveni Avram Grant. Očekivao se preporod, Partizan koji bi u svemu sledio evropski model treninga i igre. Izraelac je čak i uvećao bodovnu prednost u prvenstvu, ali je ostao upamćen i kao neko ko je izgubio tri večita derbija. Jedan u prvenstvu i dva u Kupu. Navijači mu to nisu oprostili što je nateralo i upravu da potpiše kapitulaciju i da se Grantu, posle samo šest meseci, zahvali na saradnji.

Sa lošom srećom, ali i nerazumevanjem onih koji vode klub, susreo se i Vlada Vermezović. Nije prošao u kvalifikacijama za Ligu šampiona, u Kupu je doživeo neuspeh u duelu sa Čačanima, ali je zato u prvenstvu bio uspešan sve do trenutka dok se prednost od 11 bodova nije smanjila na dva. Usledila je nova "šok terapija“ uprave, Vermezović je smenjen u momentu dok se sa igračima autobusom vraćao iz Novog Pazara posle remija sa istoimenim klubom.

Jednu od najvećih nepravdi, voljom onih koji su vedrili i oblačili u Partizanu, doživeo je trener koji je takođe dete Partizana. Reč je o Vuku Rašoviću. Klub je hrabro preuzeo u aprilu 2013. Ljubitelji fudbala još se sećaju čudesnog gola Miloša Jojića iz večitog derbija, gola kojim je Partizan overio titulu prvaka. Ludu priču "crno-belih“ posle šampionskog slavlja začinio je, međutim, Ludogorec koji je oslabljeni Partizan s lakoćom eliminisao u kvalifikacijama za Ligu šampiona.

Onda je na evropskoj sceni usledio poraz i od Tuna, zatim i neuspeh u duelu sa Subotičanima u nacionalnom Kupu. Svima je bilo jasno da Rašović nema ekipu za velika dela, ali i da ima tim velikog srca koji je jesen u nacionalnom šampionatu, gle čuda, završio sa bodom prednosti u odnosu na Zvezdu. To nije bilo dovoljno. Smenjen je, a mediji su tada samo konstatovali da sve što se te jeseni dogodilo Partizanu nije i ne može biti krivica trenera Rašovića, već rukovodstva koje je napravilo užasne propuste u prelaznom roku. Sve stolice klupskih moćnika su posle svega i dalje bile popunjene.

Zanimljiva je i priča Miroslava Đukića. Najviše zato što je on jedan od retkih u bliskoj prošlosti Partizana koji nije smenjen uprkos očajnim rezultatima u prvoj sezoni na klupi "crno-belih“. Uz nesebičnu pomoć sportskog direktora Ivana Tomića i predsednika Tomislava Karadžića, skockao je tim koji je pre svega igrao lep i efikasan fudbal. U dve utakmice kvalifikacija za Ligu Evrope u mrežu Zrinjskog ubacili su čak 11 lopti, ali ih je UEFA suspendovala zbog nereda koji su navijači "crno-belih“ napravili u Mostaru. Uz to, Dijara, Moreira, Tošić, Žuka i ostali napravili su i razliku od šest bodova na tabeli u odnosu na večitog rivala. I onda kad se očekivalo još blistavije proleće Đukić je u decembru 2007. odlučio da ode i da kao selektor preuzme reprezentaciju Srbije...

Obesmišljeni transferi

Na pitanje da li je Partizan ikada uspostavio kriterijume na osnovu kojih bira trenere, većina sagovornika se slaže da nije. Sledi i podsećanje da je jedini istinski projektovani stručnjak u skorijoj istoriji Partizana bio Ljubiša Tumbaković za kojeg se znalo i pre odlaska Ivice Osima da će ga naslediti. Kao šef struke Tumbaković je u Partizanu radio od 1992. do 1999. Svi ostali koji su radili posle njega, pa naknadno ni on sam, nisu uspevali da sastave ni dve sezone.

"Stolica nije sam sebe postavio, oni koji su ga doveli, i ne samo njega, nego i mnoge pre njega, morali bi prvi da odgovaraju i snose odgovornost. Šta je sa njima, ko je njima dao ključeve kluba u ruke? Za neuspehe Partizana nisu i ne mogu da budu krivi samo treneri i igrači, već oni koji su te trenere angažovali ili im nisu dozvolili da svoju ideju razviju do kraja. To je za mene suština agonije ’crno-belih’“, kategoričan je Ivan Golac.

Nije nikakva tajna da se klupsko rukovodstvo "crno-belih“ s puno više ambicija bavilo strukom i timom, a mnogo manje projekcijom i strategijom kluba, odnosno rešavanjem pogubne finansijske situacije što je, između ostalog, glavni razlog da Partizan danas nije ono što je bio nekada.

Na eru uspeha stavljena je, čini se, tačka u momentu kada su klub napustili Žarko Zečević, Nenad Bjeković i Ivan Ćurković. "Crno-beli“ su tada bili najbliži onom što se zove moderan evropski fudbalski kolektiv. U amanet naslednicima ostavljeno je bogatstvo u vidu trenažnog centra "Zemunelo“, što je bez dileme bio strateški potez veka "crno-belih“, ali i formula kako se uz ispravna sportska opredeljenja, stabilnu finansijsku bazu, dobru selekciju i vrhunski stručni rad stiže do vrednih takmičarskih ostvarenja, dominacije na nacionalnoj sceni i igrača koji imaju visoku cenu na evropskom tržištu. Transferi Mijatovića ili Miloševića, kasnije Kežmana i drugih, bili su iz kategorije više nego dobre zarade. A onda su oni koji odlučuju zaključili da je bolje da prodaju plemenitu rudu, a ne gotov proizvod.

Malo poređenje zavređuje pažnju. U sezoni 2015/16. "crno-beli“ su od transfera inkasirali 3.750.000 evra. U narednoj 14.400.000 miliona, onda 7.800.000 i 14.900.000 miliona. Rekordna je bila sezona 2020/21. kada je ostvaren prihod od 15.300.000, da bi već u sledećoj, 2021/22, ta cifra iznosila minornih 500.000 evra.

"Nema potrebe da se podseća jer je to opštepoznato, da je Partizan najveće uspehe ostvario sa svojom decom, počev od čuvenih ’beba’ do generacije koju je predvodio Ljubiša Tumbaković. Tačno je da su sada druga vremena, da klinci sve mlađi odlaze preko granice i da to niko ne može da spreči, ali je istina i da su utihnule ocene od pre samo nekoliko godina da je Partizanova škola fudbala, uz Ajaksov koledž, najbolja u Evropi. Obezbedi li dosta svojih kvalitetnih školaraca, Partizan će sigurno imati i bolji prvi tim jer jednostavno neće svi koji vrede odmah u inostranstvo“, uveren je Vuković.

Mnogi se danas s pravom pitaju gde je nestala toliko hvaljena i u Evropi s pravom cenjena fudbalska škola.

"Nekada su u njoj radila petorica pažljivo odabranih stručnjaka (Branko Rašović, Rešad Kunovac, Gica Damjanović, Miša Radaković i Ljubiša Tumbaković), a danas ih je 55. U prošlom vremenu u državnim selekcijama, u mlađim kategorijama, polovina igrača bila je iz Partizana, na ovoletošnjim takmičenjima u Evropi samo su rezervni golman u jednoj i centralni bek u drugoj selekciji bili iz Partizana. To je najveća nesreća kluba“, navodi jedan od naših sagovornika.

Ništa više nije smešno

O sudbini kluba crno-belih boja danas, kao članovi Upravnog odbora, odlučuju predsednik Milorad Vučelić, članovi Zoran Rajić, Mladen Mijatović, Dragan Trailović, Milan Obućina, Vladimir Đukić, Goran Pandurović i Veljko Mihailović. Ne sme se zanemariti ni uloga generalnog direktora Miloša Vazure koji, tvrde upućeni, zajedno sa Vučelićem vedri i oblači u Partizanu. Odlučuju i ne misle isto.

"Pitanje svih pitanja jeste ko je ove ljude doveo u Partizan. Ima trenutka kada ne mogu da se oduprem utisku da su tu samo sa jednim zadatkom, a to je da Partizan oteraju u sunovrat i stave katanac na klub. Najstrašnije je što mulj u koji je upao klub ti isti ljudi sada predstavljaju kao da je lekovit“, govori Ivan Golac.
 

Šta može sposobna rukovodeća struktura da uradi? Golac to poredi s vremenom kada je nosio dres Partizana: "Da smo mi kao generacija imali upravu Zvezde, sve titule i trofeji bili bi naši.“

Ko su bili predsednici "crno-belih“ u poslednjih 15 godina? Posle Ivan Ćurkovića, gospodina sa pet pasoša i maksimalnim uvažavanjem u svetu fudbala, u fotelju je seo za fudbalske prilike apsolutno nepoznati političar Nenad Popović. Nije se snašao. Njegov mandat trajao je od decembra 2006. do juna 2007. Onda je štafetnu palicu, u igri koja je za mnoge bila nepoznanica, preuzeo Tomislav Karadžić (26. 4. 2007. do 23. 7. 2008). U julu 2008. za njegovog naslednika promovisan je biznismen Dragan Đurić. Za šest i po godina (ostao je na funkciji do decembra 2014) uspeo je što niko nije. Računajući trofeje, postao je najuspešniji predsednik u istoriji Partizana. Za vreme njegovog mandata osvojeno pet titula šampiona (2009, 2010, 2011, 2012. i 2013), dva Kupa Srbije (2009. i 2011). Takođe, Partizan je igrao jednu sezonu u Ligi šampiona i četiri puta u Ligi Evrope.

Posle Đurićevog odlaska godinu dana klubom je rukovodio Zoran Popović, a onda je rukovođenje preuzela radna grupa. Mučan utisak vezan je za 2016. i čuvenu majsku Skupštinu u SC Teleoptik. Štampa je tada prenela reči Miloša Vazure koje, pokazalo se, puno govore u kom smeru je krenuo Partizan:

"U svakoj drugoj skupštini da neko nekom opsuje majku prekinulo bi se zasedanje. Đurić je meni u desetom minutu opsovao majku. Nije udaljen. To mi je poručio čovek koga ne poštujem, koji je uništio klub. Ostavio je 800.000 evra blokade, dugovale su se plate, kriminalizovao je klub.“

Danas je na čelu kluba Milorad Vučelić. Takođe čovek kome fudbal baš i nije blizak. Ocenu uglavnom dobronamernih kritičara da je klub na ivici ambisa i pragu propasti ne prihvata. S pravom, jer se ne samo iz ugla Vučelića sve može tumačiti i kao loš trenutak za koji se uz malo dobre volje i puno sloge može pronaći rešenje; čak i sa Ilijom Stolicom na mestu šefa struke za koga u Partizanu jedino Vučelić veruje da je pravi čovek na pravom mestu.

Na drugoj strani su oni koji sebe i javnost uveravaju da su u Partizanu neki ljudi samo njima znanim putevima došli na funkciju koja im objektivno ne pripada ni po jednom ozbiljnom kriterijumu. Snagu da neke stvari dovede na prag razuma nema ni SD Partizan kome takođe fale ljudi od autoriteta. Fudbal će se uprkos svemu i dalje igrati, a tim Partizana takmičiti. Kako i pod kojim uslovima, s kim na mestu šefa struke i sa kakvom ekipom, saznaće se ubrzo.

"Reći ću još nešto, mada će to navijačima Partizana kojima i sam pripadam, možda zvučati kao jeres. Pošto je ova sezona, bar što se titule tiče, izgubljena, klub bi trebalo da više forsira svoje darovite omladince, ispoljavajući pritom strpljenja za njih. Prošle godine oni su bili ’gušeni’ dovođenjem nekoliko takozvanih povratnika i dugim trajanjem trke za titulu koja je izmakla na samom kraju“, kaže Vuković.

Kad rezultati izostanu, emocije bujaju. Posebno onih koji sebe doživljavaju kao iskrene navijače. Zato je utisak da od istine nisu daleko čak ni oni koji uveravaju sebe i sve oko sebe da, kada je u pitanju Partizan, ni najbolji vicevi više nisu smešni.

"Sramne igre ’crno-belih’ u nejakoj ligi nisu slučajnost. Agonija traje odavno. Falš rezultati koji su se dogodili u međuvremenu i koji ne odgovaraju istini odavno su jeftino pokriće za nemoć kluba u celini. Nešto slično se nikada nije dogodilo u istoriji Partizana. Vreme je da nesposobni ustupe mesto sposobnima“, poruka je Golca.

Nekadašnji fudbalski Supermen, prvi finalista prvog Kupa šampiona i do juče klub sa jednom od najboljih fudbalskih škola u Evropi, danas je, i ne samo danas, vođen ljudima koji nikad na terenu nisu loptu poveli, na infuziji. Da li će i kako preživeti – sam bog zna.

Komentari
Dodaj komentar

Povezane vesti

Close
Vremenska prognoza
clear sky
18°C
26.04.2024.
Beograd
Wind
PM2.5
5µg/m3
PM10
6µg/m3
UV
UV indeks
1
AQI indeks
1

Oni su ponos Srbije

Vidi sve

Najnovije

Vidi sve

Iz drugačijeg ugla

Vidi sve