Kako se Hrvatska pripremala za akciju "Oluja“

Srbija i Hrvatska će i ovu godišnjicu "Oluje“ obeležiti sa različitim emocijama i sećanjima. Iako je reč o istom događaju, i dan-danas se obeležavaju dve verzije.

Operacija "Oluja“ trajala je od 4. do 8. avgusta 1995. Za Srbiju je to bio i ostao događaj tokom kog je u koloni dugoj nekoliko desetina kilometara izbeglo više od 200.000 Srba. Prema podacima Komesarijata za izbeglice i migracije Srbije, tokom i posle akcije "Oluja“, pored proteranih stotina hiljada krajiških Srba, ubijeno ih je oko 1700, a više od 700 i dalje se vodi kao nestalo. Upravo pitanje ukupnog broja žrtava i nestalih i danas je kamen spoticanja u odnosima Srbije i Hrvatske.

Koliko god ova tema bila predmet spora, činjenica je da je u Hrvatskoj nekada živelo oko 700.000 Srba, a danas mnogo, mnogo manje. Prema popisu stanovništva iz 2021. godine, u Hrvatskoj živi 3,2 odsto pripadnika srpske nacionalne manjine. Ako se uzme da je u Hrvatskoj ukupno oko 3,8 miliona stanovnika, to znači da je Srba oko 120.000, odnosno skoro šest puta manje nego pre 1991. godine!

Za gotovo tri decenije napisano je bezbroj tekstova o ovom krvavom ratu i akciji "Oluja“. Objavljene su brojne ispovesti žrtava ovog mračnog perioda. Vremenom su čak i odškrinuta vrata priče o dogovorenom ratu. Međutim, ono u šta šira srpska javnost, iako je prošlo skoro 30 godina, nije imala uvid jeste kako se Hrvatska pripremala za akciju "Oluja“.

Knjiga "Diplomatska oluja“ Mate Granića, hrvatskog ministra spoljnih poslova iz vremena Franje Tuđmana, otkriva baš ovu stranu medalje. Granićev rukopis vredi pročitati, makar i sa dozom rezerve, jer iznosi zanimljive detalje o tome kako se Hrvatska pripremala za 4. avgust 1995. Nenamerno ili namerno, veteran hrvatske politike i diplomatije svojom knjigom šalje poruku da su za vojnu akciju „Oluja“ svi znali pre nego što će do nje doći. Kada kažemo svi, mislimo na međunarodnu zajednicu. Svi, osim Slobodana Miloševića, koji, kako piše Granić, u nju nije verovao dok se nije dogodila.

Čitanjem "Diplomatske oluje“ steći ćete uvid u to kakav je bio Granićev pogled na 4. avgust, ali i dane koje su prethodili. Takođe, nedvosmisleno ćete videti da je bio jedan od najvećih zagovornika vojne operacije koju pamtimo pod kodnim imenom "Oluja“.

Granić u svojoj knjizi navodi da je u dogovoru sa Franjom Tuđmanom i Gojkom Šušakom, ministrom odbrane, već sredinom juna 1995. obavestio tadašnjeg američkog ambasadora u Zagrebu Pitera Galbrajta da "neće dugo trpeti odbijanje pobunjenih Srba da razgovaraju o mirnoj reintegraciji u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske“.

Granić potom opisuje kako su tekle poslednje pripreme za "Oluju“ i kako je Franjo Tuđman, prema njegovim rečima, doneo jednu od najvažnijih istorijskih državnih odluka u svom životu.

"Predsjednik Tuđman je 31. srpnja 1995. održao drugi sastanak s vojno redarstvenim vrhom i zaključio da su hrvatska vojska i policija spremni za oslobađanje okupiranih područja.“ (...)

 

"Taj vikend proveo sam s obitelji u Baškoj Vodi. U stanci sastanka na Brijunima nazvao me predsjednik i tražio da mu precizno procijenim moguće reakcije međunarodne zajednice ako krenemo u operaciju oslobađanja okupiranih područja. Odgovorio sam mu: ’Predsjedniče, ako operacija bude brza, a to znači od sedam do deset dana, te ako bude čista, što znači da poštujemo Ženevske konvencije i međunarodno humanitarno pravo, tada ćemo proći samo s priopćenjem predsjedatelja Vijeća sigurnosti UN-a, bez rezolucije.

 

Operacija se sjajno uklapa u američku mirovnu inicijativu za BiH, ministar vanjskih poslova Muhamed Šaćirbegović poslao mi je pismo i zatražio pomoć za spas Bihaća i da se ne ponovi Srebrenica, Amerikancima odgovara slabljenje Miloševića, da ga privole da se uključi u mirovni proces u BiH. Predsjedniče, ako brzo i čisto završimo, svi će nas respektirati, a prijatelji dodatno simpatizirati!’

 

Predsjednik je kratko kazao da ćemo o tome još razgovarati u Zagrebu i još jednom upitao: ’Mate, ti dakle čvrsto podržavaš da idemo u operaciju?’ Kratko sam odgovorio: ’Da, predsjedniče, ovo je pravi trenutak, ne smijemo ga propustiti.’“

 

Bivši šef hrvatske diplomatije potom piše kako mu je Franjo Tuđman na kraju razgovora saopštio da Torvald Stoltenberg insistira na poslednjem sastanku u Ženevi sa Srbima, na kom je trebalo da se govori o planu mirne reintegracije. Granićev stav je bio da Hrvatska treba da prihvati pomenuti sastanak.

"Bili smo svjesni da taj sastanak neće dati nikakav rezultat, ali smo ga morali odraditi. Pašalić se dobro držao u Ženevi. Lokalni Srbi odbili su plan i otpao je poslednji razlog za oklijevanje s operacijom.“

U knjizi "Diplomatska oluja“ piše kako su Granić i Tuđman 3. avgusta obavili još jedan kratak razgovor prilikom kog mu je Granić opisao međunarodni položaj Hrvatske, kako se vojna operacija uklapa u američki mirovni plan za BiH, ali su se dotakli još nečeg...

"Analizirali smo i potencijalne reakcije SRJ i Slobodana Miloševića, kojeg smo uspješno prisluškivali i znali da SRJ nije spremna za tu operaciju“, piše Mate Granić i naglašava kako "Milošević do zadnjeg dana nije vjerovao da ćemo pokrenuti operaciju oslobađanja okupiranog područja“.

Do operacije je, naravno, došlo 4. avgusta 1995. godine u pet sati. Granić u svojoj knjizi opisuje kako je "Oluja“ od prvog dana bila odlično pripremljena, da je operacija odlično i profesionalno vođena, ali i da je Slobodan Milošević bio "potpuno zatečen“.

"Tog sam dana razgovarao s više od dvadeset ministara vanjskih poslova: od Klausa Kinkela i Vorena Kristofera do Lasla Kovača iz Mađarske, Zorana Talera iz Slovenije, Muhameda Šaćirbegovića iz BiH, Haviera Solane i brojnih drugih ministara i visokih dužnosnika međunarodnih organizacija. (...)

 

Nitko od spomenutih ministara i visokih predstavnika međunarodnih organizacija nije napao našu odluku o operaciji oslobađanja okupiranih područja Republike Hrvatske, a bilo je vrlo jasnih simpatija, pa i podrške. Istina, svi su upozoravali na potrebu poštovanja Ženevskih konvencija u provođenju operacije“, piše u knjizi "Diplomatska oluja“.

 

Granić je napisao da je drugog dana operacije, kada je "oslobođen“ Knin u Hrvatskoj, nastupilo opšte oduševljenje i da je cela Hrvatska slavila.

 

"Već prvog dana operacije u Kninu je nastupila potpuna bježanija i potpuni raspad vlasti pobunjenih Srba. Sami su organizirali evakuaciju civila. Kao što smo i predviđali, nikakvu ozbiljniju pomoć nisu dobili ni od Miloševića ni od Karadžićevih Srba.“

 

"Oluja“ je prošla i, prema Granićevim rečima, iz Hrvatske je "otišlo oko 140 hiljada Srba“. Neće biti da su otišli sami od sebe, niti da ih je bilo 140.000, ali ono u čemu je Granić u pravu, a što poručuje između redova, jeste da su Srbi ostavljeni na cedilu.

Bivši ministar u vladi Franje Tuđmana, takođe, opisuje dane koji su usledili posle akcije "Oluja“. U delu knjige koji je naslovio "Nedopustivi zločini“ dotakao se paljenja i pljačkanja kuća, kao i "pojedinačnih ubistava“ Srba za koje je rekao da su štetili ugledu i kredibilitetu Hrvatske, "posebno kod naših prijatelja u svijetu“.

"Dan poslije Tuđman me pozvao na ručak, a prije ručka porazgovarali smo u četiri oka. Kazao mi je: ’Mate, to je žalosno i to zlo moramo osuditi i zaustaviti. Ali, Mate, to se događa u svakom ratu. Gotovo 200 tisuća vojnika bilo je u pokretu. To nisu samo profesionalne postrojbe i policija. Bilo je puno i pričuve, ali i onih koji nemaju ništa s vojskom, a iskoristili su priliku.’“

 

Da li će i u kolikoj meri teror nad Srbima naštetiti ugledu Hrvatske, kako se Mate Granić brinuo, videli smo u godinama koje su usledile. Međutim, nagoveštaj za to kako će međunarodna zajednica gledati na akciju „Oluja“ i proterivanje više od 200.000 Srba, dobili smo jako brzo.

"Ali i međunarodni položaj Hrvatske ’Olujom’ je dodatno ojačao. Hrvatska je pokazala da ima respektabilnu vojnu silu bez koje nije moguće postići završetak rata i mir u BiH. Agresivna Miloševićeva medijska politika, koja je trajala najmanje osam godina, učinila je svoje.“

(...)

"Nitko ozbiljan u međunarodnoj zajednici nije optužio Hrvatsku, a pogotovo ne SAD i Njemačka, koji su odlično razumjeli problem.“

(...)

"Austrija je odlično razumjela razloge za Oluju i naše pravo da teritorijalno integriramo zemlju. Za politiku Slobodana Miloševića u Austriji nije bilo razumjevanja“, piše Granić u svojoj knjizi.

Od "Oluje“ je prošlo 28 godina. Život je nastavio da teče. Hrvatska je ove godine proslavila 10 godina od kako je postala punopravni član Evropske unije. Srbija još uvek putuje ka ovoj uniji.

Iako je od krvavog rata prošlo tri decenije, mnogo nas krvave istorije vezuje da bi odnosi Srbije i Hrvatske bili prijateljski. Mnogo nas datuma svake godine podseća na krvave događaje... Opominju nas da smo ratovali i da smo se ubijali. Nije prošlo dovoljno vremena. Pitanje je i da li će ikada proći ukoliko nastavimo da se služimo istim nacionalnim narativima.

Prošlo je 28 godina, a mi još uvek nismo rešili pitanje nestalih. Ostalo je još mnogo otvorenih pitanja kao što su potraživanja neisplaćenih penzija, imovine proteranih Srba... Pitanje ratnih zločina. Ukoliko imamo nameru da u budućnosti živimo normalno jedni pored drugih, neophodno je suočavanje sa prošlošću.

Pored svega toga, život je nastavio dalje da teče, za sve osim za one koji još nisu uspeli da se oporave od krvavog rata.

Generacije mladih ljudi, koje nisu bile dovoljno stare da sve prožive i da se sećaju rata, uglavnom žive u miru sa svojim komšijama i susedima. Obilaze se, upoznaju, sklapaju prijateljstva. Oni dolaze i manje obraćaju pažnju datume koje nas svake godine podsećaju da smo se nekad ubijali međusobno.

Ono što bi trebalo da nas brine jeste da li će uspeti da se odbrane od talasa nacionalizma koji raste na ovim prostorima. Zbog njih je neophodna radikalna promena na obe strane.

U petak 4. avgusta na RTS-u gledaoci će imati priliku da pogledaju film "Oluja“. Radikalni korak napred bio bi da se isti film pusti i na HRT-u.