Vesti
25.10.2022. 14:05
Marko R. Petrović

Intervju-Dragan Veselinov

"Crkva je kradljivac naučnih dostignuća"

crkva, krst
Izvor: Shutterstock

Ko god da se usudi da dovede u pitanje autoritet crkve i crkvena učenja u samom startu osuđen je na osude, kritike i napade sa mnogih strana. A ako se još osmeli da kritički sagledava i ličnosti poput, recimo, Svetog Save, sa sve tvrdnjama da on za sebe nikada nije rekao da je Srbin, moglo bi se reći da je na korak od anatemisanja i "karte za pakao“.

No, sve to očigledno nije interesovalo Dragana Veselinova, dugogodišnjeg profesora Fakulteta političkih nauka, ministra u prvoj postmiloševićevskoj Vladi Srbije, kada se odlučio da knjigom "Moj Bog, pitajte popa“ kritikuje, kako kaže, sa jedne strane "nemoć hrišćanstva“, a sa druge političku orijentaciju SPC.

Ironično deluje što smo sa profesorom Veselinovim razgovarali u jednom pančevačkom kafiću dok su istovremeno spremali binu za nastup stendap komičara, jer teme o kojima smo pričali nisu nimalo komične.

Profesor Veselinov svoje stavove iznosi jasno, koncizno i zanimljivo po čemu je, uostalom, i poznat među svojim studentima. O razlozima zbog kojih je napisao knjigu koju, uzgred, niko u Srbiji nije hteo da objavi, ali su to učinili u Crnoj Gori, navodi da je želeo da razume "kroz istorijski proces, ne u jednom trenutku osnivanja, šta u stvari jeste bilo hrišćanstvo i koji je njegov uticaj bio na ekonomiju, politiku, socijalne vrednosti. U tom smislu je hrišćanstvo etički sada izvor određenih političkih i društvenih rešenja. I na osnovu toga sam napisao knjigu ’Moj Bog, pitajte popa’, koja je na jednoj strani kritika nemoći hrišćanstva, a na drugoj kritika političke orijentacije Srpske pravoslavne crkve.“

Kada govorite o nemoći hrišćanstva, na šta mislite?

"Mislim na to da hrišćanstvo posle firentinskog vihora koji je nastao kada je porodica Mediči krenula sa humanizmom i renesansom u umetnosti, hrišćanstvo nije uspelo na drugačiji način da se održava nego krađom humanističkih ideja srednjovekovnih filozofa i filozofa humanističke orijentacije posle njih.

Sve koncepcije koje danas zastupa hrišćanska crkva, a posebno Rimokatolička crkva, deo protestantskih crkava, a pravoslavna najmanje, kao što su ljubav, kao što je sloboda, kao što je pitanje smisla čovekovog života, kao što je preispitivanje nastanka univerzuma, materije, živog sveta itd., sve o čemu danas na jednoj strani Rimokatolička crkva i protestanti govore, sve su to dostignuća nauke koja nemaju šta da zahvale religiji, već je obrnuto.

Religija neprestano kraducka, scijentifikuje se, uzima iz naučnih dostignuća – iz astronomije, iz biologije, iz ekonomije, iz političke ideologije, iz humanističke filozofije, iz epistemiologije, preuzima humanističku etiku...

I kada danas slušate mnoge popove, posebno rimokatoličke i protestante, teško da možete razlikovati tog popa od jednog humanističkog etičara koji nije religiozan. To je zato što se crkva izdržava tuđom ideologijom i ona je danas avatar tuđih ideja.“

Zapravo hoćete da kažete da crkva nije iskrena u svemu tome što govori?

"Jeste, samo što je ona napustila svoja prvobitna načela i svoje prvobitne, ne ciljeve, mada je i njih napustila, ona je napustila prve oblike svojih obrazloženja – otkud svet, čemu smisao čovekovog života, kako bi trebalo da izgleda politički sistem, na šta nikada nije dala odgovore, šta je njen pojam slobode, zbog čega je mučeništvo vredno pažnje, a zašto iskrena sloboda ljudi nije važna.

Ona je te ideje napustila u korist novih ideja, Marsilija Fičina, Erazma Roterdamskog, Montenja, cele plejade mislilaca iz srednjeg veka, srednjovekovne filozofije, koji su uspostavili humanistički odnos prema religiji, koji glasi u jednostavnoj rečenici – ako si nas ti, Bože, i stvorio, odsad te mi ne slušamo, odsad mi sami idemo dalje. Ti si svoj posao završio.“

Dragan Veselinov
Izvor: Marko StevanovićDragan Veselinov

Da li to znači da se crkva odmetnula od religije?

"Nije se odmetnula. Ona se odmetnula u mnogo čemu. Ali ljudi često previđaju da je crkva dijalektična ustanova. To može generacijama da promakne jer se ona sporo menja. Ako bi se neprekidno menjala, onda ne bi postojala čvrstina večnih stavova na kojima ona insistira. Ona ne može da se kreće brzinom munje, kao što mi danas menjamo svoja znanja iz tehnike.“

Kao što nauka to može da uradi.

"Da, ali se ona ipak menja. Međutim, kada bi današnji papa stao da govori u 15. ili 16. veku narodu ono što sada govori, oni bi ga spalili. Jer oni ne bi razumeli papu Franju.“

Sa SPC, na osnovu onoga što Vi pišete, situacija je drugačija. Oni se nisu toliko promenili?

"Rimokatolici, a posebno protestanti, otišli su neuporedivo dalje od sposobnosti pravoslavnih crkava da prate istorijske događaje i promene u Evropi od srednjeg veka naovamo, osobito od Francuske revolucije. Epohalne promene u stavovima Rimokatoličke crkve u 19. veku na 20. vek, jednostavno današnji pravoslavni teolozi, gde osim Grčke praktično nema nigde nijednih jačih, a i grčki su veoma konfuzni, ne mogu da prate.

Da bi izbegli odgovore na tekuća socijalna, politička, ekonomska, etička pitanja, oni se drže zborovanja o načelima – ljubav, pravda, čestitost, milost, darodavstvo... Ali kada od njih zatražite da objasne šta je ljubav, tu oni padaju. Oni onda govore o ljubavi prema Bogu, koja je nemoguća.“

Zašto?

"Pa, ljubav je emocionalna afektacija prema stvarnom biću. A u pravoslavnoj teologiji ljubav prema Bogu, i osobito po stavovima Svetog Pavla, koji uzgred nikada nije video Hrista, nikada ga nije slušao, on je treća ruka interpretacije Hrista, posle apostola, ljubav je u stvari pridržavanje božjim zapovestima.

Mi volimo Boga tako što se pridržavamo njegovih zapovesti koje mi tumačimo. Jer Bog nije rastumačio, sem u Starom zavetu, u mnogo čemu kako se valja ponašati u skladu sa njegovim zapisima. Drugim rečima, ljubav prema Isusu Hristu danas nije fizička, nije emocionalna ljubav, to nije ljubav međusobnog prožimanja, obostrana. Ona se ničim ne nagrađuje na zemlji, on će nas nagraditi na nebu. A na zemlji mi smo mučenici. To je hrišćansko opravdanje svoje koncilijarne uloge.

Pomirite se sa time da ste svi grešnici, od Adama naovamo. Tako da ljubav prema Bogu jeste u suštini disciplinsko pridržavanje zapovestima koje tumači crkva, sveštenstvo i teolozi. To nije ljubav čovekovog davanja muškarca sa ženom, žene sa muškarcem, sa decom, svejedno u kakvom obliku ljubavi. Dakle, to nije emocija. To je kasarna.“

Ko su ziloti u Srbiji

Odmetnici ili čuvari vere

crkva

Odmetnici ili čuvari vere

11.06.2021. 06:15

Ko su ziloti u Srbiji

A svako tumačenje je arbitrarno.

"Ne znam šta bih ja sada tu rekao. Jer danas kad pop govori ’Mi bi trebalo da se volimo’, zbog toga hrišćanstvo ne bi trebalo da postoji. Jer ljudi to rade desetinama i desetinama hiljada godina. To te uče roditelji, to mi jedni druge učimo. Nije potreban pop. O čemu on govori kada govori da bi trebalo da živimo u ljubavi? I obavezno mora da padne na to da je smisao naše ljubavi u stvari ljubav prema Hristu. A ljubav prema Hristu jeste u stvari pridržavanje njegovog načina života. A on je bio prosjak. I drugo, on je bio glumac.

Jer ako je bio Bog, on je mogao sve da spreči. On je mogao da promeni čoveka da čovek više ne bude grešnik. On to nije učinio. Otuda je on bio sadista. A to što je on navodno umro na krstu, što neki govore, kao Sveti Pavle, što opet jedan broj istraživača, ne samo iz srednjeg veka, tvrdi da je neistina, da je to laž apostola, pa i da je tako, Bog ako umre na krstu, on ne može da oseti bol. On nije mučenik.

Uostalom, on zna da će umreti na krstu, a da neće umreti, jer će odmah posle trećeg dana da se pojavi u fizičkom obliku. Srećan je da se pokaže svojoj ljubavnici i svojoj majci. Obema Marijama. Dakle, Isus je sa stanovišta teologije neiskren. To o čemu govori hrišćanstvo se nikada nije dogodilo. Ali ako oni nastave da govore da je Hrist Bog i da je umro na krstu, onda ostaje pitanje kako Bog može da umre, i da se fizički pokaže, a može da izbegne smrt.“

On je božje dete.

"Stvar je u tome što on režira celu scenu svoje smrti, da bi pokazao da nije umro. I da bi mi trebalo da sledimo njega. Ali mi ne znamo da li ćemo mi posle smrti biti reinkarnirani u fizičkom obliku, da li ćemo biti nagrađeni večnim životom ili nećemo. On nema tu brigu. On je navodno božji sin, on sam sebe rađa, on je hermafrodit. On se ne rađa sa neznanjem, on nije stvarna beba bio, on je Bog, on je učitelj ljudi, kao što je i njegov stariji brat Adam, rođen odmah sa 20 godina starosti, da bude lep, koji je znao da govori, koji nije morao ništa da radi jer mu je otac ispunjavao sve želje. Adam je bio robot. Ovaj nije robot. Ali nije Isus Adamu ni do kolena. Ta dva brata se dramatično razlikuju. Dakle, Isus je u stvari jedan glumac. Prevarant koji je odglumio smrt da bi nam pokazao da smrti nema. Ali to njega ne može da boli, on uvek može da se nasmeje što se to dogodilo. On je smrt uvek mogao da izbegne. On je scenu sam postavio, kako su sami apostoli govorili, da će on da udesi svoju smrt, jer za njega je besmisleno da se ubije i da ode. Nego je on morao da ode da bude ubijen. I on je postavio ovu jerusalimsku celu scenu na Golgoti i nestao je da bi se pokazao da je ipak živ. Smejući se.“

Da li je neko reagovao na knjigu?

"Ne.“

Čak ni u Crnoj Gori, jer ste knjigu izdali u Crnoj Gori?

"Da, tamo sam je izdao zato što su Crnogorci prihvatili odmah da je objave, za razliku od vodećih izdavačkih kuća u Beogradu, što mi je naravno žao. Ali ne, niko nije reagovao. U našem teološkom krugu, pogotovu kada osmotrite predmete koje oni izučavaju na beogradskoj Bogosloviji, i kada osmotrite radove tamošnjih profesora, malo koji će od njih biti sposoban da uđe u dijalog, ne toliko sa mnom, nego i sa mnogo kritičnijim od mene posmatračima i analitičarima u svetskoj kritičkoj misli. Nema takvih umova na beogradskoj Bogosloviji. To je jedna tužna ustanova kojoj nije mesto na Univerzitetu.“

Vi se zalažete za izdvajanje Bogoslovije od Univerziteta.

"Da. Ima više razloga za to. Zato što je danas i pravoslavno hrišćanstvo kradljivac naučnih dostignuća. I pokušava samo da, ne reinterpretira ta dostignuća, već pokušava da im da božanski smisao.

Da, zemlja je sada stara šest-sedam milijardi godina, ali ne menjaju kalendar da smo mi sada u recimo 7530. godini, kalendarskoj. Prihvataju da je nemoguć život biljaka bez fotosinteze. Ali ne umeju da objasne kako je to onda Bog stvorio biljke trećeg dana, a nije bilo sunca. Sunce je stvoreno četvrtog dana. Kako je zemlja bila vodena lopta, bez unutrašnjeg grejanja i bez sunca, morala je da bude ledena lopta, a ne vodena itd. Dakle, ona nije više sposobna da brani Stari zavet i stara objašnjenja o univerzumu, ona kraducka neprekidno naučna dostignuća, ali time je ona falsifikator tuđeg znanja. I zbog toga Bogosloviji nije mesto na Univerzitetu jer nema ništa originalno u tom fakultetu više.“

Šta je razlog tom da kažemo otporu ili sporijem transformisanju SPC u odnosu na rimokatoličku i protestantsku?

"Mislim da ima više razloga za to. Danas to je, nažalost, veliko materijalno bogatstvo SPC, državno podstrekivanje njenog materijalnog bogatstva iz budžeta, gde ona više neće biti u stanju da se od toga odvoji. I ona će zastupati državnu politiku, i obrnuto, država će zastupati politiku crkve.

Crkva je ogrezla u bogatstvu. To nije bogatstvo darodavstva, vernika, već je to sada bogatstvo države celog naroda gde se bez jasnih razloga crkva finansira, ne da bi se održavali istorijski spomenici, već da bi se ona gradila, uvećavala, i gde deo državnih medija sprovodi organizovanu propagandu na jednoj strani hrišćanske religije kao takve i na drugoj strani i crkve kao političke sile u našem uređenju.

Crkva je ponovo dobila na značaju kod nas posle sloma socijalizma otuda što je došlo do raspada Jugoslavije i kada najsnažnije nacionalističke snage u Beogradu pokušavaju da obnove program velike Srbije, od pre Prvog svetskog rata. Crkva se uključila u to, ona želi to jer je stvorio Aleksandar I, 1920. godine. Ona je stvorena na tom programu, na krađi patrijarhata iz Sremskih Karlovaca koji je prebačen u Beograd i na objedinjavanju silom srbijanskom vojskom svih eparhija pravoslavne orijentacije, nezavisno od toga da li su to one htele ili ne, a po pravilu pod mačem – ti hoćeš. Taj program velike Srbije daje sada SPC krila da opstane u javnosti. Ona se ne održava teologijom, ona se održava obredima, 99 pravoslavnog hrišćanstva su obredi, a ne razmišljanje.

Mislimo da Srbi znaju Bibliju. Jako malo. Pitajte mnoge na ulici da li su vernici. Reći će – jesmo. Pitajte ih koja je prva božja zapovest? Od 100 njih, 99 neće znati koja je prva. Teološka vrednost hrišćanstva je vrlo slaba u našem narodu, ali naš narod obožava obrede i crkva se održava obredima: krštenjem, venčavanjima... A krštenje je jedna varvarska osobina, varvarski ritual, gde vi dete od sedam dana koje je besvesno podvrgavate učlanjavanju u jednu političku i ideološku silu bez njegovog pristanka. To može kada ima 18-19 godina. Zatim na pričešću na celoj euharistiji, koja je takođe poluvarvarski obred jer jedete Hristovo meso i pijete mu krv. Ali narod to voli.“

Tvrdite, dakle, da Srbi nisu vernici.

"Narod učestvuje u tome, podseća ga na naše nekadašnje biće, na vatru, na meso, na igranje uz vatru. I ljudi to vole. I hrišćanstvo pravoslavno se i svodi na obrede. Kod mnogih protestanata je to neuporedivo drugačije. Oni svi moraju do kraja poznavati Bibliju, niko ne može biti učlanjen u mnoge protestantske kongregacije a da ne položi ispit poznavanja Biblije, tako da oni neuporedivo bolje poznaju sveta pisma.

U stanju su neuporedivo bolje da preuzimaju nova dostignuća da bi izbegavali zamke borbe za stare interpretacije hrišćanstva i zato protestanti takvom brzinom i guraju napred i u ekonomiji, i u politici, u nauci. Pri čemu su mnogi i dalje religiozni i neprekidno scijentifikuju religiju i govore drugačije od nas ovde gde praktično religiozna interpretacija sveta ne odgovara ni na jedno goruće socijalno pitanje. Zato je tužno što se SPC bavi teološki krajnje spornim borbama sa društvenim procesima kao što je borba protiv LGBT+ zajednice, ona se bori protiv istopolnih brakova.

A ako pitate popa, čekajte, vi tvrdite da je Bog po svom modelu stvorio i muškarca i ženu, pa onda je on sam bio dvopolan. A vi napadate ljude koji telom jesu muškarci, ali se osećaju kao žena. Ili obrnuto, žena je telom takva, ali psihološki se u mnogo čemu oseća muškarcem. I vi sada napadate takve ljude, a sami tvrdite da je Bog iz sebe stvorio i jedno i drugo i da je on istovremeno bio i muškarac i žena. Šta radite?

Gde u Bibliji stoji da se ljubav iscrpljuje u odnosu prema Bogu, a ne međusobno prema ljudima. Biblija to ne zabranjuje. Jeste, Stari zavet napada homoseksualizam smrtnom kaznom. Ali nije ljubav tumačio samo kao odnos prema Bogu, kao neuzvraćenu ljubav. Kako će Bog da nam uzvrati našu ljubav? Tako što će neke da pusti na nebo, a neke neće. I mi živimo u strahu. U tome je kletva hrišćanstva što neprekidno drži ljude u strahu i pod prismotrom. Hrišćanska društva su u biti stresna. Imaju neprekidnog posmatrača, voajera. Ni i u toaletu ne možete da budete sami. I kada sanjate niste sami.“

Jedna od tema koja će verovatno najviše pogoditi ljude ovde jeste priča o Svetom Savi, za kojeg kažete da niti je prosvetitelj, niti je književnik, niti je napisao neka dela, a opet svi znamo za Žitije Simeonovo, za Nomokanon, za tipike – Studenički, Karejski, Hilandarski...

"Sava ne može biti prosvetitelj jer je prosvetiteljstvo budistička kategorija i odnosi se na religiozno učenje, a ne na savremeno školstvo. Sava nije stvorio nijedan univerzitet, niti jednu školu, niti program savremenih škola. Jedino što je gradio bili su manastiri.“

Manastiri su bili škole u to doba.

"Nisu nikakve škole. One su škole religioznog znanja. A nisu škole civilnog znanja. Civilno znanje nezavisno od religija se rađalo na katoličkim univerzitetima širom Evrope, što je trajalo stotinama godina uz velike pobune, uz velike muke, uz velike žrtve, dok se na kraju univerziteti nisu odvojili od crkve praktično tek krajem 18. veka i u 19. veku, a neki tek u 20. veku. Taj proces je dugo trajao.

Dakle, Sveti Sava nije tvorac nikakvog školskog programa. Nikog ništa nije naučio, osim što su ljude koji su dolazili u manastir da budu kaluđeri. Tamo su učili religioznu hrišćansku interpretaciju sveta, što su onda raznosili slušaocima kada bi napolje izlazili. Ali to nije bilo znanje koje mi poznajemo o društvu i o prirodi.

Govore za njega da je književnik. On nije napisao nijedno književno delo. Žitije Svetog Simeona je panagirik, koji je trebalo da bude biografija njegovog oca. Ali to nije. To je procena navodnih moralnih osobina njegovog oca, koje je on kao mnogopoštovani sin ispisao, ali koje nemaju veze sa stvarnim karakterom Stefana Nemanje. Stefana Nemanju je opisao drugi sin, Stefan Prvovenčani. On je opisao i on je rekao: moj otac je bio ratnik, moj otac je bio strašan, rušio je gradove, zbog čega mi Srbi i imamo tako slabu gradsku istoriju. Naknadno kada su gradili gradove to su bile tvrđave, a ne gradovi. Nije razvijao trgovačko društvo, uništavao je trgovinu itd. Dakle, Sveti Sava je napisao lažnu biografiju svog oca. Ako je dao neki biografski podatak, to je jedan posto, u njegovom Žitiju. Dakle, on književnik nije bio. I puno toga on takođe nije bio.“

Šta?

"Njemu pripisuju da je Srbin, međutim, Srbin je specijalna kategorija seljaka sa specijalnim poreskim odnosom u ondašnjoj Raškoj. Ako se osećao teritorijalnim pripadnikom, onda je on bio Rašanin. Ali on nije mogao znati za pojam političkog jedinstva svih ljudi ravnopravnih pred zakonom što znači nacija. On to nije mogao biti.“

Nacije su i rođene mnogo kasnije.

"Naravno. Niti je on ikada rekao da je Srbin.“

Na osnovu čega to tvrdite?

"Pa, pročitao sam sve njegove tekstove.“

Kako on sebe predstavlja?

"Ne predstavlja. On je hrišćanin. On je hrišćanski nacionalista. On je hrišćanski ujedinitelj naroda. I eksterminator.“

Da li može da se govori o hrišćanskom nacionalisti?

"Naravno. Hrišćanstvo je prva nacija u Evropi. Razlomljena, naravno, po teritorijama, jer drugačije ne može. Ali to je prva nacija koja je stvorena na osećaju jedinstva stanovništva na ogromnoj površini, svejedno kolikoj, koju mi nazivamo Evropom, koji su imali neke zajedničke stavove u odnosu na druge koji bi upali na tu teritoriju. U tom smislu postoji hrišćanski nacionalizam. I hrišćanstvo je prva globalna ideologija u Evropi.“

Šta mislite da će da Vam kažu na ovu priču o Svetom Savi?

"Ćute, jer znaju šta je istina.“

Šta je istina?

"Istina je da Stefan Nemanja nije znao da čita i da piše, a predstavili su ga u Beogradu i ruskom vajaru nisu rekli da on ne zna da čita, a on drži pisani tekst u ruci i čita ga. Svejedno da li je bila Biblija ili bilo šta drugo. Potpisivao se krstom, drhtavom linijom. Idite u Dubrovački arhiv pa ćete videti ugovore koje je sklapala Raška sa dubrovačkim trgovcima i videćete njegov potpis.“

Da li ste Vi videli?

"Da.“

Rekli ste da nije ni autor svetosavske doktrine.

"Naravno da nije. A to ne kaže niko drugi nego sami ti autori, a to su Nikolaj Velimirović, Justin Popović i Dimitrije Najdanović. Njih trojica su je stvorila sa studentima Bogoslovskog fakulteta, tridesetih godina, i oni to kažu.“

Gde kažu?

"Čitajte, slobodno čitajte radove Justina Popovića, osobito Nikolaja Velimirovića, on to izričito govori. Pročitajte moju knjigu, pa ćete to videti. Čitajte časopis Dimitrija Najdanovića, gde on govori o svetosavlju. Praktično je on smislio taj naziv. Inače, svetosavlje se pre 1930. godine ne pojavljuje kao politička doktrina, uopšte. A svetosavlje jeste političko osvajanje tuđih teritorija, izlazak Srbije van svoje teritorije sa osvajanjem drugih teritorija. To je svetosavlje. To je politički program velike Srbije.“

Ali svetosavlje se vezuje za pojam crkve i religije.

"To je zloupotreba Svetog Save koji o tome nije sanjao. Sveti Sava je sanjao o evangelizaciji drugih naroda u naokolu možda, o širenju hrišćanstva, ali ne o širenju Srbije. On ne zna ni za kakvu Srbiju. A njegova porodica nije sanjala o širenju i stvaranju velike Srbije, već da se osvoji Konstantinopolis.“

Ne mislite li da ovo neko može sada da protumači kako zapravo Srbi danas nemaju nikakve veze sa Nemanjićima?

"Imaju, naravno da imaju. Kako da nemaju? To je naša istorija. Ali govorim da zloupotreba ljudi od pre 500, 600, 700, 800 godina, pridavajući njima misli koje mi danas izgovaramo, da je to nepravedno prema njima. Moramo ih shvatiti u njihovom dobu. Svetosavlje, odnosno svetosavske proslave su krenule oko ’30-ih godina 18. veka, od Vršca pa nadalje. Kada su banatski Srbi zatražili da se počne sa osnivanjem škola na srpskom jeziku u Banatu, odnosno u Austrijskom carstvu, to podrazumeva i Srem, i upotrebljavali su Svetog Savu kao izgovor da smo mi jedna izrađena nacija, što naravno Austrijanci znaju, da smo izgrađena nacija i da želimo školstvo, s obzirom na to da imamo veliku tradiciju u pismenosti, u tumačenju sveta, tobože, i da to reprezentuje Sveti Sava. Tako je krenuo Savindan. A onda je tek 100 godina kasnije prihvaćen i u Srbiji, 1840. godine.“

Komentari
Dodaj komentar

Povezane vesti

Patrijarh Porfirije: "Crkva i Bog nisu džoker u džepu"
Porfirije

Intervju

29.12.2021. 11:42

Patrijarh Porfirije: "Crkva i Bog nisu džoker u džepu"

Patrijarh srpski Porifirije ocenio je da bi mnogi ljudi ponekad crkvu hteli da upotrebe u kontekstu svojih pojedinačnih ciljeva, makar oni bili i legitimni, i naglasio "da crkvu niko ne može da koristi kao džokera".
Close
Vremenska prognoza
clear sky
15°C
26.04.2024.
Beograd
Wind
PM2.5
5µg/m3
PM10
6µg/m3
UV
UV indeks
1
AQI indeks
1

Oni su ponos Srbije

Vidi sve

Najnovije

Vidi sve

Iz drugačijeg ugla

Vidi sve